Titovo naprijed
Titovo 'Naprijed' je poema Vladimira Nazora koja govori o upornosti Titove volje i njegovom uticaju na vojsku.
Boris Papandopulo je prema ovoj poemi komponirao kantatu "Legende o drugu Titu", za recitatora, soliste, zbor i orkestar. Za ovo djelo dobio je Nagradu Vladimir Nazor.[1]
Drug Tito jaše na čelu kolone
Uz usku stazu planinsku.
Visoko,
Na vrhu, led. Krš, blato naokolo.
Dolje, u klancu, mutan potok šumi.
Oblaci tmasti vuku se po nebu,
A pramen, magle kao div se diže
Iz šume jela, bukvi i omorika.
- On jaše, sve to ne vidi, ne čuje.
Kamo ga miso prenijela? U kom
Svijetu živi? Od čega je bora
Na čelu i grč oko tvrdih usta?
Al' najednom je stao; trgnuo se.
Avet je pred njim. Sva je od blata smrznuta,
Od snijega i mraza. Stoji, studen širi
I veli:
"Kud ćeš drzniče? Ja vladam
U toj planini. Okreni se, gledaj
Te jadne momke, koje ovud vodiš.
Oni su, bosi, bijedno ljudsko meso.
Nevoljna krv, što moj je dah smrzava,
Kamo ih vodiš u patnju i u smrt?
Kipove od leda napravit ću od vas.
I stajat ćete, kruti, nepomični,
U tami noćnoj i u sv'ijetlu danjem
Na ovim gorskim stazama, znamenje
Velje mi moći, ljudima opomena,
Da čovjek ne sm'je preko nekih granica.
Okreni se i vrati u nizine,
Da kosti griješ kod ognjišta svoga,
Pokoran i tih; - najveći je zakon
Čovječiji: živjet, ma i kako bilo!"
To avet reče; on očima bljesne
I vatru prospe iz plamenih zjenica;
Ošinu konja i neman pregazi,
Pa viknu s visa:
"Naprijed"
II
Drug Tito jaše na čelu kolone
Stazom sve tvrđom, mrzilijom.
Strašilo novo sada pred njim stoji
I zatvara mu put. Oh, grdno li je!
Mršavo, žuto Koža na njem visi;
Klepeću u njem kosti ko orasi
U praznoj vreći. Govori mu:
“Stani!
Gledaj me! Davno već me znaš, al' nikada
Čitavi lik mi još ne vidje strašni,
Onaj sam, koji te već dugo prati
Po opljačkanim zemljama, ko sjena;
I sjedi u svakom dvorištu, na svakom
Ognjištu, u svakoj štali; i ruku tura
U svaku torbu; i zovem se Glad.
Sjaši s tog konja; ja ću da ga jašim!
Pa neka vodim tvoje bijedne momke
Po šumama i klancima i pustinjom,
U kojima samo kos i vjeverica
Nalaze hrane. Skini crven-zastavu
Sa stijega i digni crni barjak moj!
Pobjedu i slavlje ja tu slavim. Stani!
Okani se svih sanja i vrati se
Dolje na ravni! Ori, sij i žanji.
Jer ništa nema važnije od hljeba,
I najveća je sreća trbuh pun!
Te uzde daj mi i nestani!“
Tito
sa konja siđe, al' se ne okrenu.
Prigno se k zemlji, zgrabi grudu blata;
U prah je smrvi i u žvale baci
Nemani onoj, kliknu:
“Naprijed! naprijed!“
III
Drug Tito jaše na čelu kolone
Pod vrh planine.
Litica i magla
Vrhunac kriju. Ondje, gdje bi mogo
Uz napor proći, nova avet sjedi
Na litici i gleda u došljaka.
Oči su njene ko u sove, njuška
Lisičja, zubi kao u štakora.
Svaki zglob je grbava joj tijela
Uglast i dračav. Gleda i govori:
“Otkuda dođe pustolove? Kud ćeš?
Znaš li me? Ja sam otac sviju sumnja,
Nesreće vjesnik, preteča kajanja.
Onaj sam, koji oštre nokte ima,
Da njima kopa po savjesti vašoj
Grob, gdje će trunut, luda sanja ljudska.
Što hoćeš? Čemu dignu svu tu čeljad,
Da trpi i strada? Ideal je voće,
Što zre na grani, koga nikad neće
Dohvatiti ruka čovječja; Vrhunac
Planine ove siže do nebesa.
Okreni se i siđi, pustolove,
Pa čin svoj mjeri prema svojoj snazi
I zemljom hodaj sitnim koracima!“
Al`grmnu grom na vrhu planinskome;
I vjetar duhnu, i magla se dignu.Zakriješti oro pod oblakom; zasja
Sunce što slavno sja i hrani i grije;
I Titov glas se prosu kao dažd
Na izmučenu čeljad, uvijek žednu
Njegovih riječi:
“Naprijed“! [2]