Samoća

                                    

                                          


                          
Samoća može biti nabolji prijatelj i najveći neprijatelj.
                          
Za Elise Nieto bila je oboje.
                          
Po peti put tog tjedna sjedila je na krovu zgrade i gledala u daljinu. Taj dan nije otišla u školu. Ni dan prije toga, a ni za sutrašnji dan nije bila sigurna.
                          
 Osim toga, kao da je ikome bilo stalo.
                          
Annu je uspjela uvjeriti da je bolesna, to je u svakom slučaju bilo lakše nego je uvjeriti da je tolik bolesna da ju nitko ne smije posjećivati.
                          
 Brat, pak, više nije obraćao pažnju na nju.
                          
Svakog se dana vraćao u sve pijanijem stanju, mrmljao je, vikao, povraćao.
                          
Ujutro bi nestao i ne bi se vraćao do večeri, a Elise je sve morala čistiti za njim.
                          
 Pokušala se sjetiti kad je zadnji put razgovarala s nekim o tome kako se usamljeno osjećala. Voljela je Annu, ali ona nije znala razumjeti. Čak i nakon svih lijepih i veselih trenutaka koje su provodile zajedno, ostala bi sama sa svojim mislima, pitajući se koliko dugo će moći tako. 
                          
 Željela je imati nekoga pored sebe. Nekog tko će razumjeti, tko će joj možda reći da neće sve biti u redu, ali da život ide dalje, tko joj neće mazati oči lažnom nadom da će sve biti bolje. Život ne može sam sebe popraviti.
                          
 -Zar ti nisi bolesna?
                          
Čuvši taj glas, osjeti grč u želucu. 
                          
 Trebala je biti sama. Van svijeta, bliže nebu. Možda čak i bliže majci.
                          
-Bolesna od svijeta- odgovorila je i izvila usne u slabašni osmijeh.
                          
 Tristen sjedne nasuprot nje i pogleda u istom smjeru.
                          
-Uranila si danas. Znaš, sunce će zaći tek za pet sati.
                          
 Elise slegne ramenima i ne reče ništa.
                          
Vjetar snažno zapuše i djevojka zatvori oči. 
                          
Zamišljala je da leti negdje daleko, gdje nema ljudi koji će je povrijediti.
                          
Gdje nema nikoga, zapravo.
                          
 Kad ti je duša prazna, samoća je jedindo s čim se možeš poistovijetiti.
                          
-Znaš, čitao sam sestri Malog princa. I sjetio se tebe.
                          
 Elise otvori oči i zagleda se u njega. Bio je usredotočen na neku točku na horizontu, pogled mu je bio miran, čvrsto je stisnuo šake.
                          
-Mene? Zašto?
                          
 Osmjehnuo se.
                          
-Ti voliš zalaske sunca.
                          
-Da, i?
                          
Sekunda šutnje. Naizgled tako duga i teška, a istovremeno tako kratka.
                          
-Ma samo pokušavam shvatiti zašto bi ti bila toliko tužna da dolaziš ovdje tako često.
                          
 Osjetila je kako se klica bijesa javlja u njoj. Nije bila sigurna zbog čega se javila, ali nije joj smetala.
                          
 Onda se sjetila da razgovara s Tristenom Crawfordom i sve je bilo jasno.
                          
-Oh, a ti me poznaješ toliko dobro da možeš procijeniti to.
                          
Namrštio se.
                          
-Ne shvaćaš. Mali princ je sam na svom planetu. To jest, bio je dok nije upoznao svoju ružu. I onda je otišao jer nije znao cijeniti njezino društvo.
                          
-Dobro, kakve to veze ima sa mnom?
                          
-Ti nisi sama, Elise. Sva ljudska tuga proizlazi iz osjećaja samoće.
                          
Nasmijala se. Jedino je to i mogla. Željela je uvjeriti ga koliko je u krivu, koliko je zapravo sama. Ljutnja koju je osjećala samo je rasla, ali Elise ju je potiskivala smijehom.
                          
-Ja sam više nego sama, Tristene. Ako je to uopće moguće.
                          
Odmahnuo je.
                          
-Ne, Elise. Ti si samo uvjerena da si sama. Postoji razlika.
                          
Prestala se smijati i skupila je obrve.
                          
Što on misli, da joj može samo tako držati predavanja o njenom životu?
                          
-Ne sjećam se da sam te zamolila da budeš dežurni dušebrižnik.
                          
-Nisi. Niti želim to biti.
                          
-Odlično, onda prestani.
                          
Nisu progovorili više ni riječi. Željela se maknuti od njega, ali u isto mu vrijeme nije htjela pružiti do zadovoljstvo.
                          
 Odlučila je iz inata ostati tu i praviti se da ga ne vidi.
                          
On je odlučio isto.
                          
 Sjedili su na krovu, u tišini, do zalaska sunca. Potom je on ustao i još je jednom ostavio samu sa svojim mislima.