Stariji brat

                                    

                                          
Sredinom noći probudio ju je glasan tresak.
Uspravila se u krevetu i u gluhom mraku promatrala vrata svoje sobe.
Bila je sigurna, zvuk je dolazio iz hodnika.
Polako se došuljala vrata i otvorila ih.
Upalila je svjetlo i ugledala svog brata kako leži na podu, majice prekrivene sadržajem njegovog želuca. Smrdio je po alkoholu. Opet.
Pored njega stajao je njegov najbolji prijatelj u trijeznom stanju.
Razočaranje koje ju je tada ispunilo natjeralo joj je suze na oči. 
Iako je pretpostavljala gdje je, nadala se da je možda ipak otišao na posao. Da mu je možda došlo do glave da se tako ne može živjeti.
  -	 Koliko je popio?
  Glas joj je drhtao poput koršnje na vjetru.
Prijatelj ne odgovori.
  -	 Koliko je popio?- ljutito je ponovila pitanje, naglašavajući svaku riječ.
  -	 Previše. 
  -	 Hvala što si ga doveo kući. Možeš ići sad- procijedila je.
  -	 Jesi sigurna da možeš sama?
  Kimnula je. Prema tome koliko je bio prljav, pretpostavljala je da je s povraćanjem za tu večer tek počeo.
  -	 Laku noć- promrmljao je i nestao kroz vrata.
  Ostala je sama s bratom. Nekoliko dugih sekundi gledala je njegovo mlitavo, pijano tijelo.
Htjela je ostaviti ga tu, da se sam snalazi, ali jednostavno nije mogla. On je bio njena jedina obitelj. To što on nije bio njen oslonac ne znači da ona ne može biti njegov.
Prišla mu je i pomogla da ustane. Sva težina njegovog tijela prešla je na nju.
Put do kupaonice bio je dug, iako je bila udaljena tek nekoliko koraka. Pridržavati njegovu težinu uistinu nije bilo lako. Povratio je dva puta, a ona je nekako uspjela obuzdati svoj želudac.
Dovukla ga je u kupaonicu i sjela pored školjke.
Iako budan, bio je potpuno pogubljen. Prisutan tijelom, duhom u nekom drugom svijetu.
Promatrala ga je, pitajući se što to gurne čovjeka prema tome da traži utjehu u otrovu. 
Sjela je na košaru za rublje, spremna priskočiti u pomoć ako bude potrebna. 
Jedino u čitavoj situaciji zbog čega joj je bilo lakše bila je činjenica da nije nasilan, čak ni u pijanom stanju. Ipak, nije željela ispitivati je li samo imala sreće. 
U jednom trenutku okrene glavu prema njoj i pogledi im se susretnu.
Ona protrne. Njegove zelene oči bile au prazne poput napuštene ljušture.
 -Sestrice...
Osjetila je kako joj se hladni drhtaj širi čitavim tijelom. Prije godinu dana to je ne bi toliko začudilo. Iako nikad nisu bili bliski, uvijek ju je tako zvao.
Otkako su roditelji poginuli, između njih kao da se stvorio ponor preko kojeg nije bilo mosta. Razgovori su postajali sve rijeđi, nadimak je prestao koristiti. Ako bi joj se uopće obratio, bilo bi to jedno hladno Ti.
Znala je da mu smeta. Želio je svoj život, mladost je zamišljao potpuno drugačije.
Bio je nesretan, osjećao se zakinuto. Odabrao je brigu za nju samo zato što je osjećao da bi roditelji bili razočarani kad bi napustio svoju sestru.
Ponekad bi se uhvatila kako razmišlja o tome da bi život bio puno bolji bez njega. Nakon toga osjećala bi se loše, ali uvijek se vraćala tome i nadala se da možda postoji šansa da se to promijeni.
Opet je povratio. 
Ustala je i dodala mu bocu vode.
  -	 Isperi usta- naredila je u nadi da ju razumije. 
 Vratila se na košaru i naslonila se na hladne pločice. Duboko je udahnula, proklinjući činjenicu da je kupaonica jedina prostorija u čitavom stanu.
Zatvorila je oči i duboko udahnula, pokušavajući smiriti srce koje udaralo kao da bi svakog trenutka mogla iskočiti iz njenih prsa. 

                          
Slabašna jesenja svjetlost ispunjavala je kuhinju.
Prostorijim se širio miris zagorene hrane.
  -	 Jesi li ti normalan?- prosiktala je kad ga je sljedećeg jutra pronašla za štednjakom.
  Vidjela je da jedva stoji na nogama.
Okrenuo se i namrštio.
  -	 Pečem palačinke.
  -	 Trošiš dobro tijesto koje sam htjela danas iskoristiti. To što ti radiš nije jestivo. Lezi, još si mamuran.
  Gurnula ga je i preuzela brigu o doručku. Sjeo je na stolicu i bez riječi promatrao kako pokušava spasiti što se spasiti da.
  -	 Nećeš mi zaželjeti dobro jutro?
 Pogledala je na sat. Bilo je dva poslijepodne. Ništa od ručka za taj dan. Zadovoljno se osmijehnula. Jedan problem manje.
  -	 Neću. Jutro je davno prošlo.
  Stavila je palačinke i čokoladni namaz na stol.
Nedostajala joj je Nutella, ali morala je paziti kako troši novac. Taj trebao-bi-biti čokoladni namaz bio je gotovo u pols jeftiniji.
Jela je bez riječi, pretvarajući se da ga uopće ne vidi.
  -	 Zašto spavaš tako dugo?- upitao je. Prostrijelila ga je pogledom i ljutito odložila hranu. U trenutku kad je postavio to pitanje u potpunosti je izgubila apetit.
  -	 Hm, sigurno ne zato što si ti sinoć opet bio pijan kao letva- otrovno odgovori. 
  Namrštio se.
  -	 Nisi ti moja dadilja. Mogu se brinuti za sebe.
  Pokušala je ostati pribrana, smiriti bijes koji se u njoj širio poput požara koji hara suhom livadom. Njegove posljednje riječi bile su poput vjetra koji taj požar ubrzano širi.
Osjeti kako joj se obrazi žare i oči se pune suzama.
  -Oh, da? Super. Onda ću te sljedeći put ostaviti u hodniku. Tko zna, možda budem te sreće da se ugušiš u vlastitoj gluposti- procijedila je najokrutnije što je mogla i ljutito otišla u svoju sobu.
Bacila se na krevet i gorko zaplakala. 
Razmišljala je o tome kako je svaka muška osobu u njenom životu umišljena budala.
Nije mogla ostati zatvorena u ta četiri zida. Gušili su je, trebala je zrak. Trebala se maknuti od svega.
Poslala je poruku najboljoj prijateljici.
                          
Idemo vani? Treba mi kava.
                          
Odgovor je stigao pet minuta kasnije.
                          
Za 15 ispred tvoje zgrade.
                          
Odahnula je. Dan je imao jako dobru šansu da bude gori nego prethodni.
Jedina osoba koja je mogla to spriječiti bila je njena najbolja prijateljica.