37. •uređeno

                                    

                                          
  Razred je izgledao simpatično. Jedanaest djevojaka i dvanaest mladića. Klupe su nove i netaknute a stolci izgledaju veoma udobno. Ploča na zidu bila je zelena i čista poput borove šume.
Žamor u razredu na trenutak nestane a zatim se postepeno vraća. Pristojno i kratko klimajući glavom pozdravim dok se Nathaniel probija kroz grupu mladića koji nešto raspravljaju.
                          
"Ukoliko ćeš sjediti u kutu, ja ću zauzeti onak drugi", kaže klimajući glavom prema redu do vratiju. 
                          
"U redu, ali pod jednim uvjetom", započnem i pogledam gore prema njegovim tamnoplavim očima.
                          
"Pretvorio sam se sav u uho."
                          
"Moraš prestati buljiti u mene. Zbilja je nelagodno."
                          
Nathaniel se posprdno nasmije i prepravi držanje pa kaže. "Ne buljim u tebe", pa cokne jezikom "samo te držim na oku."
                          
"Mmm", ispustim zabavljena njegovim izvlačenjem.
                          
U razred ulazi simpatična djevojka, kratke kose u kožnoj jakni noseći torbu na jednom ramenu dok u drugoj ruci drži kacigu i rukavice.
                          
"Zdravo škvadro!" Vikne a potom uputi pogled Nathanielu i zagrli svjetlokosu djevojku gotovo kao da joj je sestra.
Utonem u svom mjestu i zagledam se u nebo. Ne znam koliko sam dugo bila odsutna ali njezin glas me izbacio iz ritma.
                          
"Zdravo, a ti si zasigurno Elizabeth Sophie Morgan", kaže glas s bočne strane.
                          
"Zdravo, biti će da jesam", odgovorim i stisnem joj čvrsto ruku.
                          
"Ja sam Adalind Troy, ono tamo je Nora, a krupni momak je T.J. , svi ostali su manje bitni", kaže Adalind , namigne mi a trojica mladića reagiraju na njezinu izjavu.
                          
"Samo šala!" Dovikne Adalind a meni izmami smijeh iz utrobe.
"Da bar, da bar", promrmlja jedva čujno što mi izmami cerek na površinu.
                          
" I to je početak jednog predivnog prijateljstva", sarkastično će Nathaniel sa svog mjesta.
                          
"Oh, činilo mi se da sam čula, ma ne, nisam... Oh, nije li to Nathanielov sarkazam? Gotovo sam zaboravila na tebe, gotovo", kaže Adalind unoseći mu se lagano u lice dok on okreće teatralno s očima.
                          
"Ideš, dobra si", kažem oduševljeno kada me Nathaniel ošine pogledom.
"Što? Istina je." Nathanielov pogled govori kako je blago ljubomoran i da nije očekivao da ću se baš tako brzo uklopiti u razrednu cjelinu.  Klasičan bih se da je priželjkivao da ću se držati njegove blizine i biti dama u nevolji.
                          
Sjedim i promatram sve ostale.
Na trenutak pogledam u nebo kada ono počinje polako mijenjati boje a siva se širi poput obruča nad školom. Raspored mi govori kako prva dva sata imamo književnost, blok sat biologiju, povijest, algebru i tjelesnu kulturu. Ručak je uvijek slijedio nakon četvrtog sata.
                          
U razred je ušao visoki muškarac s prosijedom kosom i torbom na ramenu. Kožne smeđe cipele blještale su kao i njegov široki osmijeh.
                          
"Dobro jutro, razrede!" Veselo će on, a razred jednoglasno odgovori sa " dobro jutro gospodine Palmer!"
                          
"Ove godine, baš razred se obogatio za jednog učenika, točnije učenicu. Dobro došla, gospođice Morgan, lijepo vas je vidjeti i nadam se da će te pronaći svoje mjesto ovdje", rekao je profesor Palmer.
                          
"Hvala na lijepim riječima, profesore Palmer", a on je došetao do moje klupe i pružio mi čvrsti, topli i iskreni stisak dobrodošlice a potom odložio na stol moje knjige.
                          
"Hvala", kažem i ispustim ruku iz stiska.
                          
Gospodin Palmer često je tak sat gledao u mene, kao da sam bila najsjajnija kugla svijetla toga dana.

                          
  Učionica za biologiju bila je blizu ureda gospođe Brook i gledala je u hrpu zelenih borova, grmlja te nekoliko bijelih ruža. Učionica je imala dugačke, sive, visoke klupe gdje se smještalo po četiri učenika. Razredi su se miješali jer neki predmeti u četvrtoj godini više nisu bili obavezni a ovisili su o vašem  odabiru za daljnje školovanje. Sjela sam odmah do prozora i zagledala se u hladnu, srebrnu kutiju što zatvoreno leži na stolu.
Razred se punio a onda je ušetao profesor noseći pladanj napunjen malim bočicama. Nije mi trebalo dugo da osjetim miris medicinskog alkohola, pogotovo kada je bočica namijenjena meni lagano zaplesala ispred nosa.
                          
"Dobar dan gospođice Morgan, moje ime je Thaddeus Fletcher i predavati ću vam biologiju", začujem iznad sebe fino uglađenog gospodina a laganim britanskim naglaskom u košulji zafrkanih rukava.
Mogao je biti u ranim četrdesetima i sigurno je bio previše zgodan za jednog profesora, no sve me to maknulo s trenutka dok mi trpki miris grebe nosnice.