Dvanaesto poglavlje

                                    

                                          
Leyla P. O. V.
Ležim na svom krevetu i gledam u plafon. Moje oči su crvene od i natekle od suza. Sinoć sam se vratila kući i plakala do duboko u noć, jer sam znala da ću se ujutro smijati. U kući sam slomljena, ali vani blistam. Nikada neću dopustiti da me zle duše sruše. Loši ljudi samo čekaju vaš pad da se vesele, ali neću im dozvoliti to zadovoljstvo. Ne moraš biti mnogo pametan da vidiš da me svi iz firme, osim mog tate i Melani, mrze. Ne zato što sam im nešto uradila, nego zato što ne mogu biti ja, a voljeli bi više od svega. Zato im nisam dopuštala da me vidi ovakvu.
                          
Ustala sam iz kreveta i krenula da se istuširam. Dok je topla voda tekla niz moje tijelo, polako sam se opuštala. Voljela sam ljeto, vodu, sunce, more i svu tu sreću koju putovanja donose. Nažalost, ove godine nisam uspjela otići na odmor jer je bilo previše posla. Odmahnem glavom da takve misli izbacim iz glave i ogrnem se peškirom. Takva na prstima otrčim do svoje sobe gdje se na miru obučem i sredim za posao. Na kraju sam imala ispeglanu čistu kosu i mornarsku haljinu uklopljenu sa crvenim detaljima. Prođem rukom kroz svoju kosu i nasmiješim se svom odrazu u odgledalu. "Dovoljno uvjerljiv osmijeh.",utvrdila i napokon napustim svoju sobu, a odmah zatim i kuću.
                          
Za promijenu, današnji radni dan ne započinjem u svojoj kancelariji. Idem u oblizak kuće na samom izlazu iz grada. Pogodite s kime? Da, sa Victor je tačan odgovor. Moja mi se kancelarija činila puno sigurnijom od bilo kojeg mjesta u njegovoj blizini, ali nikada nisam bila osoba koja izbjegava svoje obaveze i ne planiram to postati. On neće biti izuzetak! Rekla sam mu da je sve među nama zaboravljeno, gotovo, i da smo od sada poslovni partneri. Nadam se da će to poštovati. Jer, ako on ne bude, kako ću onda i ja poštovati dogovor?! S druge strane, kako će mi biti ako me bude ignorirao kao što sam ja njega? Oh, tako sam užasna, neodlučna, osoba!
                          
Trepunla sam par puta kada se ispred mene našla visoka kuća blijedo žute boje sa bijelim linijamo oko prozora. Imala je veliko dvorište, bazen i kapiju visoku da se ništa na ceste ne vidi. Na kapiji bijelog kamena bile su skulpture nekih čudnih ptica. Izgledalo je moćno i pogled je oduzimao dah. Sve je bilo tako luksuzno da me bilo strah izaći iz auta da nešto ne uništim.
                          
Kada sam pogled skrenula sa kuće, ugledala sam gospodina Millera,  agenta za nekretnine koja radi za nas, i Victora kako nešto pričaju. Oboje su bili ozbiljni i suzdržani. Činilo mi se da im je laknulo kada su me ugledali da se približavam kamenim pločnikom.
"Dobar dan gospođo West!",rekao je g. Miller, tamnoputi čovjek, lijepo građen sa izraženim crtama lica. Stariji je od mene sigurno deset godina, ali se još odlično drži te bi ga mogli zamijenti sa nekim studentom. Kako sam čula, ima ženu, ali još se nisu ostvarili u ulozi roditelja.
"Gospođica.",ispravim ga i rukujem se prvo s njim,a onda sa Victorom uz suzdržan, i isključivo poslovan izraz lica. Kimnuo je glavom uz jedva primjetan osmijeh, iako su njegove oči bile umorne.
"Oprostite, gospođica. Hoćemo li krenuti?", g. Miller nas je prekinuo u odmjeravanju i krenuli smo za njim bez riječi.
                          
Kuća me zaprepastila. Izvana je bila prelijepa, ali unutra je bila još i ljepša. Sve je bilo na svom mjestu. Namjestaj je bio skup i izgledao je kao da je imao posebnu aukciju za svaki komad. Razgledala sam okolo i zaista je bilo divno, ali ništa mi nije oduzelo dah. Izgledalo je kao ogromna kuca u kojoj eventualno živi neki zaposleni par koji nema vremena za osjećanja, niti išta sem posla. Falilo mi je ugođaja doma i pored svih skupocjenih stvari, činilo se pusto.
                          
Skupila sam svoje usne u ravnu crtu, nesvjesna da negodujem iako mi je jedini cilj klijentu omogućiti sve što mu je potrebno. Ova kuća ima sve što je Victor tražio,a i profit za tvrku je dobar. Razumno je da se smijem i trudim se predstaviti je najbolje što mogu. Gospodin Miller je rekao sve statisktike u vezi ove kuće i prepustio Victoru odluku. Okrenula sam se prema njemu i uhvatila njegov pogled na sebi.
"Sviđa li ti se? Uzimaš je?",pitala sam ga znatiželjno. Skupio je oči proučavajući moje lice.
"Ne, neću uzeti ovu kuću.",rekao je sigurno i uspravio se. Namjestio je svoju kravatu dok sam ga ja ljutito gledala. Stalno to radi! Ništa mu nije dobro.
"Zašto?! Ova kuća ima sve što si tražio!",rekla sam i prekršila ruke. Nasmijao se, ali se brzo povukao vidjevši da mi ide na živce.
"Ne, nema."
"Pa šta joj fali?",rekla sam ljutito.
"Ne svida mi se namještaj, previše je... Skup za moj ukus.",rekao je i na peti se okrenuo i zaputio prema izlazu. Marširala sam za njim bijesno, sa rukama na kukovima.
Zaustavio se kraj svog auta i pogledao me zbunjeno.
"Koji... Je... Tvoj... Problem?!",ljutito sam govorila,a svaku novu rojec pratip je moj udarac o njegova prsa. Izdihnuo je jsdnu obrvu i ja sam se još više naljutila. Na njegov licu nije bio tračak boli,a ja sam umirala.
"Šta želiš Victore?",iznervirano sam upitala. Gledao me zbunjeno, bezizražajno i kao potpunu čudakinju.
Ding-ding
Zvuk mog mobitela prekinuo nas je u raspravi. Zapravo, ne znam mo6e li s nazvati tako jer samo sam ja vikala, a on je šutio i posmatrao me začuđeno. Kreten!
"Upravo sam od klijenta saznala da prodaje kuću. Mislim da bi bila sjajna za Victora.
P. S. Napokon ćeš ga se riješiti.",glasila je poruka od Lise.
"Pošalji mi adresu.",napisala sam joj brzo. Nakon par sekudni adresa se pojavila ispisana na mom ekranu uz tačan putokaz.
                          
"Idemo!",rekla sam smireno.
"Gdje idemo? Nisi li prije par sekundi vikala na mene, šta ti je sada?",počešao se po glavi, gledajući me poput prestrašenog mačića.
"Šaljem ti adresu. Mislim da imam kuću za tebe.",rekla sam samouvjereno iako nisam imala pojma o kakvoj je kući riječ. Prije nego što sam dobila njegov odgovor, zaputila sam se prema svom automobilu. Sjela sam i krenula putem koji mi je navigacija prikazivala. Uskoro sam stigla, bez ikakvih poteškoća. Našla sam se ispred kuće koja je imala lijepu smeđu ogradu od drveta. Ogradu sam otvorila i auto parkirala, a zatim izašla. Shvativši da Victor još nije došao, odlučila sam razgledati okolo. Kuća me iznenadila. Sve dosada su bile luksuzne, visoke i skupocjene. Ova je bila drugačija po mnogo čemu. Bila je niska kuća boje breske, a okruživalo je je divno zeleno dvorište. S desne strane kuće bio je cvjetnjak,a da lijeve strane se nalazio kamin i česma od stare cigle. Ova kuća bila je sve, samo ne obična. Imala je dušu. Izgledala je baš kao dom. Kada budem uzimala kuću, želim da izgledao baš tako.
"Sviđa ti se?",čula sam ga kako mi Victorov glas u blizini svog uha. Nisam ni primjetila kada mi je prišao.
"Predivna je.",tiho sam prozborila uživajući u prizoru. Onda sam se trgnula iz misli. Ja sam na poslu! Zauzela sam svoj poslovni stav, ispravila leđa i krenula sigurnim korakom ka kući.
"Idemo razgledati. Uvjerena sam da bi ovo mogao biti vaš dom, iako nema ogromnog bazena.",rekla sam i on je poslušno krenuo za mnom. Pratio je svaki moj treptaj, pokret tijela i izraz lica. Činilo se da sam mu bitnija ja nego ova kuća. Da nismo na 'poslovnom zadatku' pomislila bih da biramo kuću za mene i njega, za nas.
Pokucala sam na vrata i ubrzo je izašla starija gospođa nižeg rasta i sa pregačom umazanom brašnom koja je prekrivala njeno tijelo. Baš takvu osonu sam mogla zamisliti ovdje. Mogu zamisliti nju i muža i male unučiće kako igraju oko kamina i prave ukusno meso. Kasnije se premjeste za stolice i dok muž ispija hladno piće, nana sa unučićima radi oko cvjeća.
"Oh, vi ste sigurno Leyla. Gospođica Lisa spomenula mi je da ćete dovesti nekoga da vidi našu kuću.",rekla je i ruke obrisala od pregaču da bi se rukovali.
"Oprostite, nisam vas očekivala, pa sam taman počela pripremati mafine. Znate moja kćerka i unuci ih jako vole. Ustvari, ni Pete se ne buni, znate on je moj muž.",veselo je rekla i pozvala nas u kuću.
"Victor, zadovoljstvo mi je.",rekao je kada mu se uljudna žena po imenu Rose predstavila. Ime joj je baš pristajalo, pomislila sam.
"Znate, moj muž i ja teško smo se odlučili na odricanje od ove kuće, ali šta se tu može. Vrijeme čini svoje. Mi smo već ljudi u godinama i ne možemo brinuti o ovoj velikoj kući i vrtu. Planiramo otići na odmor u banju, na par mjeseci,a onda ko zna, možda kupimo manji stan u gradu. Kćerka nas je zvala kod sebe, ali mi ne želimo biti teret.",objasnila je.
"Razumijem.",kimnula sam glavu razgledajući ovu divnu kuću. Unutra uopšte nije bila mala. Prostorije su bile prostrane, lijepo uređene, sa mnogo zelenila i svjetla. Očarano sam gledala oko sebe dok je Victor nešto raugovarao sa našom domaćicom.
"Sviđa vam se gospođice?",upitala je g. Rose.
"Molim vas, nemojte me persirati. Leyla će biti dovoljno.",rekla sma uz blag osmijeh na što je kimnula glavom.
"Sve je predivno. Vidi se da ste unjejli puno duše u ovaj dom.",rekla sam i pogled zaustavila na slicu na zidu. Bila je to slika u tehnici akvarel, sa temom morskih motiva. Sama po sebi bila je prefivna i opisivala sav život na moru. Kao da sam čula udar valova od stjene gledajući je.
"Hvala Leyla. Dođite, popit ćemo kafu.",rekla je i pokazala nam put do kuhinje. Nakon razgledavanja, popili smo kafu uz topli razgovor i dobru atmosferu u zraku. Jedna mi se soba posebno dopala. Gore na spratu, soba koja je imala prolaz na krov bila je nešto posebno. Sama ta pomisao da možeš kad god želiš izaći i gledati nebo i sve njegove promjene vila je magična. Nažalost, sve što je lijepo, kratko traje. Tako je i vrijeme ugodno provedeno sa gospođom Rose završilo.
"Mi sada stvarno moramo ići. Nadam se da ćemo se još sretati gospođo Rose. Finalnu odluku za kuću ćemo vam javiti ubrzo.",govorila sam pozdravljajući se sa nasom krasnom domaćicom.
"Nema potrebe. Uzet ću ovu kuću. To je to.",rekao je Victor iz širok,neobjašnjiv osmijeh na licu. Gospođa Rose je skočila od sreće i zagrila prvo Victora pa mene.
"Hvala Vam djeco. Nadam se da ćete vi i vaša porodica uživati u njoj baš kao mi.",uz osmjeh je rekla.
"Ne, mi ni..",krenula sam, međutim Victor me prekinuo u pola rečenice.
"Sigurno hoće. Hvala Vama. Uskoro se čujemo oko detalja. Doviđenja."rekao je i uz osmijeh smo napustili kuću. Krenuli smo prema automobilima,a mene je kopkala jedna stvar. 
"Victore?"
"Da?"
"Zašto si od svih onih kuća izabrao baš ovu?",pitala sam ga zbunjeno.
"Leyla, ovo je kuća koju zamišljam kada razmisljam o sebi i svojoj porodici kroz par godina. Ima sve što mi treba. Nikada nisam žudio za lukuzom ili ogromnim bazenima. Privatnost i mir najveći su luksuz, vjeruj mi.",rekao je i uz rukovanje kao pozdrav, krenuo ka svom autu.
Nisam znala da li da se oduševim njegovim odgovorom, jer je rekao sve sto sam sama pomislila, ili da tugujem jer planira život i porodicu, a meni je život stao onog dana kada je on otišao.