Dorijan zakoluta očima. „Dobro, uzmi nešto. I tako smo drukčiji. Smislit ćemo nešto na putu.“ Dok je izlazio, zgrabila sam naše knjižice od cijepljenja i lijekove za svaki slučaj. Oružje sam već imala u rukama.
                          
Stavio je Karmelu na zadnje sjedište. Krenula sam sjesti kraj nje, ali me zaustavio. „Ti sjediš naprijed. Želim te imati na oku.“
                          
Poput poslušnog psića sam sjela naprijed. Ne želim izazivati više problema i trudim se. Dorijan je pokrenuo auto i uputio se van Dubrovnika, prema sjeveru. Ili bih trebala reći Orašcu, Zatonu, Stonu, Pelješcu, Neumu, Zagrebu? Ne znam ni đe idemo.
                          
„Loše ti je stanje?“ pitao je.
                          
„Jest.“ Rečem i pogledam u kutijice s lijekovima. Zoloft i Paxil. Pitao me zato jer ih je i vidio. Sakrila sam ih da ih ne gleda.
                          
„Popij sad dvije od svakih.“ Reče. „Možemo stat' još i kupit malo rakije da ti brže djeluje.“
                          
Pa da me ubije? Ne hvala. „Već sam popila po jednu.“ Rečem. „Propisano mi je samo jednu na dan.“
                          
„Ne želim da poludiš u najgorem trenutku. Popij po dvije i popit ćeš dvije kad krenemo preko granice. Usput, nemoj da ti na granici vide te lijekove.“
                          
Popile sam po dvije tablete i progutala ih na suho. Dobro što mi nije rek'o da ih uzmem po deset. Jedino što se može dogoditi da zaspem. I tako me antidepresivi često uspavljuju.
                          
Kad samo došli do granice, Dorijan je dao svoju osobu, a ja sam dala knjižice cijepljenja. Manipulirala sam policajčevim vidom i on je vidio putovnice umjesto knjižica, a Dorijana je vidio kao čovjeka sličnog našeg ocu i na osobnoj mu je pisalo naše prezime, da ispadne nam kao otac, a ne neki manijak koji šverca maloljetnice preko granice.
                          
„Ugodan put.“ Reče policajac i preda nam dokumente.
                          
Kad je Dorijan došao do CD-shopa, uputio se prema brdu. Tad sam opet izvadila po dvije tablete i popila ih. Samo se nadam da mi se ništa neće dogoditi.
                          
Dok smo pomalo napuštali Neum i vozili se prema ničemu, Karmela je zaspala, a Dorijan je bivao sve luđi. Ruke su mu se tresle, na okukama je snažno skret'o, sve dok odjednom nije naglo zakočio, tako da sam umalo pukla glavom u šoferšajbu.
                          
„K vragu.“ Lup'o je šakama u volan. „K vragu, baš danas! Baš danas!“ Naslonio je glavu na volan da duboko udahne i da se smiri, zatim mi je zgrabio lijekove iz ruku, napunio šaku tabletama, koje su usput popadale po podu i popio ih. Usput ih je zalio bočicom votke. Da se sruši mrtav, ne bi mi bilo žao, a vjerojatno nam neće donijeti puno koristi. „Žena mi je mrtva.“ Reče.
                          
„Rafaela?“ pitam. Ona mu više nije bila žena, a usput, nisam znala je li se ponovo oženio.
                          
„Da, ona.“
                          
K vragu pijavice. Marija je nedavno izgubila brata, nije joj trebala majčina smrt, i to u mjesec dana razmaka.
                          
„Žao mi je.“ Rečem.
                          
„Ne treba. Ta je žena bila niš' koristi. Samo je otežavala situaciju. Usput, i stara Vojnovićka je mrtva. Vjerojatno.“
                          
„Zašto?“
                          
„Sve očevidce ubijaju, a nadarene otimaju. Ona im ne treba.“
                          
„Ona je alkemičarka.“
                          
„E, onda su se zajebali.“
                          
Čulo se ispred snažno lupanje. Nečije su noge bile na haubi. Kad je zakočio, taj čovjek nije poletio. Dobro je održavao ravnotežu. Predobro za običnog čovjeka. Skoči u zrak i napravi salto unazad, ali ja ga ometem telekinezom, tako da padne na leđa. Dorijan ga podigne skoro pet metara u zrak. „Spali ga.“ Reče. Spalim ga, a Dorijan stisne gas i krene oko tristo na sat. Kroz prozor su se vidjeli samo obrisi, a auto je škripalo koliko je brzo išao. Sada je zakočio toliko jako da se balon napuh'o.
                          
„Zatvori taj jebeni prozor!“ vikne. Prozor s moje strane je bio milimetar otvoren, a znam da ga nisam bila otvorila. „Ima li jedna od vas otvorenu ranu? Curi li vam krv iz nosa?“
                          
I Karmela se sad probudila. Sama sam primijetila kako ga blijedo gleda. Ne, nijednoj nije izlazila krv iz nosa, ali mogle smo zadobiti otvorenu ranu. Nažalost, sjetila sam se.
                          
„Ja krvarim.“ Rečem.
                          
„Gdje? Iskopala si rane na rukama?“
                          
„Ne. Krvarim…“ Od srama nisam mogla reći.
                          
„Ajme, odvratna si.“ Reče i krene. „Što nisi prije rekla? Još nam treba da te namirišu sa sto kilometara.“
                          
Opet je jurio, ne baš brzo kao prije, ali dosta brzo, barem sto pedeset na sat. Zaustavili smo se kod jednog odmorišta za putnike. Nisam ni gledala naziv odmorišta, samo se sjećam da je s desne strane imao park s igralištem, a u prizemlju trafiku i restoran. „Izlazite.“ Reče i krene napuniti auto benzinom. „Izvoli.“ Uvali mi u ruku novčanice. Samo što su to bili euri, a ne kune. „Kupi si ono što trebaš. Bolje kupi one šiljaste vragove u obliku olovke.“
                          
Krenula sam u trafiku i uzela male tampone i plave uloške. Usput sam još uzela vodu i tri paketa energetskih pločica koje mi stanu u džep. Pogledala sam u Karmelu koja je samo grabila slatkiše i sokove. Kad je već umorna, njoj će trebati najviše energije.
                          
Otišla sam na zahod i stavila tampon i uložak. Činit će se smiješno, ali na uložak sam nakapala nekoliko kapi koje mi je baka Vojnović dala za prekrivanje mirisa krvi. Dok sam prala ruke, primijetila da mi je odvezana kosa. Zavezala sam ju s plavom narukvicom od lastike sa zakovicama. Dok sam vezivala rep, primijetila sam da me žena gleda u šoku, to jest, u moje rane.
                          
„Na terapiji sam trenutno.“ Nasmiješim se i odem iz banje.
                          
Ušla sam u auto, a Dorijan mi je u krilo bacio dva sendviča. „Tvoja je sestra pametna. Za ovaj put će ti trebati dosta energije. Ti si uzela samo vodu. I to pola litre.“
                          
„Moja hrana je u džepu.“ Rečem.
                          
„Očito si uzela puno kad ti je u džepu.“ Nasmije se. „Pojedi sad jedan. Drugi ostavi za ujutro.“
                          
Pojela sam na silu jedan samo da se ne posvađamo. U sendviču je bila šunka i senf, što nikako nisam voljela, ali sam pojela i zalila vodom. „Znate li đe se to nalazi?“ pitala sam. „I tko su ti?“
                          
„Ne znam tko su ti, ali Vladimir zna gdje se nalazi.“
                          
„Vladimir?“
                          
„Da. On i Mato sad u životinjskom obliku ih traže. Samo se nadajmo da ih nosu do sad zaskočile pijavice.“
                          
Nisam pomislila na njih svoje ni na bilo koje mjenjolike. Čak je i Luiza mogla biti oteta ili se priključila njima. Samo se nadam da nije mrtva, kao i oni dvoje. Oni su nam i više nego potrebni.
                          
Dok sam razmišljala, na haubu skoči jedna pijavica, zatim skoči, još jedna na krov. Dorijan opsuje i naglo skrene. Krene najbrže što može, tako da je auto škripalo, a jedva je vidio pred nosom. Samo je naglo skretao. Pijavice su samo nas udarale od auto i stajale nam na put. Primijetila sam da se uspjela uhvatiti kraj mojih vrata. Bila je žena sa oštrim crnim očima, iz kojih je isijavala jasna žeđ za mojoj krvi i smrću. Odmah sam ju spalila.
                          
Jedna pijavica nas naglo udari s moje strane i auto se prevali na lijevu stranu, točno u jamu. Netko probije staklo i uhvati me za ruku. Dok sam visjela, vidjela sam kako auto pada s litice na mračno tlo i eksplodira.