Ljubav iz djetinjstva nikada nije prestala. Iako je otišao iz zemlje, pa iako je dosta stariji od nje Goran Jakovljević oduvijek je bio Tajanina najveća ljubav. Daleko od očiju, daleko od srca kod nje nije imalo to značenje. Za njenu ljubav nema dov...
Oops! This image does not follow our content guidelines. To continue publishing, please remove it or upload a different image.
– Evo me, oprosti što kasnim, bila saobraćajka na Sajmištu gore morala sam čekati da se rasčisti. – ostavim vrećice na stol, pa pogledam oko sebe, nema je. – Jaso?
– Hajde ti samo srce moje evo me u toaletu. Sad ću ja samo ti sjedi.
– Nasjedila sam se teta Jaso dosta je. Jesi dobro? Je l' te onaj kašalj malo popustio?
– Vraga mila moja, ripljam kao tuberan. Je l' ima još tuberkuloze Tajo, jer ja garant imam neku?!
– Nema Jaso, sada samo Korona hara. Ne postoji više ni jedna druga bolest. – pospremim sve što sam donijela u ormarić, pa otvorim frižider da složim namirnice.
– Onda sam to pokupila i sad ću da krepam. – ostavim hranu i priđem kupaoni.
– Jaso, jesi ti sigurno dobro?
– Ma dobro sam, mani me, jela sam neki kompot evo rastajem se od duše već pola sata.
– Hajde skuvat ću ti čaj od gunjina lista i spremiti probiotik da se malo smire crijeva.
– Što bih ja bez tebe mila moja? Krepala k'o stara kokoš, eto što. – i pita i odgovara. Završim namirnice i pristavim vodu za čaj. Iz ormarića izvadim jednu kapsulu i stavim na tanjurić pored njene šalice na mačiće. Priđem komodi koja stoji u trpezariji i po tko zna koji put pređem prstima po uramljenim slikama. Imala sam trinaest godina kada je Goran Jakovljević otišao iz grada. Moja prva simpatija, prva ljubav koja još uvijek traje. Nikada ga nisam dodirnula, nikada s njim progovorila, ali moje ga je srce od djetinjstva voljelo, onom čistom, dječjom ljubavlju i za sve ove godine nitko nije mogao to da ukalja. Moje se godine od njegova odlaska jesu poduplale, ali osjećanje je ostalo jednako jako. Kako, zašto, sam Bog zna.
Bio je duplo stariji od mene i nikada nisam nikome rekla da sam zatreskana u njega, nitko nije smeo znati. Obilazila sam danima oko ove kuće ne bih li ga vidjela. Odlazila sam na treninge na stadion gledala ga dok igra, pratila svaku utakmicu. Kada bi me nekada počastio pogledom i osmijehom padala sam u provaliju od sreće, a kada je otišao u Englesku slomilo mi se srce. Mislim, nikada duplo stariji čovjek ne bi pogledao dijete to je sasvim normalno, ali bila sam luda i zaljubljena i vjerovala u bajke. U neku svoju bajku koju sam skrojila u ovoj ludoj glavi. Odrastala sam, godine su prolazile, kada bih čula da je došao kući skakutala sam kroz ulicu sto puta na dan samo da ga vidim. I jesam. I to je bilo dovoljno. Godine su prolazile, moj se život mijenjao, rasla sam, školovala se, mijenjala dečke kao čarape, ali nikada nijedan nije zamijenio njega, onoga kojeg je moje srce tražilo u svima. I kada sam dobila ovaj posao, našla sam Jasu na popisu žena kojima treba njega i prihvatila se ove uloge. Zbog njega, zbog nje, zbog sebe, ne znam. Jednostavno sam morala, osjećala sam da moram i nisam se pokajala ni jednog trena. Teta Jasna je iako u godinama jedna genijalna osoba i uživam u njezinu društvu, prijateljstvu i nije mi nimalo teško brinuti se za nju.
– Voliš ti mog Gogišu Tajo, voliš... – nisam ni čula kada mi se stvorila iza leđa.
– Joj, ma Jaso, pusti to... Znaš da mi je ljubav iz djetinjstva. – da, ona to jedina zna.
– Pusti djetinjstvo mila moja, sada si velika cura, a on jest da je stariji, ali možete vi još biti par, nije kasno.
– Za mene je kasno Jaso, ja sam otpirila dvadeset i šest svjećica ove godine. Već sam matora djevojka.
– E kad te sad spucam ovom štakom, ti matora! De zakuhaj taj čaj svega ti izleti voda iz lonca. – istinu zbori, zaboravih na čaj. Naspem vodu, a ona se zakašlje i to jako.
– Ne sviđa mi se taj kašalj. Pogoršalo se preko vikenda. Sad mi je krivo što nisam našla vremena da te obiđem.
– Ma, šta'š me obilaziti imaš ti pravo na život.
– Došla bih, ali ujna Mira je slavila šezdeseti. Pa k'o Ivkova slava još malo, dva dana se jelo i pilo. Kaže nije vjerovala da će ga doživjeti pa duplo slavila i to što je živa.
– Neka tebe srce moje samo ti svojim putem, nas matorih, bolesnih uvijek ima. Vi mladi trebate malo živjeti. – kašalj je opet zaguši. Priđem pa joj pipnem čelo.
– Jaso pobogu, pa ti goriš! – iz ladice izvučem toplomjer pa ga prislonim na to vrelo čelo. – 39,8! Ženo Božja! Zašto mi nisi rekla da imaš temperaturu? – otmem joj onaj čaj iz ruke, pa umjesto njega tutnem Paracetamol. – Ostavljaj taj čaj, dođi ovamo da pokušamo skinuti temperaturu. Ako ne ide zvat ću hitnu da dođe. – odvučem je u krevet, donesem vode pa je gdje god mogu omotam mokrim ručnicima. Mokre čarape na noge i čekam.
– Bolje da si otišla srce, ako sam uhvatila tu viruščinu, nemoj da i tebe uhvati.
– A, što sad, ako me uhvati, uhvatio me. Valjda ću preživjeti.
– Moraš ti preživjeti, jednog dana snaja da mi budeš.
– Jaso, šuti tamo, kakva snaja, ima Engleskinja na izvoz, dovest će ti Goran neku.
– Neću ja te ispijačice čaja, ja hoću tebe, da pijemo i kavu i rakiju, jebeš njih.
– Hajde ti samo s mirom, da spadne temperatura.
****
– Neću ti ja preživjeti ovaj virus Tajo. Opandrknut ću u miru i samo opružiti svoje matore koščure po zemlji, to mu reci. Ja bih rado umrla sretna samo da ga vidim. Zovi ga Tajo, neka zna srce moje da ću dušu ostaviti u bolnici. – dok je hitna trpa u kola ona moroga kao navijena.
– Nećeš umrijeti Jaso tvrd si ti orah. I znaš da ja ne smijem da ga zovem, što me mučiš Boga ti tvoga.
– Onda ću te proganjati kao avet kad pandrknem. Zovi ga i reci mu. Ljubi te Jasa, vidimo se ako preživim. – Zatvore vrata na vozilu, ja ostanem stajati vani.
– Gospođice Stošić jasno vam je da morate u izolaciju jer je Jasna pozitivna na testu?
– Uradili ste samo brzi test, ne mora značiti...
– Mora značiti, u bolnici će joj uraditi PCR, ona ima sve simptome, a vi se izolirajte od svih ako ne želite da sve oko sebe zarazite. Javite se svom liječniku i slijedite daljnje upute. Morate biti odgovorni, vi ste zdravstveni radnik. Da ste se cijepili sada ne biste morali u izolaciju.
– To ću uraditi kada ja budem htjela, a ne dok me država na to tjera.
– Ne bahatite se znate da biste mogli ostati bez posla.
– Idi liječi tu ženu kretenu nemoj meni tu da popuješ! – uđem u kuću i zalupim vrata. K vragu samo mi je još ovo trebalo. Dohvatim torbicu, ključeve i krenem kući. Moram uzeti nekoliko stvari i vratit ću se ovamo da ne dovodim majku u opasnost. Deset dana izolacije. Divno.
– A, k vragu! – otključam i uhvatim telefon. – Moram ovo obaviti. Moram ga nazvati. – sa papira koji visi na zidu istipkam broj. Drhte mi prsti dok tipkam, drhti mi cijelo tijelo.
– Goran Jakovljević ovdje, kako mogu pomoći? – i jebi ga sad. Mislim da sam upravo umrla.
