Revolucija dostojanstva
Revolucija dostojanstva (ukr. Революція гідності) ime je za skup događaja koji su započeli od februara 2014. godine, uslijedivši euromajdanskim prosvjedima, kada je nasilje izbilo na ulicama Kijeva (napose na Majdanu) i u drugim gradovima u Ukrajini nakon što je tadašnji legalni i legitimni predsjednik Viktor Janukovič, umjesto da je sljedio volju većine građana koja je htjela započeti postupak pristupljana Europskoj uniji, potpisao međudržavni i ekonomski sporazum s Ruskom Federacijom. Ukrajinska kriza početak je rata u Istočnoj Ukrajini.[1][2]
Nakon potpisivanja sporazuma s Ruskom Federacijom u brzom slijedu dogodilo se sljedeće: s predsjedništva je uličnim neredima i demonstracijama svrgnut Viktor Janukovič, ustanovljena je privremena vlada, promijenjen je ustav tako da se vratilo na prijašnju inačicu, i raspisani su hitni izbori za predsjednika države.
U januaru i februaru 2014. sukobi u Kijevu između demonstranata i specijalne policije Berkut doveli su do smrt 108 demonstranata i 13 policajaca, te ranjavanjem mnogih drugih. Prvi demonstranti ubijeni su u žestokim sukobima s policijom u ulici Hruševskog 19-22. Nakon toga, demonstranti su zauzeli vladine zgrade diljem zemlje. Najsmrtonosniji sukobi bili su 18. i 20. februara, kada je došlo do najvećeg nasilja u Ukrajini od njenog sticanja nezavisnosti. Tisuće demonstranata je krenulo ka parlamentu, predvođeni aktivistima sa štitovima i šljemovima, a na njih su pucali policijski snajperisti. Dana 21. februara potpisan je sporazum između predsjednika Janukoviča i lidera parlamentarne opozicije koji je tražio formiranje privremene vlade jedinstva, ustavne reforme i prijevremene izbore. Sljedećeg dana 22. februara policija se povukla iz centra Kijeva, koji je bio pod učinkovitom kontrolom demonstranata koji su nasilno preuzeli Vrhovnu radu i ostale državne institucije. Janukovič je pobjegao iz grada, a potom i iz zemlje. Tog dana, ukrajinski parlament je izglasao uklanjanje Janukoviča sa funkcije sa 328 prema 0 glasova (od 450 poslanika u parlamentu). Janukovič je izjavio da je ovo glasanje bilo nezakonito i moguće iznuđeno i zatražio pomoć od Putinove Rusije. Novu vladu Ruska Federacija nije priznala i optužila je novu vladu da je izvršila puč. Široko rasprostranjeni protesti – i za i protiv revolucije – desili su se u istočnoj i južnoj Ukrajini, gdje je Janukovič prethodno dobio snažnu podršku na predsedničkim izborima 2010. godine. Ovi protesti su eskalirali, što je dovelo do ruske vojne intervencije. Na poluotoku Krimu i Sevastopolju nastala je pobuna koja je bila podržana od vojnih i specijalnih jedinica Ruske Federacije, u kojem su separatisti raspisali referendum na kojem je, prema tvrdnjama samih separatista, 96 % glasača izrazilo želju za pripojenjem Ruskoj Federaciji.
Nova ukrajinska vlada potpisala je sporazum s Europskom unijom (EU), u kojem se obvezala da će započeti s reformama u sudskom, političkom i gospodarskom sustavu. U sporazumu s EU-om gospodarska pomoć Ukrajini ovisi o brzini provođenja tih reformi. Novu Ukrajinsku vladu i njenu legalnost ne priznaje dio rusofonog stanovništva na istoku Ukrajine, nad kojom ukrajinska vlada nema potpunu kontrolu, a dvije su ekonomski snažne regije na istoku zemlje na nelegalnom i nepropisno organiziranom referendumu proglasile neovisnost o vlasti u Kijevu.
Posljedični ishod gore navedenog konfliktnog stanja je bio rat u Donbasu odnosno Rusko-ukrajinski rat.
- ↑ Damien McElroy (23. februara 2014.). „Ukraine revolution: live – Ukraine's president has disappeared as world awakes to the aftermath of a revolution”. The Daily Telegraph.
- ↑ „Ukraine conflict: Tymoshenko speech ends historic day of revolution”. BBC News. 22. februara 2014..