61. •uređeno

                                    

                                          
Osjećam kako mi u prsima nabija. U moj video krug upada Adalind.
"Posuditi ću Liz malo, vratim je kasnije", obrati se Adalind Christopheru kada osjetim da me prima za dlan i odvodi sa strane. Nesvjesno grickam usnicu dok se probijamo kroz plesni podij pa krećemo u smjeru kuhinje.
"Fino si zapamtila prostor", kažem Adalind kada stignemo na tiše mjesto.
"I?" Upita me napeto mašući dlanovima u zraku.
"I, što?" Upitam zbunjeno gledajući njezino zeleno lice.
"Zaboga Liz, moram li ti baš sve crtati... Jesi li se spetljala? Je li te poljubio?" 
"Hej!" Zaurlam strogo a potom provjerim da oko nas nema nikoga i da svojom drekom nisam privukla pažnju.
"Ne misliš li da je to moja privatna stvar", kažem a Adalind me iznenađeno pogleda.
"Znači jeste? Niste."
"Oprosti, ako sam gruba ali ne mislim dijeliti takve stvari, osim, ne čak ni tada."
"Argh što je s vama dvoje? Inače, nije toliko spor... Idete mi već na živce! Muvate se jedan oko drugoga, stalno vodite onu posebnu komunikaciju telepatije ili što već."
"Možda smo prijatelji, hm? Jesi li možda pomislila da se dobro družimo, stalkeru?"
"Ne stalkam, samo primjećujem! "
"Aha. A što je s tobom i posljednjim Jediem?"
"Nema ništa između nas", kaže vrlo obrambeno.
"Aham, možeš si misliti", kažem sarkastično.
"Baš ništa."
"Baš ništa?" Upitam sumnjivo.
"Ne", odgovori ne gledajući u mene.
"Adalind! Zaboga! Kada prije?"
"Paa..."
"Oh, molim te, daj da pogodim. Subota?" Izjavim pa čekam nešto na njezinu licu da mi to potvrdi. Usnice su joj stisnute, blago u ravnu crtu. Pogled joj luta prostorom oko nas i cijelo vrijeme izbjegava pogledati me u oči.
"Kriste! Nadam se da nije bilo na ovom hodniku", izjavim pa se odmaknem od zida.
"Jako smiješno", prokomentira Adalind.
"Ne, ne zanima me", kažem i podignem dlanove u zrak u znak samoobrane da odustajem od daljnje rasprave.
U tom trenutku, četvero umaskiranih naglo projuri hodnikom. Adalind me instiktivno povlači u stranu. Osjetim hladni, tvrdi zid na otvorenim golim leđima, a njezino lice je toliko blizu mojega da nas dijele svega nekoliko centimetara. Gotovo mi se čini da me želi poljubiti. Oči su joj iskrene, čeznutljive i lagano staklenaste od alkohola. Svojim tijelom me lagano pritišće. Pročisti grlo a ona se naglo odlijepi od mene. Svakako bih to zadržala za sebe ali braća Walters ipak su bila brža.
"Zanimljivo", prokomentira crni Jedi stišćući oči u tanku, ravnu liniju.
"Volio bih natrag svoju gošću", kaže Christopher, namigne i pruži otvoreni dlan prema meni. Brzo ga prihvaćam i čvrsto stisnem.
Adalind se pokuša izvući iz situacije no Jedi je brzo zaustavlja.
"A ti zeleni Hulk, pođi samnom. Odmah." Kaže Nathaniel kada ga Adalind pogleda stisnute čeljusti.
"Jesi li dobro?" Upita me Christopher odmičući nas u miran kutak.
"Ovo je bilo čudno, ali jesam."
"Želiš li razgovarati o tome?"
"Ne baš."
"U redu. Onda, pođi samnom" kaže mi i ja ga sljedim. Jednim kratkim pogledom uhvatim kako Adalind i Nathaniel nešto raspravljaju.
"Stolni nogomet!" Izjavim euforično kada ga ugledam na lagano povišenom parketu unutar jedne sobe sa biljarskim stolom, šahom i pikadom.
"Želiš igrati?" 
"Izazivaš me?"
"Zašto ne."
"Dogovoreno, " potvrdim pomalo zlobna osmijeha.
"Ali moram te upozoriti, nisam baš neki igrač."
"Moš misliti! Hej, nema popuštanja. Obećaješ?" 
"Obećajem."
"Ne bi li se kladili u nešto?" Upitam kada uhvatim ručke stolnog nogometa.
"Mislim da ne trebamo", kaže Christopher  samodopadno što me iznenadi pa lagano ustuknem.
"U redu, praviti ću se da ovo upravo nisam vidjela."
"Kako god želiš, Loki. Ja sam džentlmen. Dame imaju prednost." Kaže Christopher dok ja skidam svoju zlatnu krunu sa glave i pripremim svoj opasni stav prije meča.
Nije potrajalo dugo. Privukli smo pažnju većine koja nas upravo bodrimi daje dodatan adrenalin, tremu i euforiju. Toliko sam bila koncentrirana da sam dvaput za redom zabila gol.
"Nisi fer, popuštaš" , kažem dovoljno glasno da me Christopher čuje.
"Ne znam o čemu pričaš. Koristim ljudske kretnje", kaže a potom zabija gol.
Svi oko nas su stvarali podosta veliku buku. Trenutni rezultat je 3:4 za mene. Iako su mi dlanovi znojni ne želim prekidati igru pa lagano pomičem igrače kako bih zadržavala loptu. 
"Ovo je zadnja. Spreman?" Uputim Christopheru.
"Rođen spreman", potvrdi a potom se zalomi pljesak i vrisak publike.
Loptica se brzo kreću zamalo upada u moj gol. Vrlo blizu, Liz. Vrlo blizu.
Ubrzavam tempo. Loptica postaje sve mutnija mome oku, a zatim se začuje upadanje u gol. Izgleda da je svima promakao detalj u čiji je gol upravo upala loptica. Kratka tišina a zatim se zalomi tišina sve dok loptica ne izađe ispod Christopherova gola.
Oduševljeno vrisnem a onda to ponove svi ostali. Christopherov osmijeh se razvuče a potom mi zaplješće na dobrom meču. Teatralno ali sa elegancijom se naklonim.
"Lekcija svima, ne zezajte se samnom!" 
"Jesi li za piće?" Upita me Christopher dok svi ostali plješću, zvižde i ponešto dobacuju. Dok prolazim i probijam se na čistinu, svako toliko doleti nečiji dlan, uglavnom muški koji snažno udaram o svoj.
"Odlično odigrano", dovikne netko. " Ti si faca, mala!" 
"Hvala, hvala." Doviknem smiješeći se pa se približim Christopheru.
"Piće?"
"Slijedi me." Kaže a potom ga sljedim. 
Izbor pića je bio gotovo kao u nekom najjluksuznijem hotelu ili noćnom klubu.
"Težak izbor", prokomentiram kada mi zakruli u želucu. Uspijem namirisati negdje u daljini pizzu i nešto s roštilja.
"Da pogodim, Cuba Libre? I moramo te pod hitno nahraniti."
"Opa, izvrsno." Ozareno se nasmješim pa kažem. "Čitaš misli? "
"Ne, ali blizu si. Hrana", kaže Christopher.
"Umirem", kažem osjećajući kako mi se trbuh pomalo stišće.
"Stižem za tren oka."
Ostatak večeri proteče savršeno. Christopher je moja blistava, savršena šansa i sasvim  sigurno osoba o kojoj stalno, gotovo neprekidno razmišljam u zadnje vrijeme. Sada pomalo treperim kao krijesnica. Treperim radi spoznaje da mu se možda sviđam.