Poglavlje 7: Džepni satovi

                                    

                                          
Moja prijateljica Beatrice i ja smo trčale niz ulicu, po gustoj, hladnoj kiši, žureći prema Akademiji.
                          
Sedam sati se opasno približavalo.
                          
Ostalo nam je možda samo minut ili dva kada smo, u vlažnoj odjeći i pridržavajući šešire da nam ih vjetar ne odnese, utrčale u dvorište Akademije. 
                          
Uostalom, to nam je potvrdio i prijekoran pogled sluge koji je stajao pokraj vrata i spremao se zatvoriti ih.
                          
Ušle smo u zgradu Akademije, tiho se smijući. Prostorija na prizemnom katu je bila puna akademijalaca; bili su podijeljeni u grupice. Većina je pričala ili igrala društvene igre poput šaha, nitko nije podizao glas.
                          
Beatrice i ja smo se smjestile na prozorsku dasku koju smo još moga drugoga dana u Akademiji počele smatrati našom.
                          
-Trebale bismo nabaviti džepne satove- rekla sam, skidajući s glave vlažan šešir i okrećući ga u rukama.- Da možemo lakše pratiti vrijeme.
                          
-Slažem se- kimnula je Beatrice.- Ali mislim da mi mog osobnog novca neće biti dovoljno... Možda jedino ako uzmem...
                          
U njezinu se raspoloženju naglo dogodila uočljiva promjena- zašutjela je i potišteno se zagledala u svoja koljena.
                          
Uzdahnula sam.
                          
Ni meni nije bilo lako, no Beatrice je bilo još teže. Toga dana sam je jedva uspjela izvući u grad, jedva nasmijala i odvratila njezine misli od Eileenina ubojstva.
                          
Pa, izgleda da je bilo uzalud.
                          
-Hej- stavila sam ruku na Beatricino rame. Pogledala me je, što mi je i bio cilj.- Sredit ćemo to, obećavam ti. Ali naši životi idu dalje. Moramo živjeti zato što ona nije mogla... I zašto ti sve to govorim? To si već sto puta čula od Ashtonice, valjda.
                          
Da. Jutros je Beatrice izostala s prva dva sata jer ju je Ashtonica pozvala na razgovor. Kada sam je nakon toga po prvi put vidjela, bila je još tužnija.
                          
-Da, imaš pravo- tužno se osmjehnula Beatrice.- Hvala ti što mi pokušavaš pomoći.
                          
-Ne moraš mi zahvaljivati- maknula sam ruku s njezina ramena i naslonila se na zid.
                          
U tom nam je trenutku prišao Harris.
                          
Nisam pričala s njim od našeg susreta u knjižnici te me je prilično iznenadio.
                          
-Dobra večer, dame- pozdravio nas je, uljudno koliko je mogao.- Smijem li vam se pridružiti? Ja sam Harris McTavish, usput.- pružio je ruku Beatrice te ju je ona uljudno primila s riječima:
                          
-Beatrice Ramsay, drago mi je.
                          
Harrisov je pogled postao pomalo šokiran.
                          
-Ramsay? Znači ti si sestra...- započeo je, no brzo sam mu zadala jedan udarac nogom u koljeno te je bio prisiljen zašutjeti.
                          
-Da, ja sam sestra pokojne Eileen Ramsay- Beatrice je postala mrzovoljna.- Može li mi barem jedan čovjek prići bez da me to pita?
                          
Harris se pokunjeno zagledao u svoje noge:
                          
-Oprosti. Nisam te htio uzrujati.
                          
-Nema veze, bilo pa prošlo- odgovorila je još uvijek pomalo nervozna Beatrice dajući mu mjesta na prozorskoj dasci pokraj sebe.
                          
Sjeo je. Pogledao mene.
                          
-A kako si ti, Jan?- iznenada me upitao.- Dugo se nismo vidjeli.
                          
Beatrice me je preneraženo pogledala i usnama oblikovala pitanje: Poznajete se?
                          
Jedva sam joj primjetno kimnula i vratila pogled na Škota:
                          
-Iskreno, ne znam ni sama. Valjda sam dobro onoliko koliko mogu biti, ali... Reći ću da sam dobro jer se tako uvijek odgovara. Ti?
                          
Harris se kratko nasmijao.
                          
-Sviđaš mi se- opušteno je rekao.- Dobro sam. Tako se govori, zar ne?
                          
Uzvratila sam mu osmijeh.
                          
-Neke predmete slušamo zajedno- nastavio je Harris razgovor.- Tehniku, ako se ne varam. Jeste li spremne za test?
                          
-Jesam- kimnula je Beatrice.- Rastavljanje sata je nešto što sam mogla još s četiri godine. Ti, Jan?
                          
-Također- potvrdila sam.- Eh, da. Što se satova tiče, mislim da bismo ih mogle same sebi sastaviti, ako ništa drugo.
                          
Beatrice i ja smo izmijenile osmijehe, a Harris na trenutak ostao zbunjen, kako to uvijek biva u društvu kad se dvije osobe nasmiju zajedničkoj šali, a ona treća ne razumije o čemu se radi.
                          
-Ja nisam baš- rekao je Harris zatim.- Morao bih još ponoviti. 
                          
Sišao je s prozorske daske i dodao:
                          
-Vidimo se!
                          
Beatrice i ja smo ga pogledima otpratile do vrata muškog doma. Zatim se Beatrice okrenula prema meni i rekla:
                          
-Napokon je otišao. Niknula mi je jedna ideja u vezi s našim istraživanjem.
                          
-Da čujem- približila sam joj se, a ona je počela pričati, malo spustivši glas da nas nitko ne čuje:
                          
-Mislim da bismo morale pregledati tijelo. Eileen još nije pokopana, zar ne? A ako nije pokopana, znači da je njezino tijelo još uvijek u Akademiji. Morale bismo pogledati jer, valjda, na njoj postoji još nešto osim rana od ograde. Ako je krvarila iz uha, znači da ima barem još jedna ozljeda.
                          
Trenutak sam razmišljala.
                          
-Ideja ti je dobra, samo što... Jesi li sigurna da ćeš moći to podnijeti?
                          
Beatrice je uzdahnula. Opet je postala pomalo tužna.
                          
-Moram, Jan. Moram jer je to jedini način da saznamo zbog čega je umrla. Shvaćaš već.
                          
Kimnula sam. Istina, tada sam poznavala Beatrice samo nešto manje od tjedan dana, no nekako sam znala da je jaka i da će podnijeti sve ako je sama priznala da mora.
                          
Ostajalo mi je jedino uvjeriti se hoću li ja to podnijeti.