The Velvet Underground
The Velvet Underground | |
|---|---|
 Sastav snimljen 1968. | |
| Muzički rad | |
| Period aktivnosti | 1964. - 1971., 1993. |
| Mjesto osnivanja | New York,  SAD |
| Žanr | rock |
| Instrumenti | gitare - klavijature, bubnjevi, vokali |
| Diskografska kuća | Verve, Atlantic, Polydor, MGM, Mercury, Cotillion |
| Članovi | |
| Bivši članovi | Lou Reed, John Cale, Sterling Morrison, Maureen Tucker, Nico, Angus MacLise, Doug Yule, Walter Powers, Willie Alexander |
| Ostalo | |
| Službene stranice | www.velvetundergroundmusic |
The Velvet Underground bili su njujorkški rock sastav, poznat šesdesetih godina prošlog vijeka po svom psihodeličnom rocku i kontraverznim mračnim tekstovima.
Za razliku od muzike optimističkog hipijevskog San Francisca, muzika i tekstovi Velvet Undergrounda bili su pesimistički, nihilistički i subverzivni, kombinacija onog što će deset godina kasnije biti nazvano - punk.[1]
Zbog njihovog očiglednog utjecaja na rock muziku - 1996. uvršteni su u Rock and Roll Hall of Fame.[2]
Velvet Underground nisu bili baš previše komercijalno uspješni, jer su im samo dva albuma (od četiri studijska) The Velvet Underground & Nico i White Light/White Heat uspjela ući na Billboard top 200, ali su za svoje fanove i muzičke kritičare ostali najutjecajni sastav u historiji rock and rolla i preteče punka.[2]
Velvet Underground svoj prvi nastup imali su 1965.[2] u sastavu Lou Reed (vokal, gitara), Sterling Morrison (gitara), John Cale (bas-gitara, viola, klavijature) i Maureen Tucker zvana "Moe" (bubnjevi).
Slijedeće godine uzeo ih je pod svoje okrilje Andy Warhol, koji je gledao njihov nastup u kafeu Bizarre (Greenwich Village), tako su postali kućni sastav njegove Factory, i centralna atrakcija multimedijalnih priredaba Exploding Plastic Inevitable, održavanih od 1966. - 1967.[2]
Na njegovu sugestiju uzeli su njemačku pjevačicu Nico i sa njom u proljeće 1966. snimili svoj prvi album - The Velvet Underground & Nico (čuveni omot sa bananom dizajnirao je Warhol) sa 11 pjesama (koje su uglavnom napisali Reed, John Cale, a dobar dio otpjevala Nico), među njima su zapaženije bile; Femme Fatale, All Tomorrow's Parties, Black Angel's Death Song, Waiting For My Man, Heroin, European Son i Venus In Furs.[1]
Ubrzo nakon snimanja prvog albuma napušta ih pjevačica Nico, pa se Velveti zatvaraju u studio i snimaju jedan od najglasnijih albuma u historiji rocka White Light/White Heat prepun kričavih gitarskih rifova. lirika im je još mračnija, teme vezane uz ulični život metropole, kriminal, droge, prostituciju, orgije...
Na snimanju albuma dolazi do teških svađa između Reeda i Cala - pa ih Cale napušta i odlazi u solo vode, tako da Lou Reed konačno postaje jedini lider.[2]
Na snimanju trećeg albuma The Velvet Underground pridružuje im se gitarist Doug Yule, pa im se mijenja i zvuk, postaju tiši i smireniji.
Svoj posljednji album Loaded snimili su krajem 1970. od orginalnih članova, ostali su jedino Reed i Morrison. Deset pjesama koje je napisao Reed, otpjevao je svojim melodičnim pop glasom Doug Yule, ali nijedna od njih nije postala hit, iako su dvije od njih “Sweet Jane” i “Rock and Roll” danas postale klasici rocka i puno se vrte. Netom prije puštanja albuma u prodaju Reed je napustio sastav i otpočeo svoju solo karijeru.[2]
Nakon raspada sastava, izdan je čitav niz albuma, od snimljenih a neizdatih pjesama do raznih kompilacija i live albuma.
Sastav se u originalnoj postavi (bez pokojne Nico), ponovo okupio 1993. za evropsku turneju, na kojoj je snimljen dvostruki album Live MCMXCIII.[2]
- The Velvet Underground & Nico (1967.)
- White Light/White Heat (1968.)
- The Velvet Underground (1969.)
- Loaded (1971.)
