Kutija sjećanja

                                    

                                          
Otvorila je vrata stana.
Isprazni, hladni mrak zagrlio je sve prostorije. Bratu nije bilo ni traga. Prozori dnevnog boravka bili su širom otvoreni, a stari smeđi tepih bio je prekriven bijelim mrljama od klora. Namrštila se i napustila prostoriju, zatvarajući vrata za sobom.
Pa, bar je bio dovoljno trijezan da se potrudi očistiti nered koji je napravio. 
  -	 Sigurno je opet otišao piti- prosiktala je.
  Ušla je u kupaonicu.
Prvo što je primijetila bila je  perilica na kojoj se nalazila odjeća koja je već tjednima čekala peglanje. Tamo ju je ostavljala jer je bila uvjerena da će se možda sjetiti dovesti sve to u red, no naravno da je zaboravila na to. Uz sve obaveze, peglanje je bilo sporedna stvar. A hrpa je postajala sve veća.
Samo je prevrnula očima, svukla odjeću i ušla u kadu. Hladan tuš je u tok trenutku bilo jedino o čemu je željela razmišljati.
                          
Sjedila je na krevetu u pidžami i promatrala točku na suprotnom zidu.
Od svog onog bijesa u njoj je ostao samo trag tupe ogorčenosti koja je polako bockala njenu svijest.
Odmahnula je glavom, svjesna da mora nečim zaokupiti misli. 
Nije htjela na spavanje. Sama pomisao na to stvorila bi želju da se ujutro ne probudi.
Odlučila je pospremiti nered koji je tijekom vremena nastao u njenoj sobi.
Odjeća, bilježnice i knjige tvorili su po podu impresivan mozaik neodgovornosti. To se činilo kao dobra ideja, svaki put pronađe nešto za što nije znala da postoji. 
Na to je potrošila dva sata, a da pritom nije niti jednom pomislila na njega. Ili brata. Ili roditelje. Svu je pažnju i energiju usmjerila prema stvarima koje su ležale razbacane po prostoriji, potpuno zanemarene na duže vrijeme.
U ruci je držala dvije debele knjige koje si pripadale njenoj majci. Znala je da ih nikad neće pročitati, pokušala je više puta,  ali bile su njeno najveće blago,
Popene se na stolicu kako bi ih stavila na sigurno, daleko van bilo čijeg dosega i pritom sasvim slučajno sruši pohabanu kutiju od cipela.
Uzdahnula je. 
Davno se trebala riješiti te kutije, potpuno je zaboravila zašto ju je još uvijek čuvala.
Bila je uvjerena da je nešto važno spremila u nju, ali nije se mogla sjetiti što.
Otvorivši je, ugleda papire. Glatke, bijele papir ispunjene sitnim rukopisom koji se uvijao u tankim crnim nitima.
Sjela je na krevet. Osjeti knedlu u grlu o suze joj navru na oči. 
Bila su to pisma. Ona koja je dvije godine pisala gotovo svakog dana, to jest samo dio njih.
Sjećanje na riječi koje su bile jedini način utjehe zakopala je u najdublji i najmračniji kutak svoje svijesti onog dana kad je vjerovala da joj je jedino preostalo bila crnina.
Prošlo je šest mjeseci od tog događaja.
Osjetila je grč u trbuhu pri samoj pomisli na taj dan. 
Mjesecima je koračala po rubu nastojeći održati ravnotežu, ali postajalo je odviše teško.
Jednog dana je kliznula i u posljednji su je trenutak uhvatili i vratili natrag.
Ruke su joj drhtale. Nastojala je zadržati suze koje su prijetile da će se skotrljati niz njene obraze.
-To je prošlost. Ne dopusti da te sjene povlače natrag- podsjetila se.
Ipak, nije mogla odoljeti potrebi da pročita ta pisma. 
Sjetila se da ih nije kronološki poredala u kutiju. Većinu je spalila, nekolicinu onih koja su joj nešto značila spremila je u dvije kutije i tamo ih ostavila, potpuno zaboravljajući na njih.
Legla je na krevet i počela čitati, jasno se prisjećajući dana kada je napisala ono pismo koje joj je prvo došlo pod ruku.
                          
Godinu dana ranije
                          
Sjedili su na krovu zgrade i jeli pizzu. Sami, potpuno udaljeni od ostatka svijeta. Nježni ljetni povjetarac milovao im je kožu. Posljednje zrake sunca ostavljale su na nebu rumeni poljubac večeri koja se polako spuštala nad grad.
  -	 Sad kad si mi ukrao skrovište, moram pronaći novo.
  Zbunjeno je podigao obrvu.
  -	 Dolazim ovdje godinama, kako to da te do sada nisam vidio?
  Pogledala je prema horizontu.
  -	 Dolazim ovdje samo kad želim gledati zalaske sunca, a pogled odavde je najljepši.
  -	 Zašto zalaske? Oni su tužni.
 Nije odgovorila. Ustala je i zaputila se prema stubišu.
  -	 Hvala ti za pizzu.
  Nasmijao se. Osjetila je kako joj trnci prolaze čitavim tijelom. Bilo je nešto posebno u njegovim očima kad bi se nasmijao, nešto čemu nije znala naziv.
  -	 Hej, ipak sam ti ukrao sklonište. Bar sam ti se tako mogao iskupiti.
  Kimnula je. Kao i uvijek, nije znala što da kaže. Prije nego je šutnja postala odviše dugačka rekao je: -Ako želiš, prepuštam ti zalaske. Neću nikome reći da dolaziš.
Ozarila se.
  -	Hvala- promrmljala je.
Bila je spremna otići kad ju je primio za ruku.
  -	Gdje ti, gospođice, misliš da ideš? Rekao sam da ti prepuštam zalaske. Ja sam taj koji mora otići.
Stajala je kao ukopana dok je promatrala kako odlazi.
Na trenutak je pomislia da je možda trebala ponuditi da i on ostane, ali odmah je odustala od toga.
Bila je sigurna da bi odbio.