Tristen pt.1

                                    

                                          
Hodala je pustom ulicom ljutito brišući suze s obraza.
Kroz glavu letjele su joj crne misli. Brzim je korakom koračala prema zgradi, odlučna u svojoj nakani.
Stajala je na rubu krova, gledala prema dolje. Osjetila je snažni poriv da skoči, ali odupirala se.
Srce joj je snažno udaralo, dlanovi su se znojili. Oblio ju je hladan znoj.
Osjeti kako joj se obrazi žare i da joj disanje postaje ubrazno.
Začuje korake.
  -	 Elise, što to radiš?-
 Njegov glas. Trnci joj prođu čitavim tijelon.
  -	 Ništa- kaže. Glas joj je bio drhtav, slab. 
  Potpuno suprotno od onoga kako je željela da zvuči.
  -	 Elise, molim te makni se od ruba- rekao je uspaničeno.
  Nasmijala se. On je mislio da želi skočiti.
Istina, bila je na rubu raspada. No, što god da se dogodilo, nije željela dopustiti da ju nešto ponovno gurne preko ruba.
Zatvorila je oči, duboko udahnula i napravila nekoliko koraka unatrag. Bili su laki. Puno se bolje osjećala kad bi zatvorila oči i zamišljala da je daleko od svijeta. Negdje u oblacima, gdje je sve lako.
Osjeti kako je nečije ruke obuhvaćaju. Lecne se i otvori oči.
  -	 Jesi dobro?- upitao je.
 Nije bila sigurna što da odgovori. Nije mu mogla vidjeti lice jer je bila okrenuta leđima, ali brinuo ju je ton njegova glasa.
Bio je previše zaštitnički, prijateljski. Sve što nije htjela čuti. Ipak, u tom joj je trenutku odgovarao.
  -	 Bila sam i bolje- promrmljala je i nasmijala se, čekajući da je pusti.
  Nije to učinio.
  -	 Tristene, pusti me. Molim te.
  -	 Obećaj da se nećeš vratiti tamo.
 Šutnja. Duboko udahne. Da mu pokuša objasniti? Ne bi razumio.
  -	 Obećajem- šapnula je.
  Pritisak popusti i ona sjedne na pod. Nije bila sigurna u to kako se osjeća. Žalosno? Poniženo? Ljutito?
Možda je u pitanju bila i mješavina svega toga. U svakom slučaju, nije bilo važno.
  -	Wellerova me izbacila- promrmljala je. 
Eto. Izgovorila je to. Jedino što ju je činilo sretnom, čemu se veselila bilo joj je oduzeto.
Još se uvijek jasno sjećala tona kojim je to izgovorila. Oštar, strog i pun razočarenja. Rekla je da će zboru nedostajati tako bogat sopran, ali da nije mogla tolerirati neplaćanje članarine. Pogotovo kad se to dogodi četiri mjeseca za redom.
Elise se u tom trenutku čitav svijet zaljuljao. Postalo joj je crno pred očima, na trenutak je ostala bez zraka.
  -	Molim?
To joj pitanje stvarno nije puno pomoglo. 
 Pokušala je ostati pribrana, ne razmišljati previše.
  -	 Zato sam i stajala tamo. Zamišljala sam da ...- stisnula je usnu. Skoro je spomenula brata. Nešto što je obećala da neće činiti.
  Osim toga, Tristen je bio posljednja osoba za koju je željela da sazna istinu o situaciji iza zatvorenih vrata. 
Zadrhti pri samoj pomisli na alkohol.
Ustala je kad joj je postalo previše hladno za stražnjicu. 
 Pogledala je prema nebu. Ono bijaše prošarano purpurnom bojom s blagim naznakama narančastih niti koja je udaljavajući se od sunca postajala tamnija, poprimala je nježne ljubičaste nijanse dok se naposlijetku stapala s plavetnilom večernjeg neba.
Osmijehnula se. Bio je to jedan od najljepših zalazaka u njenom životu.
 Tristen se udaljio bez pozdrava. Namrštila se. Bila je toliko opijena ljepotom ispred sebe da nije primjetila da je otišao.
Gurnula je ruke u džepove tople jakete i prepustila se večernjoj baladi koja je ispunjavala grad.

                          
Ležala je u krevetu, umotana u dvije deke, uživajući u miru. Brat nije bio kod kuće. Pustila je da se teški, gusti mrak spusti u njenu sobu. Tek se slabašna svjetlost s gradskih ulica probijala kroz njen prozor.
Po prvi put nakon dugo vremena nije razmišljala. U potpunosti se predala praznini koju je osjećala zbog nepravde da su joj i misli bile crna beskonačnost.
Nisu je proganjale uspomene na majku ni razmišljanja o onome što bi večer mogla donijeti. Čak su se razgovori s Annom činili kao nešto što u tom trenutku nije pripadalo njenom svijetu.
Uistinu je bila sama.
Oduvijek je cijenila samoću. Mogla je jasno čuti svoje misli, pobjeći od svijeta. U njoj je tražila utjehu. Bježala je u njeno okrilje kad se činilo da je svijet postao previše tijesan.
Ipak, ono što nije voljela bio je osjećaj usamljenosti. Hladan, gorak osjećaj koji je izjedao dušu. Koji je u posljednje vrijeme bio sve prisutniji.
Iz savršenog mira prene je poruka. Progunđala je i okrenula se na drugu stranu. Tko god da je, mogao je čekati.
Tada se oglasi druga poruka.
Ljutito je ispružila ruku i dohvatila mobitel te ga skoro bacila kad ju je šokiralo snažno svjetlo sa zaslona, iako je bilo na nuli.
Prvu je poruku poslala Annaleigh. To ne bi bilo nešto čudno da ta djevojka nije slala poruke nakon zalaska sunca. Osim ako bi se napila, ali tada bi meta njenih poruka bio njen dečko. 
                          
Znam što se dogodilo! Jesi ti normalna? Ako me ne nazoveš u roku od tri minute, dolazim ti na vrata!
                          
Elise prevrne očima. U mraku prostorije svoje je brige prepustila zaboravu na nekolilo sekundi, brata je u potpunosti smetnula s uma. Znala je da bi Anna bila u stanju učiniti to što je napisala. Ne, ne bi bila u stanju. Ona bi se definitivno pojavila na Eliseinim vratima.
                          
Hvala na buđenju, dobro sam. Ispričam ti sve ujutro. Volim te.
                          
Bila je zadovoljna odgovorom i poprilično uvjerena da bi se Anna mogla smiriti.
Otvorila je drugu poruku i blago se iznenadila.
Tristen je htio znati je li bolje.
Zatvorila je poruku i okrenula se prema zidu, zatvarajući oči.
Nije joj više trebao mir. 
Trebao joj je san.
Duboki, tamni san daleko od stvarnosti.
                          
A/N: Znam, znam. Dio je kratak i ispričavam se zbog toga, pogotovo zato što ste tako dugo čekali, ali ovo je tek prvi dio jednog velikog dijela. Ako znate na što mislim :)
P.S. sljedeći je dio jedno malo iznenađenje koje sam pripremila za vas i iskreno se nadam da će vam se svidjeti.