Te noći, kad smo se vratile, okupale se i legle u krevet nakon napornih dana i noći, čula sam Karmelu kako gorko plače, kao da se vratila šest mjeseci unazad. Kad sam otvorila vrata od njene sobe vrištala je: "Pustite me na miru! Ne dirajte me!"
Nisam joj htjela smetati, kad je željela biti sama. I ja sam najviše voljela biti sama kad bi me emocije ponijele. Samo sam se vratila u krevet i pokušavala zaspati. Iako sam se osjećala kao da su iscijedili svu snagu iz mene, još mi je odzvanjalo zapomaganje sirotog dječaka u ušima, još mi je pred očima bio Ivanov pogled, još sam osjećala hladnoću Antunovih ruku.
Barem ih je dvoje mrtvo, taj koji ih je napadao, Pijavica, zbog kojeg ih i zovemo pijavice, valjda, je mrtav, Dorijan ih je nadmašio, i neće nam se usuditi približiti, naravno ako Dorijan odluči ostat' i ako mu sud preda skrbništvo nad Marijom. Koliko god Dorijan bio gad, zadnje što joj treba jest da završi u domu. Neće imat' čak ni priliku završit' fakultet, nego će joj oni za godinu dana, naći posao i izbacit' ju na ulicu.
Legla sam u krevet oko šest ujutro i zaspala oko podne, a probudila se u zoru. Okrenula sam se i vidjela Karmelu kako spava na drugoj strani kreveta. Sirotica se bojala, vidjela je kako joj je prijatelj umro, nadam se da nije vidjela što je Antun mami i đedu učinio, to bi ju još više pogodilo. Ni sama ne zna, niti se sjeća kakvi su nam bili zapravo roditelji. Bili smo im alat, a ne djeca.
Ustala sam i krenula u kupaonu, ali me Karmelin glas zaustavio. "Prošle su dvije godine."
Dobro se sjetila. Osmog lipnja dvije i šeste tata i Matej su ubijeni. Danas je osmi lipnja. "Marina želi da popodne popodne posjetimo grob."
K vragu. Ne želim posjetiti njihov grob. Zapravo želim Matejev, ali on je pokopan s tatom. Da se nekako izvučem? Mogu na sto načina, ali Matej nije to zaslužio. On jedini nije zaslužio smrt. "Dobro." rečem.
Posjetili smo grob oko četiri, Marina je izrekla malu molitvu, ne očenaš, nego neku svoju koju je smislila. Ja sam samo položila svijeće i to samo na lijevu stranu. Tu stranu sam nazvala Matejevom stranom.
"Vrijeme je." reče Marina nakon minute.
Ja još nisam bila gotova. Tek sam počela. "Ostavite mene na minutu." rečem.
"Nema minute." reče Marina. "Ja sam uzela nekoliko minuta slobodnog s posla."
"Onda idi. Ja ću s autobusom."
Marina slegne ramenima i povuče Karmelu za ruku. Vjerojatno misli da sam pošla glavom. Nagađam jer mi se nije dalo čitati joj misli. Kad su se udaljile, sjela sam na travu ispred groba. "Gdje god da si, nadam se da se lupaš glavom od zid." rečem. "Ako još imaš glavu i zid ti je dostupan. Karmela nije slaba, nije glupa. Jaka se, pametnija je nego ja, ti i stara zajedno. Možda si mislio da smo zaboravile što si nam činio, ali svega smo se sjetile. Ja sam zaboravila, ali Toni mi je vratio pamćenje. Karmela nije zaboravila. Znala je cijelo vrijeme da si šupak. Ti i ta luda stara..." stavila sam ruke na usta i osvrnula se da nekoga ne vidim. Ako me tko vidi da razgovaram s grobom, opet ću završiti na psihijatriji. "Nije važno što si nam sve činio, od onog što si ostavio za sobom. Bile smo godinu dana u bolnici, poveo si ženinog mlađeg brata za sobom, ni krivog ni dužnog. Natjerao si me da te volim i da marim za tvoj slučaj, što me umalo ubilo. Zbog toga su nas pijavice uzele za zub i ako me čuješ, znaš što se dalje događalo. Nije bilo nimalo lijepo. I ti mama, nisi bila nimalo bolja, a đedo, ne znam što da o tebi kažem. Pravo si čudovište. Odvratan si."
Više imala ništa nikome za reć', pa sam se udaljila od groba, nadajući se da ga ubrzo neću posjetiti. I tako se vraćam na ovo mjesto za nekoliko dana, možda sutra. Još moram doći Marijinoj mami i Ivanovoj babi na sprovod, a to može biti danas i sutra. Možda su čak i pokopani.
Odlučila sam prošetati do glavnog kolodvora, da si malo razbistrim glavu. Bilo je vruće, nebo je bilo kristalno sjajno. Grad je bio već pun turista, rijetko bi susreo čovjeka koji bi govorio na hrvatskom. Svoj autobus sam odlučila pričekati na starom kolodvoru, sreća pa sam našla hlad da ne umrem od vrućine.
"Lucija!" Tonijev glas sam čula iz daljine. Za čudo, glas mu je bio prijazan, bez imalo drskosti i arogancije. Pogledam u lijevo i vidim ga kako mi maše. Prvi put je bio veseo jer me vidi. Trebala je samo otmica da ga prosvijetli.
Približila sam mu se jer je očito želio razgovor. "Jesi li se čula ikako s Marijom?" pitao me. Mislim da je to jako glupo pitanje jer bi me Dorijan ubio ako joj se usudim približiti.
"Ne." rekla sam. "Ali mislim da je dobro. Barem fizički."
"Zar ne misliš da nas treba? Pogotovo sad?"
"Sad?"
"Majka joj je mrtva, sjećaš se? Prije mjesec i pol je izgubila brata."
Da. Majka joj je mrtva, samo da žena nije vrijedna žaljenja ni uspomena. "Njen otac je uz nju. I ne mislim k'o roditelj nego k'o stražar. Misliš da bi nam dopustio da joj se opet približimo?"
"O tome i govorim. Kako ga da smekšamo?"
"Nas troje sigurno ne bi."
"Ne brini, Ivan ne sudjeluje u ovome."
E znao da mu je brat samo još jedna od Marinovih žrtava. Možda čak i već zna, ali Dorijan ne zna. Sad nas ništa manje ne krivi nego što je prije. Zar bi imalo ikakvog smisla razgovarati s njime? Zašto bi bio razumniji sad nego prije?
"Nakon sprovoda." rečem. "Vjerojatno je sad u potpunom šoku."
"Sutra su sprovodi. Našoj babi je u dva. Rafaeli je u pet."
"U redu." rečem. "Onda, za nekoliko dana. Kad završi škola?" Možda čak ona padne i ovu godinu. Od drugog polugodišta zaredale su joj se samo loše ocjene. "Vrijeme je da krenem." rečem. "Karmela je sama doma. Očekuje me." Mislim, dovoljno je stara da se sama pazi, ali sigurno ne želi samoću.
"Kako je ona?" Vjerojatno je još sjeća onoga što je izrekla pa smatra da je luda.
"Dobro je." kažem. "Jutros je plakala, ali dobro je."
"Dobro. Natjer'o sam Ivana da mi prizna što se zapravo dogodilo." raširila sam oči od iznenađenja. Ne bih nikad očekivala od Tonija da raspita situaciju. Uvijek se držao samo svojih zaključaka. "Ne mogu vjerovat' što mu je taj crnokosi gad učinio."
"Sam si rek'o da su nepredvidljivi."
"Znam. Pokazali su to jučer."
Nije mi trebao to spomenut'. Upravo me podsjetio da je jučer ubojica moje majke dao život za mene. I je li mu sad oprošteno? Valjda jest, ali nikad nisam opraštala mrtvacu. I da li mrtvaci još žude za oprostom, to ne znam.
"Dao je život za mene." rečem. "Ali i ubio mi je majku. Pokaz'o mi je."
"Mom je ocu isčup'o ruke i noge na živo. Sad ni ja ne znam bih li promijenio mišljenje o njemu. Pijavice inače nisu dobre osobe, zlo im je u prirodi. Antun je možda bio iznimka."
"Možda je i Marin neka druga iznimke."
"Nije. On je poput Pijavice i ostalih, samo što nije na njihovoj strani."
Možda i još gori. Nisam upoznala ostale, ali Marin je bio gori od najgorih, žedan više za tuđom patnjom, nego krvlju. Još nisam zaboravila da me želi mrtvu i čekam ga. Čekat ću ga godinama ako treba, ne treba mu se nikad vjerovat', osim ako je riječ o najgorem.
"Stvarno moram doma." rečem jer mi razgovor postaje pomalo neugodan. "Karmela me stvarno treba."
"Dobro. Idi."
Na sprovodu bake Vojnović oni dvoje su se dobro držali. Vidjela im se tuga u očima, ali dobro su se držali. Nisu plakali, a nisam to ni očekivala od njih. Bili su dovoljno snažni da i ovo pretrpe. Oboje su primili moj zagrljaj, jer im je očito nečiji trebao, osim prijatelja iz škole.
Baka Vojnović je dobila više buketa od Zvonimira, bojim se. Stare susjede su najviše plakale. Očito je bila vrlo popularna u gradu.
Kad je sprovod završio, gledala sam ih kako idu zajedno do auta. Nikad se do sad nisu ovako slagali, ni kad sam ih tek upoznala. Bilo mi je drago što će od sad biti zajedno, ali što će sad biti s njima kad su izgubili sve članove obitelji?
Potrčala sam odmah k njima da ih upitam. Čak mi se Ivan nasmijao. "Kako dalje idete?" pitala sam. "Ne završavate valjda u domu?"
"Ivan je za nekoliko dana punoljetan." reče Toni. "Osim toga, naslijedili smo babinu stipendiju, Ivan možda dobije i športsku stipendiju."
"Dobro. Samo da znam. Nadam se da ubuduće neće bit' svađa."
"Toni se trudi." Ivan ga potapša po ramenu. "A počeo je tek jučer, zato ne očekuj rezultate ubrzo."
Nasmijem se. "Đe ćete sad?"
"Niđe daleko. Marijinoj mami je sprovod za pola sata." reče Toni.
Sljedećih pola sata sam provela razgovarajući s njima. Na Rafaelinom sprovodu je bilo više ljudi, vjerojatno jer je bila mlađa. Tu su se pojavile Barbara, Paulina čak sam vidjela i Laru sa svoje dvije drugarice.
"Gdje si ti bila ova dva dana?" pitala me Barbara. "Kad Marije nema, ni tebe nema."
"Viroza." rečem. "Vraćam se u školske klupe sutra, a Marija neće lako."
"Jadnica. Nakon ubojstva brata, mama joj doživi srčani."
Da. Novine su prenijele da je Rafaela umrla od zatajenja srca, uzimajući u obzir da je i prije imala problema sa srcem. Za baku Vojnović su napisali da je pretrpjela moždanu kap u snu i preminula u bolnici.
Marija je opet bila slomljena, kao što sam i očekivala. Toni mi je šapnuo prije ulaska u crkvu da joj dam ruku, u slučaju da Dorijan ne poludi. Lara je bila ispred nas, zajedno sa svoje dvije drugarice. Proizvodila je nekakve zvukove, ali nisam mogla raspoznati je li to plač ili smijeh. Svi smo joj pružili ruku, ali nakon što je Lara izašla iz kapelice, prasnula je u smijeh. Krenula sam na nju, ali me Barbara povukla s sebi.
"Pusti nju." reče. "Nije vrijedna ničije pažnje. Čini to samo da ti izazoveš skandal."
Ovaj put kad su lijes polagali u grob, Marija se nije onesvijestila, nego povratila. Jedan od grobara joj je odmah ponudio bocu vode, kad je završio sprovod, otac joj ju odveo do auta, držeći je uza se cijelim putem. Bit će teže nagovoriti ovog tipa da pusti svoju kćer. Možda se čak nakon razgovora poželi preseliti s njom u Zagreb.
Četiri dana nakon sprovoda Toni me je pozvao na mobitel i javio mi da je Dorijan pristao na razgovor s nama. To je barem bio dobar početak, ali opet nisam vjerovala u ovaj plan. Kad smo zazvonili na portafonu, mislila sam da nam neće otvoriti ulazna vrata, ali otvorio je nakon dvije sekunde. Dok smo išli uz skaline, trljala sam cijelo vrijeme ruke. Cijelo vrijeme sam razmišljala što da rečem, kako da se ponašam, u koga ili u što da gledam, da se srdačno smijem ili da pokazujem sram, što bi bilo prirodnije.
"Što je bilo?" pita Toni.
"Došli smo praznih ruku." rečem. "U Dubrovniku se ne ide u goste praznih ruku."
"Mislim da su mu zadnji na pameti kava i keksi. Možda bi ga koji liker smekšao."
"Daj se uozbilji."
"I mene je strah, ali više toga ovisi o njemu, ne o nama."
"A što s Ivanom? Ja mu to ne mogu prepričat', dovoljno je što mi se ta slika mota po glavi zadnjih dana."
"To prepusti meni. Barem ja tomu nisam svjedočio."
Da. Lakše je prepričati ono što si čuo nego ono što si doživio.
Kad smo pokucali na vrata, snažno sam uhvatila Tonija za ruku. Kad se kvaka pomakla, Toni me postavio ispred sebe. "I tako si provela nekoliko dana s njim u divljini." Da, jesam, i za čudo, nije mi nijednom naudio.
Kad je otvorio vrata, pružila sam mu ruku, ali ga nisam gledala u oči. "Bok, malena." reče i stisne mi ruku. "Drago mi je što te ponovo vidim. Uđi." Nažalost, nije primio Tonijevu ruku, samo mu je pokazao pravac u stanu.
Marija je sjedala na kauču, u crnoj širokoj odjeći, spuštene glave i plave kose koja joj je prekrivala lice. Sjela sam za stol, tamo gdje nam je Dorijan pokazao, a on je sjeo do svoje kćeri i obgrlio je oko ramena.
"Da čujem? Jeste li vrijedni njenog društva? Ili još bolje, mog oprosta? Kad sam te zadnji put vidio, Toni, još si bio pun sebe. Nisi uopće naučio lekciju."
"Žao mi je." reče Toni.
"Prvi put te vidim skromnog. Je li to gluma?"
"Nije, gospodine."
"Nadam se da nije." Prebacio je pogled na me, a ja nisam znala što da rečem. "Ti si popravila moje mišljenje." reče. "Očekivao sam pametovanje kad sam te pokupio sa sobom. Bilo je malih konflikata, ali si mi malo porasla u očima. Ali zašto ti imaš povjerenja u Tonija? Zar te nije umalo vratio na psihijatriju.
"Ja... Ovaj..." nisam znala što da rečem. Misla sam reći: zaslužila sam, ali sigurno ne bi dopustio da mu se kćer drugi s nekim tko je to zaslužio.
"Ja sam kriv." reče Toni. "I nemam nikakvog opravdanja. Uhvatio sam Luciju kad je bila najranjivija i ubo sam na najosjetljivije mjesto. Samopoštovanje joj je bilo na nuli, zato mi se nije proturječila."
"Dobro, ali još mi ne izlazi iz glave ono što je izašlo iz Karmelinih usta. Možda opet ludi, tko zna, ali što joj je to značilo kad je rekla da je Marin ubio mog sina? Zar ga tvoj brat nije upucao?"
"Jest."
"Kako to čini Marina krivcem?"
Pogledam u Tonija, a on kimne glavom. "Ovo je bio razlog zašto ga je Lucija zapalila, a Karmela pogodila pištoljem. Vidjeli su u njegovoj glavi što je učinio. Zatim... Kći vam je tu. Zar ona želi čuti ovo?"
"Oboje znamo što se dogodilo, kako je umro. Zanima me kake Marin u tome ima veze."
"Dobro." Toni počne prepričavati. Iako sam znala svaki detalj, želudac mi se stiskao kako je on prepričavao. Vidjela sam kako je Mariji boja iz lica nestajala, a Dorijan je sve jače stiskao šake. Kad je Toni završio, Marija gorko zaplače i zarije lice u očeve grudi. Dorijan nakratko pogleda u kćer i pomiluje joj leđa. "Mislim da čak Ivan zaslužuje i moju ispriku, a to crno smeće vjerojatno neće doživjeti kraj ovog tjedna."
Bio je i u pravu. Neće.
"I tako u školi nema prijatelja, a vi ste jedini koji joj želite pomoć'. Čini se da nemam izbora." reče. "Ali pustite ju da se odmori nekoliko dana, barem dva."
"Dobro." rečem. "Hvala vam."
"Sad idite."
Ostavili smo ih, kako je i rekao, dok mu je kćer plakala u rukama. Kad smo zatvorili vrata, odahnula sam, ali još sam čula Marijin plač. "Marija je i dalje s njim." rečem i pogledam u Tonija. "Plače."
"Pristao je." Toni slegne ramenima, kao da i sam sebi ne vjerujem. "Samo trebamo pričekat' dva dana. To je sve."
"Ali ta dva dana je s njim."
"Što bi joj on učinio? Razgovarao je s nama, pristao je, lijepo nas je primio, bolje nego što smo očekivali. Što bi joj učinio u ta dva dana?"
"Uvjerio ju da se ne druži s nama?"
"Daj." nasmije se. "Možda je Marija slomljena, ali nije glupa."
"Dobro." slegnem ramenima. "Ali nikad potpuno ne vjerujem ovakvim ljudima."
Kad smo izašli iz zgrade čula sam snažno šuškanje u krošnji lipe. Podigla sam pogled i vidjela kako se krošnja njiše. Odmah su mi tijelom prošli trnci. Znala sam da je Marin. Sad je bila noć i imao je slobodu kretanja. Dolazi po mene već danas.
"Što je bilo?" pitao je Toni. Primijetio je kako drhtim prije mene same.
"Ništa, ništa." rečem ubrzanim tonom. Baš sam krasna glumica.
"Dođi." uzme me za ruku poput malog djeteta. "Odvest ću te doma."
Tako mi je laknulo što me odveo autom doma, ali kad sam ušla u sobu, opet sam čula šuškanje u krošnji. Znala sam da je on, ali nisam bježala. Ako nisam jača od njega, mogu ga nekako nadmudriti, nije baš toliko pametan, zar ne? Osim toga, nikad ga se prije nisam bojala, zašto bih sad? Manipulirala sam njegovim osjetilima, vidom. Vidio me kako ležim u krevetu i čitam knjigu, a zapravo sam ga gledala ravno u oči. Obliz'o je gornju usnu jezikom i rek'o: "Showtime počinje."
Nasmijala sam se i uhvatila ga telekinezom. Sad sam ga imala u šaci. Gušila sam ga da se ne glasa, iako bih voljela čuti kako vrišti, ali ne želim riskirati još opasnosti. Ako ga Kozlak čuje, to bi bio kraj za mene i Karmelu. Počela sam mu razdvajati rebra pomalo. Koža i košulja su mu počele pucati i pokazivati rubinsko meso. Gusta krv mu je počela teći niz tijelo dok su mu se rebra sve više širila i pokazivala sve više mesa.
Udubljivala sam mu ranu, dok je on pljuvao krv iz usta i nosa. Ubrzo mu je vrat i cijela čeljust bila krvava, a ranu sam mu udubljivala sve dok nisam našla srce, uperila pištolj i opalila ravno u srce. Pustila sam ga da padne na Zemlju. Sagnula sam se da ga vidim, dok mu je još tijelo čitavo. Ležao je krvava tijela i lica, s praznim zelenim pogledom koji je gledao u zvijezde. Sreća, ovo nije bio Marin, nego samo njegova ljuštura. Sada potpuno bezopasna ljuštura.