Sinjska alka

Sinjska alka, viteški turnir u Sinju
Nematerijalna svjetska baština
HRV
Regija:	Europa i Sjeverna Amerika
Godina upisa:	2009.
ID:	00357
Ugroženost:	-
Poveznica:	UNESCO

Sinjska alka je hrvatska viteška igra. Održava se svake godine u nedjelju u prvoj trećini mjeseca kolovoza u Sinju, na godišnjicu pobjede nad turskim osvajačima 14. kolovoza 1715. Na taj dan je 700 hrvatskih vojnika iz Sinja uspjelo odbiti navalu vojske turskog seraskera Mehmed-paše Čelića koja je brojala 60.000 vojnika.

Sinjska alka je 15. studenoga 2010. upisana na UNESCO-v popis nematerijalne svjetske baštine u Europi.

Sinjska alka, natjecanje konjanika u gađanju alke kopljem koje se u Sinju održava svake godine u prvoj pol. kolovoza u spomen pobjede nad Turcima 1715. Alkari jašući u punom trku nastoje pogoditi kopljem alku obješenu na konopcu razapetom preko trkaće staze na visini od najmanje 3,2 m. Alka je sastavljena od dvaju koncentričnih željeznih obruča promjera 12,7 cm i 3,36 cm. Obruči su međusobno spojeni trima prečkicama, tako da je razmak među obručima podijeljen na jedan veći i dva manja pregratka. Utrka se odvija pojedinačno i počinje na 180 m od alke, a završava na 100 m iza nje i ponavlja se tri puta. Alkar koji kopljem dugim najmanje 2,75 m pogodi “u sridu” alke, dobiva tri boda (“punata”), pogodak u gornji pregradak vrijedi 2 boda, a pogodak u jedan od donjih pregradaka 1 bod. Ako dvojica ili više natjecatelja postignu isti broj bodova, natjecanje nastavljaju oni sami sve dok jedan ne postane pobjednik. Taj dio natjecanja naziva se pripetavanje. Dva dana prije alke održava se generalna proba (tzv. bara), a uoči samog natjecanja druga generalna proba (tzv. čoja).

Opća i nacionalna enciklopedija

Povijest alke

Alka je nastala početkom 18. stoljeća kao nastavak viteških nadmetanja koja su se održavala diljem mletačke Dalmacije: u Zadru, Imotskom i Makarskoj, a najstariji pisani spomen su tri soneta i oda koje je na talijanskom jeziku ispjevao Julije Bajamonti 1784. godine. Najstariji službeni spis je pismo grofa Rajmunda Thurna, prvog austrijskog komesara za novozaposjednute krajeve od 10. veljače 1798. tadašnjem zapovjedniku Sinja Jakovu Grabovcu. U tom pismu ga obavještava da je Dvorska komisija odobrila daljnje održavanje Alke u Sinjskoj krajini, kako je do tada bilo uobičajeno, na posljednji dan karnevala.

Alka se u starini trčala u različito vrijeme nego danas, a prigodice i po dva puta na godinu. Tako se dva puta trčala 1798. (posljednji dan karnevala i 9. svibnja), 1818. (15. svibnja i 6. srpnja). Godine 1834. se trčala 9. veljače, 1838. godine 19. travnja, a 1855. je zbog kolere odgođena je na 4. listopada. Tek od 1849. redovito se trči 18. kolovoza, na rođendan cara Franje Josipa, što je utvrđeno i Statutom iz 1902. Od tada se Alka stalno trči u kolovozu (i po novim pravilima), u prvoj trećini toga mjeseca, tako da se Bara, Čoja i Alka održe u istom mjesecu.

Alkarski momak s puškom kremenjačom na lijevom ramenu, a na glavi zapeškirena crvena kapa urešena kitama

Godine 1818. na putu po Dalmaciji, Sinj je posjetio car i kralj Franjo II. U čast njemu mještani su priredili svečanu alku. Car je dobitnika nagradio briljantnim prstenom vrijednim 800 forinti. Od te je, za Alku vrlo značajne godine, Beč slavodobitnika nagrađivao nagradom od 100 forinti. To je vjerojatno bio glavni poticaj daljnjem očuvanju te viteške igre. Dolaskom na vlast cara Franje Josipa I. (1848.) utvrđena je nagrada Društva u iznosu od 100 forinta, i to do 1901. Od 1902. do 1914. nagrada je iznosila 4000 kruna, a od 1914. do 1918. iznosila je 600 kruna.

Alka je u više navrata održavana prigodom posjeta vladara ili važnih osoba. Tako je 28. ožujka 1842. održana u čast austrijskoga nadvojvode Albrechta koji je posjetio Sinj, a iste godine 22. listopada u čast nadvojvode austrijskoga Franje Karla, koji je također tada posjetio Sinj. Prigodom boravka u Sinju cara i kralja Franje Josipa I., 18. svibnja 1875. je održana izvanredna svečana Alka. Tadašnjega slavodobitnika Matu Bonića car je nagradio zlatnim prstenom.

Izvan Sinja, Alka se trčala tri puta: 1832. u Splitu, 1922. u Beogradu i 1946. u Zagrebu. Vicko Grabovac bio je najdugovječniji alkarski vojvoda s 28 zapovijedanja alkarskom feštom (1908. − 1936.). Bruno Vuletić bio je vojvoda 21 put (1964. − 1985.), Ivan Vuletić 17 puta (1872. − 1894.).

Pravila Sinjske alke

Alkar na konju

Alka je pojedinačno viteško nadmetanje u kome može sudjelovati najmanje 11 i najviše 17 alkara. Alkar, jahač na konju, u punom trku mora proći trkalištem dužine 160 m, (tolerira se vrijeme do 12 sekundi) te pokušava kopljem pogoditi središte malog željeznog kruga koji se zove alka. Visina alke je 3,32 m, mjerena od njezinog središta do zemlje. O postavljanju i točnoj visini brinu "namještač alke" i njegov pomoćnik: namještač alke štapom dužine 3,22 m umiruje alku i istovremeno kontolira njezinu visinu, dok pomoćnik zateže uže o koje je alka obješena.

Alka je kolut od kovanog željeza i napravljena je od dva obruča: manjeg promjera 3,51 cm, i većega promjera 13,1 cm. Obruči su međusobno spojeni s tri kraka koji vanjsku kružnicu dijele na tri jednaka polja. Obruči i krakovi alke su debeli 6,6 mm te imaju oštar rub s one strane s koje se gađa u alku. Petlja za vješanje alke nalazi se na polovici jednog od tri jednaka luka većeg kruga alke. Cilj igre je skupiti što više bodova u tri pokušaja. Za vrijeme trka alkara na konju do alke, na konju i alkaru se nalazi sva oprema i niti jedan komad opreme ne smije otpasti. Ukoliko se to ipak dogodi, a sam alkar to ne primijeti, uz dozvolu alkarskog vojvode može (a i ne mora) dobiti ponovno pravo trkati trku. Ako alkar primijeti da mu je otpao dio opreme dužan je protrkati trkalištem bez gađanja alke, to jest sa "spuštenim kopljem".

Bodovanje

Shematski prikaz alke

Vrijednost pojedinih polja je različita te gornje polje iznad malog kruga vrijedi 2 boda, dok donja polja lijevo i desno donose po 1 bod. Pogodak u mali krug donosi tri boda. Kako su polja različite vrijednosti iz lokalnog narječja proizašli su i posebni nazivi za njih. Pogodak u donja dva polja velikog kruga naziva se "u jedan", pogodak u gornje polje velikog kruga naziva se "udva", dok se pogodak u mali krug naziva "u sridu". No ako se i ne pogodi alka, ukoliko je alkar kopljem dodirnuo alku, kaže se "uništa", a ako alka ostane netaknuta, kaže se "promašio". Postoji i presedan za slučaj da alkar kopljem odbije alku sa držača i uhvati je u letu i nabije na koplje pripisuje mu se broj pogođenih bodova plus još tri boda. Ukoliko je alkar kopljem nabio alku na kariku držača alke smatra se da je pogodio "u ništa".

Svaki pogodak "u sridu" uz samog alkara koji je pogodio slavi i cjelokupno gledateljstvo, jer smisao samog nadmetanja nije samo pobjediti ostale takmace, već zbog same težine zadatka, pogoditi što veći broj srida uopće, što iziskuje veliku vještinu i umijeće alkara u rukovanju kopljem, upravljanju konjem i oštrom oku. Svaki pogodak "u sridu" slavi se oglašavanjem limene glazbe, te pucnjima iz "mačkula" - starinskog topa.

Trče se tri trke i bodovi se zbrajaju. Alkar s naviše osvojenih bodova postaje slavodobitnik. Ako nakon tri utrke dva ili više natjecatelja postignu isti broj bodova, oni međusobno nastavljaju natjecanje u dijelu koji se naziva "pripetavanje" dok jedan od njih ne postane pobjednik.

Alka kao meta se koristila u 17. i 18. stoljeću kao vojnička vježba za konjicu koja su nosila koplja, slične igre održavaju se i u drugim krajevima Hrvatske (poznata je "Trka na prstenac") i Europe gdje postoji konjanička tradicija.

Trčanje alke

Oko pasa je crveni pojas i pripašnjača s ukrašenim fišeklijama. U pripašnjaču su zadjeveni dugi handžar, ili jatagan, i dvije kubure

Ante Zorica 2009. godine

Pucnji iz mačkula rano ujutro

Po alkarskom Statutu i po starim običajima, ovako se odvija današnje trčanje Alke. Alkarska se povorka sastoji od vojvode, čete alkara, čete momaka i pratnje. Alkarsku četu tvore alkari natjecatelji sa zapovjednikom (alaj-čaušem). Četu momaka tvore alkarski momci, na čelu s arambašom. Pratnja se sastoji od alkara koji ne sudjeluju u natjecanju, i to barjaktara, njegova dva do šest pratilaca i vojvodina ađutanta (pobočnika); momaka, i to dva momka koji vode edeka, jednog momka štitonoše, dva momka buzdovandžije, tri bubnjara (talambasača), tri trubača. Svi alkari jašu na konjima, a momci i ostali dio pratnje idu pješice. Namještač alke, pomoćnik namještačev, trubač i pucač mačkula sastavni su dio Alke, ali ne sudjeluju u povorci. Bubnjari, trubači, namještač alke i njegov pomoćnik odjeveni su u jednostavniju narodnu nošnju. Članovi Časnoga suda nose svečana crna građanska odijela s plavom vrpcom na prsima.

Na dan Alke, rano ujutro, s Grada (tvrđave) oglašuju se mačkule, a zatim glazba svira budnicu prolazeći glavnim ulicama Sinja. Nakon budnice, na Gradu se okupljaju alkari, momci i narod. Tu se obnavljaju sjećanja na junačku i slavnu pobjedu Cetinjana nad turskim zavojevačima i na borbe za slobodu Cetinske krajine. Prije podne vojvodin ađutant (pobočnik), u ime vojvodino, sa svojim momkom u kočiji obilaze i pozivaju na Alku predstavnike političkih, vojnih i crkvenih vlasti. Dva sata prije početka Alke tri trubača i tri bubnjara s Kamička pozivaju alkare i momke da se okupe kod alaj-čauša u svečanoj odori i naoružani. Nakon okupljanja alaj-čauš vrši pregled alkara, a arambaša momaka, te svi alkari i momci, uza zvuke trube i bubnjeva, idu vojvodi u Alkarske dvore, gdje su već okupljeni barjaktar, pobočnik vojvodin i pratioci barjaktarevi, konj Edek, kojega se prigodom svakog izvođenja Alke vodi u povorci, a simbolizira zarobljenoga konja turskoga vojskovođe koji je predvodio glavni napad na Sinj, njegovi vodiči, štitonoša i buzdovandžije.

Prije same Alke, održavaju se dvije generalne probe. Na Bari i Čoji natjecanje se vrši po pravilima Alke, samo što su sudionici bez svečane odore.

• Bara se održava dva dana prije Alke. Dobitnik Bare dobiva brončanu alku, a u povorci kroz Sinj nosi na koplju dva metra zelenog sukna.
• Čoja se održava uoči samog natjecanja. Dobitnik Čoje dobiva srebrnu alku i u povorci kroz Sinj nosi 311 cm crvene čoje na koplju.

Slavodobitnici Sinjske alke

Slavodobitnici Sinjske alke:

1818. – Frano Tripalo 1819. – Ivan Milošević 1820. – Jakov Jelinčić 1821. – Ivan Milošević 1826. – Mate Filipović 1828. – Ivan Milošević 1830. – Ivan Milošević 1832. – Grgo Lovrić, Mijin 1834. – Frano Tripalo 1835. – Jakov Jelinčić 1836. – Mate Lovrić 1838. – Ivan Lovrić, Jurin 1838. – Ivan Tripalo 1839. – Ante Bareza 1840. – Ivan Tripalo 1842. – Nikola Tripalo 1842. – Ivan Tripalo 1842. – Ante Bareza 1843. – Ivan Lovrić, Jurin 1844. – Ivan Tripalo 1846. – Toma Vuletić 1847. – Stipan Midenjak 1848. – Ivan Midenjak 1850. – Toma Vuletić 1853. – GrgoVuletić 1854. – Bože Tripalo 1855. – Stipan Čabrić 1856. – Ante Bareza 1857. – Bože Tripalo 1858. – Mate Bonić 1859. – Petar Bonić 1860. – Grgo Lovrić, Matin 1861. – Stipe Grabovac 1862. – Stipe Grabovac 1863. – Petra Bonić 1864. – Ante Bareza 1865. – Stipe Grabovac 1866. – Petar Vuletić (alkar) 1867. – Stipe Parlov - Jale 1868. – Petar Vuletić 1869. – Špiro Trek 1870. – Stipe Parlov - Jale 1871. – Frano Tripalo 1872. – Petar Bareza 1873. – Nikola Cerinić 1874. – Nikola Cerinić 1875. – Mate Bonić 1875. – Stipe Parlov - Jale

1876. – Frano Tripalo 1877. – Stipe Parlov – Jale 1878. – Nikola Cerinić 1879. – Stipe Parlov – Jale 1880. – Nikola Cerinić 1881. – Ivan Grabovac 1882. – Ante Lovrić 1883. – Nikola Cerinić 1884. – Mate Cvrlje 1885. – Mate Cvrlje 1886. – Ivan Grabovac 1887. – Ivan Perković 1887. – Nikola Cerinić 1888. – Ante Tomašević 1889. – Ante Grabovac 1891. – Nikola Cerinić 1892. – Nikola Cerinić 1893. – Jure Milošević 1894. – Petar Milun 1895. – Nikola Cerinić 1896. – Stipe Žanko 1897. – Nikola Cerinić 1898. – Nikola Cerinić 1899. – Nikola Cerinić 1900. – Nikola Jelinčić 1901. – Josip Ćatipović 1902. – Stipe Grabovac 1903. – Petar Milun 1904. - Nikola Jelinčić 1905. – Petar Panza 1906. – Stipe Milun 1907. – Stipe Grabovac, Ivanov 1907. – Ante Grabovac 1908. – Stipe Grabovac, Ivanov 1908. – Ante Grabovac 1911. – Nikola Jelinčić 1912. – Mate Lovrić 1913. – Ivan Marić (alkar) 1914. – Jozo Boko 1915. – Josip Šuić – Bepin 1916. – Nikola Šuić 1917. – Nikola Jelinčić 1918. – Frano Grabovac 1918. – Nikola Jelinčić 1919. – Frano Grabovac, Jozin 1920. – Jozo Boko 1921. – Zvonko Videka

1922. – Jozo Tomašević (alka održana u Beogradu) 1922. – Frano Grabovac, Jozin 1923. – Jozo Boko 1924. – Jozo Boko 1925. – Nikola Šuić 1926. – Nikola Jelinčić 1927. – Marko Marić 1928. – Zvonko Videka 1929. – Jozo Malbaša 1930. – Jozo Boko 1931. – Stjepo Tripalo 1932. – Nikola Jelinčić 1933. – Jerko Lovrić 1934. – Ante Bareza Anćona 1935. – Nikola Jelinčić 1936. – Jozo Malbaša 1937. – Zvonko Videka 1938. – Frano Žanko 1939. – Stjepo Tripalo 1940. – Ante Bareza Anćona 1944. – Jozo Tomašević 1945. – Bruno Vuletić 1946. – Predrag Grabovac 1946. – Bruno Vuletić (ZG) 1947. - Vaso Đapić 1948. – Dušan Romac 1949. - Vlado Pezelj 1950. – Dušan Romac 1951. – Ante Bulj Tonko 1952. – Marko Čabo 1953. – Mate Maleš – Gazda 1954. – Marinko Delić – Zuta 1955. – Josip Smoljanović 1956. – Ivan Pandža 1957. – Dujo Grčić 1958. – Mate Maleš – Gazda 1959. – Bože Panza 1960. – Ante Milun 1961. – Janko Kelava 1962. – Nikola Talaja 1963. - Dušan Jerkan 1964. – Josip Milošević 1965. – Ante Milun 1966. – Šimun Masnić 1967. – Ante Milun 1968. – Mirko Đapić

1969. – Janko Kelava 1970. – Janko Kelava 1971. – Zvonko Videka 1972. – Janko Kelava 1973. – Nikola Talaja 1974. – Anđelko Vučković 1975. – Janko Kelava 1976. – Frano Bareza - Šore 1977. – Stipe Breko 1978. – Joško Marić - Joja 1979. – Dušan Dinarina – Duša 1980. – Stipe Breko 1981. – Frano Bareza - Šore 1982. – Stipe Breko 1983. – Stjepan Batarelo 1984. – Mladen Filipović Grčić 1985. – Milan Borković 1986. – Anđelko Vučković 1987. – Anđelko Vučković 1988. – Stipe Breko 1989. – Ivan Zorica 1990. – Joško Marić - Joja 1991. – Anđelko Vučković 1992. – Ognjen Preost 1993. – Stipe Šimundža 1994. – Stipe Šimundža 1995. – Ognjen Preost 1996. – Anđelko Vučković 1997. – Ognjen Preost 1998. – Ognjen Preost 1999. – Ognjen Preost 2000. – Joško Marić - Joja 2001. – Ivica Perić 2002. – Denis Gugić 2003. – Mario Šušnjara 2004. – Nenad Bikić 2005. – Mladen Vučković 2006. – Ante Poljak 2007. – Tino Radanović 2008. – Andrija Hrgović 2009. – Ante Zorica 2010. – Mario Šušnjara 2011. – Ante Zorica 2012. – Alen Filipović Grčić 2013. – Ante Zorica 2014. – Denis Gugić 2015. – Frano Ivković

Izvori

• www.alka.hr
  • Statut Viteškog alkarskog društva u Sinju, glava V. Arhivirano 2013-09-03 na Wayback Machine-u
  • Pravila o alki Arhivirano 2014-09-12 na Wayback Machine-u
• Vukušić, Ana-Marija, Suvremenost, tradicija i sjećanje: Sinjska alka // Narodna umjetnost: hrvatski časopis za etnologiju i folkloristiku, br. 2. (2005.), str. 93.-108. (Hrčak)

Poveznice

• Muzej Sinjske alke
• Hrvatska kulturna baština
• Nematerijalna kulturna baština
• Nematerijalna svjetska baština

Vanjske veze

Sinjska alka na Wikimedijinoj ostavi

• alka.hr
• Video Sinjske alke na kultura.hr