36. •uređeno

                                    

                                          
   Protegnula sam ruke iznad glave pa se od kotrljala do ruba kreveta.
Uspavano gledam u zrake sunca što se probijaju kroz zavjese. Malene čestice prašine sjaje se u zraku poput sitnih dijamanata. Voljela bih ostati u ovome trenutku, ali trenutak mi pokvari Joselinin glas iz prizemlja. Ustajem iz kreveta, otvorim balkonska vrata te se oslonim na drveni dovratak i duboko udahnem. Odlučim se prepustiti zvukovima jutra.
                          
Silas je izmjenjivao poglede samnom i to je nešto što smo razumjeli samo nas dvoje. Naša tajna komunikacija.
Kutijica za ručak bila je nespretno natrpana voćem, žitaricama i ostalim stvarima. Kada Joseline zalupi kuhinjskim ormarićem lagano se lecnem, a ona me odmjeri teškim pogledom.
Uzimam čajnik i uljevam  pozamašnu količinu čaja u šalicu.
                          
"Braniš li se govorom šutnje?" Započne Joseline naslanjajući se o kuhinjski element sa šalicom kave u ruci.
                          
"Budi specifična. Ili je govor ili šutnja, Joseline", kažem kao da ne razlikuje svaki pojam zasebno.
                          
"Ta tvoja drskost, sarkazam i svadljivosti", progunđa Joseline dok Silas i ja ponovo izmjenimo poglede.
                          
" Vozi te u školu", kaže Jo zaključno.
                          
"Mogu pješice ili..." Započnem ali me ona prekine.
                          
"Ili što?"
                          
"Hajdemo se svi malo umiriti" kaže Silas dok Elias čita novine i svako toliko proviruje iza njih.
                          
"Ti, požuri", naredi mi Jo a ja zakolutam očima, ispijam sadržaj iz šalice, uzimam kutijicu za ručak i odlazim u sobu.
                          
Pospremim bilježnice i pernicu u torbu. Potrebno mi je otprilike sedam minuta  da se presvučem. 
Dan nagoviješta teško vrijeme, sparina se pomalo diže a sunce svako toliko zalazi za bljedosivi oblak.
Vežemo laganu traper košulju oko struka i prebacujem torbu preko ramena, otvaram vrata sobe i sudaram se sa Jo.
                          
"Zašto ti toliko treba? Sumnjivo će Joseline.
                          
"Daj ohladi", kažem joj drsko osjećajući grč u utrobi kada me naglo zgrabi za nadlakticu i povuče. 
                          
"Imamo dogovor. Drži se toga, nije teško."
                          
"Znaš da ne volim pravila. Požuri, ne želim zakasniti prvi dan u školi", a potom se istrgnem iz stiska pa se  spustim u prizemlje.
                          
Iako je prvi dan škole moje oduševljenje splasne kada Joseline potvrdi da nakon škole dolazi po mene a to je značilo samo jedno, nema smucanja s ostalim vršnjacima jer ionako dolazi mnogo ranije na parking da to sama uoči.
                          
Uzimam torbu koja leži između mojih nogu, ustajem i zatvorim vrata Joselinina automobila, točnije unajmljenog džipa.
Malo dalje, Nathaniel stoji naslonjen o svoj mustang i nešto mi govori.
Oštro ga pogledam kada u gunguli pronalazi pojavu svijetle kose s velikom dominacijom. Zagrabim nekoliko stuba a potom me zapuhne zrak iz glavnog školskog hodnika. Nathaniel me sustigne i potegne za zapešće.
                          
"Što sada?" Upitam ga gotovo plačnog tona.
                          
"Što ona radi ovdje?" Upita me Nathaniel.
                          
"To se i ja pitam. Čekaj...bolje da ne znam", odgovorim a Nathaniel me ispusti iz laganog stiska.
                          
"Gospođice, dopustite mi da vas povedem školom", kaže uspravno Nathaniel dok malo okljevam.
"Svidjet će ti se, obećavam."
                          
" U redu, pretvorila sam se u uho."
                          
"Savršeno! Pa, počnimo", pompozno će Nathaniel koji mi izmami lagani osmijeh na lice.
                          
U hodniku se mnogi smiješe i okreću za nama dok pritom iskreno uživam u Nathanielovom društvu. Skrećemo u hodnik pa uđemo u stakleni ured gospođe Brook te podignem raspored predavanja i brošuru o izvan nastavnim te nastavnim aktivnostima za maturante.
Gospođa Brook mi umetne i popis svih maturanata, učenika po razredima u prozirni fascikl. Zahvalim joj se na toj gesti a potom hodajući čitam imena maturanata. Zastanem i pogledam u Nathaniela.
                          
"Tko je Christopher Cedric Walters?" Upitam s dozom zainteresiranosti iako sam sigurna za odgovor na to pitanje.
                          
"Hoćemo li..."  Započne Nathaniel.
                          
"Prestani, on je tu, je li tako?" Kažem pomalo razbijajući oni od maločas.
                          
" Da, kloni ga se, u redu?" Zaprijeti mi.
                          
"Zašto?" 
                          
"Za tvoje dobro."
                          
"Ili njegovo?" Kažem tišim glasom a zatim se glasilo školsko zvono koje mi umalo probija i najtanji živac mozga.