Rudolf Vimer

Rudolf Vimer (Bjelovar 21. ožujka 1863. – Zagreb 28. listopada 1933.), kanonik, rektor Zagrebačkog sveučilišta, dekan Bogoslovnog fakulteta u Zagrebu, dopisni član Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti (danas HAZU), najučeniji svećenik Zagrebačke nadbiskupije početkom XX. stoljeća, pisac, poliglot i dobrotvor.

Životopis

Rodio se kao deveto dijete u bjelovarskoj obitelji, austrijskog porijekla. Njegova majka imala je brata svećenika, koji mu je pomogao u školovanju. Osnovnu školu, završio je u Bjelovaru, a kao pitomac Nadbiskupijskog sjemeništa u Zagrebu, završio je gimnaziju s odličnim uspjehom. Bogoslovne nauke studirao je u Zagrebu, a završio ih je u Beču na Sveučilištu Pazmaneju.

Zaređen je za svećenika vrlo mlad s 22 godine i služio je svoju mladu misu u Bjelovaru 1885. u župnoj crkvi sv. Terezije Avilske u Bjelovaru. Kapelan je u Karlovcu, a zatim u Zagrebu u župi sv. Petra. Istovremeno je prefekt u Nadbiskupijskom sjemeništu i vjeroučitelj u osnovnim školama. Od godine 1890. kateheta je na Gornjogradskoj gimnaziji te dugogodišnji prefekt u Plemićkom konviktu.

Nakon položenog doktorata iz bogoslovije u Beču 1892. imenovan je docentom na Bogoslovnog fakulteta u Zagrebu na katedri za orijentalne jezike (arapski, sirijski i kaldejski). Godine 1895. stipendijom Zemaljske vlade Hrvatske, Slavonije i Dalmacije odlazi na znanstveno putovanje po zemljama Bliskog istoka. Putovao je po Palestini, Siriji i Egiptu i sudjelovao u ekspediciji na brdo Sinaj.

Postao je redovni profesor uvodnih znanosti u Novi zavjet i tumačenja Sv.pisma na Bogoslovnom fakultetu. Zbog svog ugleda kao znanstvenik bio je dekan tog fakulteta, rektor Zagrebačkog sveučilišta (1900. / 1901.) te dopisni član Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti (danas HAZU). Poznavao je većinu europskih jezike te latinski, grčki te orijentalne jezike. Obišao je najveće europske knjižnice i knjižnice Bliskog istoka.

Vimer je u svoje doba bio najučeniji svećenik Zagrebačke nadbiskupije, vrlo revan u svojim svećeničkim dužnostima i omiljen među vjernicima. Bio je plodan pisac biblijske tematike. Napisao je najbolji hrvatski životopis Isusa Krista u tri knjige te "Život svetoga Pavla". Poznat je i kao veliki humanist. Pomagao je sirotinju, humanitarne i kulturne institucije. Svoju bogatu knjižnicu darovao je Bogoslovnom fakultetu.

U starosti, ostavio je 100 000 austrijskih kruna s namjerom da se u Bjelovaru izgradi franjevački samostan, što je i ostvareno. Umro je u Zagrebu 1933. i sahranjen je u zajedničkoj kaptolskoj grobnici na Mirogoju. U crkvi sv. Antuna Padovanskog i Franjevačkom samostanu u Bjelovaru, postavljena mu je spomen-ploča, kao utemeljitelju samostana.

Knjige

• "Život svetoga Pavla" Zagreb 1907.
• "Muka Gospodina našega Isusa Krista" Zagreb 1910.