41. •uređeno

                                    

                                          
 Osjetim mekoću pod sobom.
Ne nalazim se nigdje a sve oko mene je crno. Budim se. Osjećam to. Kada otvorim oči bezizražajno gledam u Silasova prsa, točnije u tkaninu njegove tamnosive končane veste čiji delikatan uzorak čine veoma sitni kvadratići. Osjetim kamen u srcu pa izbjegavam njegov pogled a glavu i tijelo pomaknem bliže sve dok me njegova ruka ne obgrli. 
Tada ponovo zaspim.
                          
  Otvaram oči i sporo trepćem. Lagana svjetlost dopire iza teških, debelih i dugačkih bijelih zastora. Osjetim miris čaja, notu cimeta, ruma te muškatnog oraščića. Okrenem se na leđa i tako ostanem ležati neko vrijeme. Još jednom prekopavam po svom umu i dopuštam  da osjetim svaki komadić svog postojanja.
                          
Začuje korake u hodniku a vrata se lagano otvore. Elias kimne glavom.
                          
"Ako se osjećaš dobro, imaš gosta, u suprotnome..." Započne Elias kada se uspravim u krevetu.
                          
"U redu sam", kažem i obrišem rukavima majice oči.
                          
Vrata se otvore šire a iza njih proviri Adalind s kacigom u ruci. Ne znam zašto ali toliko sam joj vjerovala da mi je bilo drago što me uopće primjetila u samo jednom danu.
                          
"Waltersovi..." Započne Elias.
                          
"Ne želim...još.... Trebam vremena", kažem a Adalind se posluži slobodnim stolcem i dovuče ga tik uz krevet.
                          
"Oprosti. Ja sam kriva. Odmah sam javila tvojim ujacima što se dogodilo ispred škole. To nije bilo u redu...znaš ne onako...ja..." Brzo će Adalind kada stanem rukama dodirivati koljena.
                          
"Hej! U redu je. Zbilja. Zapravo, hvala ti." Kažem a Adalind me zabezeknuto promatra.
                          
"Da, svakako mi treba vremena, da, svakako mi trebaju odgovori na pitanja i, da, zbilja danas ne želim o tome i zato te molim da mi skreneš misli sa svega ovoga", izgovorim sve to gotovo u jednom dahu.
                          
"Koliko skrenuti?" Upita me Adalind pomalo zločestog smiješka.
                          
"Daj sve od sebe", kažem i zagledam se u njezinu kacigu.
                          
"U redu ali prvo moraš jesti", zapovjedi mi ona odbacujući poplon i deku sa mene.
Naglo ustanem pa osjetim laganu vrtoglavicu. Adalind me snažno i spretno uhvati smirena lica i podignute obrve.
"To ti je kada dan i pol provedeš u krevetu", kaže a ja si dajem koju minutu u sjedećem položaju. 
                          
"Dan i pol,ha?" Upitam šokirano.
                          
"Točno" izgovori promatrajući mi lice.
"Ali biti ćeš ti super", dovrši Adalind kada se oprezno uspravim a ona drži korak samnom. 
                          
Nakon što sam u sebe unijela dovoljnu količinu proteina, vitamina i tekućine bila sam spremna za vožnju motorom. Eliasu se ideja nije svidjela ali nije niti pokušavao proturječiti.
Izgleda kao da ujak Silas i Adalind gotovo imaju neku sponu ali danas sam odlučila ostaviti sve u zraku, možda čak i sutra.
                          
Navukla sam na sebe sportsku odjeću, tenisice i kožnu jaknu a Adalind mi je nježno namjestila kacigu na glavu dok je usputno promatrala moje lice. Kada j
se kopča oglasila i kliknula u tom trenu kao da sam došla k sebi, svjesna da stojimo vani. Tragovi Joselinina džipa bili su još vidljivi.
                          
"Spremna?" Upita me Adalind tražeći moje odobrenje.
                          
"Spremna", promrmljam kada ugledam u daljini kuću Waltersovih.
                          
"Blago rečeno, čeka me hrpa sranja, je li tako?" Upitam Adalind dok se smiještam na sjedalo motora.
                          
"Opa, prizemna i inteligentna, znaš da...uglavnom da, hrpa sranja, ali hej, moglo bi ti se svidjeti" , reče Adalind.
                          
"Moguće. Imam ja svoju teoriju."
                          
"Sviđaš mi se. Jako", oduševljeno će Adalind i pokrene motor koji nas vrlo brzo digne na cestu.

                          
Topli vjetar šibao je u naša lica i spuštao se niz vrat do prsnog koša. Osjetim kako mi se koža lagano i ugodno naježila. Kako skrećemo u zavoj, tijela nam se naginju u desno a potom opet uspravljaju. Nakon kraće vožnje stajemo ispred slastičarnice koja se nalazi malo iznad talijanskog restorana.
                          
"Koja kombinacija?" Upita Adalind skidajući kacigu.
                          
"Čokolada-kikiriki maslac."
                          
"Sviđa mi se kako razmišljaš. Želiš li još vaniliju uz to?"
                          
"Ne. Mrzim vaniliju", kažem a Adalind ostane pozitivno šokirana.
                          
"Šališ se?"
                          
"Ne. Mogu pojesti stracciatellu ali ne i vaniliju. Ne volim niti njezin miris u bilo kojem obliku." 
                          
"Ovo je neki znak", kaže Adalind i pruži mi svoju kacigu. "Čokolada-kikiriki maslac stiže odmah."
                          
Preko ceste nalazi se maleni park i željeznička postaja. Prelazimo cestu i sjedamo na prvu slobodnu klupu. Što sam više grabila svoj sladoled u čaši to me šećer sve više opuštao. Kada sam se dovoljno smirila upitala sam.
                          
"Kako si nazvala moje ujake? Da li postoji nešto između tebe i Nathaniela? " Adalind je stala na pola svog zalogaja koji joj je ostavio mrlju na hlačama a iz nje izleti simpatična psovka nespremnosti.