Politika planiranja porodice, na Zapadu poznatija pod kolokvijalnim nazivom politika jednog djeteta jest skup zakona, administrativnih i drugih mjera u svrhu kontrole populacije koja se primjenjivala u Narodnoj Republici Kini od 1976. do 2015.[1] u svrhu spriječavanja nekontroliranog i potencijalno štetnog rasta stanovništva. Njena glavna mjera jest strogo ograničavanje parovima i majkama da imaju jedno dijete; ona se ne primjenjuje univerzalno, te su od nje izričito izuzeti pripadnici etničkih manjina; smatra se kako se režim jednog djeteta strogo primjenjuje samo na 36 % stanovništva, dok je za 53 % dozvoljeno drugo dijete ukoliko je prvo dijete bilo ženskog spola. Mjere su najavljene 1978. godine, a službeno su se počele primjenjivati 18. septembra 1980. godine. Za njih su zadužene posebne državnim agencije na provincijskim i nižim razinama, koje je najčešće provode kroz sistemom globa i raznih financijskih kazni, mada su česti navodi da su se ponekad koristili i prisilni abortusi i sterilizacija. Prema dostupnim anketama, većina Kineza podržava politiku, s obzirom da se smatra zaslužnom za izbjegavanje problema sa prenaseljenošću i zagađenjem koje bi izazvao nekontrolirani rast, kao i dramatičan rast kineske ekonomije u prethodnim decenijama. U inozemstvu je politika jednog djeteta izazvala oprečne reakcije - čest je predmet optužbi za drastično kršenje najelementarnijih ljudskih prava, dok se u dijelu ekoloških krugova promiče kao recept za rješavanje ekonomskih i drugih problema drugih zemalja koje muči prenaseljenost. Posljednjih godina se u NR Kini, međutim, počelo stvarati mišljenje da je politika, originalno zamišljena "za jednu generaciju" postigla svoj cilj, odnosno da bi počela stvarati kontraproduktivne posljedice u obliku naglog starenja stanovništva nalik na Japan i druge zapadne zemlje. 29. oktobra 2015. je KP Kine na svom kongresu objavila kako će se politika ukinuti, odnosno zamijeniti mnogo blažom politikom dva djeteta.