Cien años de soledad
| Cien años de soledad | |
|---|---|
.jpg) Prvo izdanje (1967.) | |
| Autor(i) | Gabriel García Márquez |
| Prevodilac | Sto godina samoće |
| Država |  Kolumbija |
| Jezik | španski |
| Datum izdanja | 1967. |
Sto godina samoće (španski: Cien años de soledad) je roman nobelovca Gabriela Garcíe Márqueza, koji je objavljen u Španiji 1967. Knjiga je postigla nevjrovatan svjetski uspjeh, te je prevedena na preko 27 različitih jezika. Ovo djelo predstavlja najveće otkriće postmodernog stila pisanja. Postiglo je također i komercijalni uspjeh, sloveći se za drugu najprodavaniju knjigu u cjelokupnoj historiji španske književnosti, odmah nakon Don Kihota.
Sto godina samoće Marquezovo je najslavnije djelo, na kojem je radio punih 15 mjeseci bez prestanka, otuđivši se od ostatka svijeta, u svojoj sobi zajedno s listovima papira, kojih je uvijek manjkalo, i cigaretama.
Roman hronološki prati obitelj Buendía i historiju mitskog sela Macondo. Iako naslov knjige direktno upućuje na to radnja romana traje stotinu godina, ona zapravo nije strogo ograničena u tom vremenskom periodu, i mnogi kritičari se slažu u tvrdnji da je "sto godina" upotrebljeno kao metafora. Ova neodređenost vremena pridonosi tumačenju vremena na način svojstven samom romanu, u kojem se isprepliću pomisli i utisci da se vrijeme ponavlja, mijenja brzinu, ili potpuno prestaje teći u različitim dijelovima priče, i da se svi događaji na neki način zbivaju istovremeno. Kao i mnogi drugi Márquezovi romani, Sto godina samoće, je sebi svojstvenog žanra, u kojem se kombinovani elementi romantike, historije i fantastike. Djelo obiluje metaforama i ironijom, te je savršeno oblikovano na temeljima magijskog realizma.
Radnja romana Sto godina samoće ne podređuje se granicama koje stvarnost postavlja. Ona ih nadilazi, s takvom smjelošću, brišući njene granice da sama stvarnost pruža vlastite korijenje u fantastiku. Odnos stvarnosti i fantakstike je savršeno usklađen, na razini nevjerovatne objektivnosti. Tako je stvoren efekt prividne stvarnosti koja ruši sve zidove sputanosti (kakve postavlja kruta stvarnost lišavajući čitaoca doživljavanja djela u potpunosti).
Postupnim ponavljanjem jedne te iste teme kroz roman, Márquez zapravo svjedoči o cikličnoj prirodi historije, koju svakako ne treba zaboraviti, jer takav zaborav povlači dosta lošeg za sobom. Roman prati sudbinski obilježenu obitelj Buendía, u selu zvanom Macondo. Macondo je također jedan od plodova Márquezove mašte koji, iako je stvoren na početku, a uništen na kraju romana, ostavlja utisak vječnosti. Razlog tome je vjerovatno činjenica da ovo mitsko selo ne zauzima svoje mjesto samo u ovom Márquezovom romanu.
Patrijarh obitelji Buendía, José Arcadio Buendía je čovjek jake volje, koji se "otuđuje" od svoje obitelji (i fizički i psihički) u trenutku kad postaje vođen interesom za filozofske misterije. Buendía je vodio selo Macondo u svoje ranim godinama, ali se njegovo prisustvo u priči gubi kad on počinjeti luditi, tražeći kamen mudraca. S vremenom je izgubio razum, i počeo govoriti na latinskom. Od tada, on je ostaje vezan za drvo kestena. Prije smrti njegova žena, Úrsula, ga oslobađa i vodi u njegovu sobu. No on se pred sami trenutak smrti vraća pod stablo kestena i tu umire.
Úrsula, žena Joséa Arcadia Buendíe, je jedan od glavnih likova romana, čiji se životni vijek proteže kroz gotovo sve generacije obitelji. Ona je ta koja nadzire obitelj, vodi kućne poslove i stara se i o samom José Arcadiu Buendíji. Umire u dobi između 114 i 122 godine (u to vrijeme nije bila veća od fetusa).
José Arcadio je bio prvorođeni sin Josea Arcadia Buendíe od kojeg je naslijedio upornost i impulzivno ponašanje. Ljubavnica mu je bila Pilar Ternera koju on ostavlja na početku njene trudnoće. Pridružuje se Ciganima i odlazi od obitelji. Vraća se u Macondo nekoliko godina kasnije kao velik i odrastao čovjek, tvrdeći da je plovio morima svijeta. Po dolasku se ženi svojom posvojenom sestrom Rebecom, s kojom je protjeran iz obiteljskog doma. Umire od rane zadobivene od nepoznatog hica, par dana nakon spašavanja svog brata od smrtne kazne.
Aureliano Buendía je bio drugi sin José Arcardia Buendía i prva osoba koja je rođena u Macondu. Ime je dobio po svom pretku. Aureliano je proplakao u majčinoj utrobi i rodio se otvorenih očiju. Pokazao se nesposobnim za ljubav. Smatrao je da posjeduje nadnaravnu moć predskazivanja onog što ce doći jer ono što je rekao bivalo je istinom. Bori se na strani konzervativaca i učestvuje u 32 rata te više puta uspijeva umaći smrti. Izgubivši interes za ratovanje, potpisuje mirovni ugovor i vraća se kući. U podmakloj dobi postepeno gubi pamćenje i postaje neosjetljiv na dogadanja oko sebe. Provodi dane u radionici izrađujuci zlatne ribice. Mijenjao ih je za novčiće koje je talio i ponovo izrađivao nove ribice. Umire pod drvetom za koje njegov otac godinama bio privezan. On nije samo borac već i umjetnik koji piše poeziju te s velikim umijećem izrađuje fine zlatne ribice.
Remedios je najmlađa kći konzervativca i upravnika, Don Apolinara Moscotea. Ono što ju je najviše činilo privlačnom bila je njena prekrasna put i smaragdno-zelene oči. Udala se za pukovnika Aureliana kad je imala samo 12 godina. Bila je toliko mlada kad se pukovnik zaljubio u nju da su morali pričekati s vjenčanjem do njenog ulaska u pubertet. Na svačije iznenađenje, ona postaje divnom i simpatičnom suprugom i zadobija svačiju naklonost. Ona je bila jedina osoba koja se brinula za José Arcardia Buendíu za vrijeme njegove bolesti. Ipak, ubrzo umire pri porođaju.
Amaranta je bila treće dijete José Arcardia Buendíe i odrasla je zajedno sa svojom polusestrom Rebecom. Ljubav i nježnost koju je gajila prema njoj prerasli su u ljubomoru i pakost kad se u njihovom životu pojavljuje Pietro Crespi. Obje su ga žarko željele. Amaranta je čak izjavila da će ubiti Rebecu ako se uda za Pietra Crespia, no nakon Remediosine smrti, Amaranta se kaje zbog toga i proživljava emocionalnu krizu. Kad se Rebeca udaje za Jose Arcadia umjesto za Pietra, Amaranta odbija svakog udvarača pa čak i Pietra Crespia, koji se zbog toga u očaju ubija. Jedan od udvarača bio je i najbliskiji prijatelj njenog brata Aureliana, pukovnik Gerineldo Marquez, ali ona odbija i njegovu prosidbu zbog neodređenog razloga. Imala je i incestne mada neseksualne odnose sa svojim nećacima, Aurelianom José and José Arcardiom. Predosjetivši dolazak smrti, Amaranta je počela tkati svoj pogrebi pokrov. Kad je završila s tkanjem, umire kao djevica i osamljena usidjelica, ali donekle i zadovoljna jer se pomirila sa svojom sudbinom.
Rebeca je siroče koje obitelj Buendía posvaja, jer se pretpostavlja da je ona kćerka Ursulinih daljnjih rođaka. Ona je u početku bila veoma povučena, odbijala je govoriti, i imala je neobičnu naviku da jede zemlju i kreč sa zidova kuće, te siše prst. Ona sa sobom donosi vreću s kostima svojih roditelja i razgovara jedino sa slugama Visitacion i Cataureom. Pojavljuje se nakon što José Arcardio odlazi s Ciganima. Iako je odrasla u kući obitelj Buendía, biva istjerana iz nje nakon što se udala za José Arcardia. José Arcardijina misteriozna smrt je na zamršen način povezana s Rebecom, koja nakon toga živi izolirana od ostatka svijeta. Isti lik se pojavljuje u Márquezovim novelama čija se radnja također odvija u Macondu.
 |
Wikicitat: Cien años de soledad |
