Olga Hebrang
| Olga Hebrang | |
|---|---|
| Rođenje | Olga Strauss 3. 6. 1913. Pakrac, Austro-Ugarska |
| Smrt | 16. 1. 1997. (dob: 83) Zagreb, Hrvatska |
| Počivalište | Mirogoj, Zagreb |
| Nacionalnost | Hrvatica |
| Etnicitet | Židovka[1][2] |
| Državljanstvo | Hrvatska |
| Politička partija | KPH (KPJ) |
| Suprug/a | Marko Kohn Andrija Hebrang |
| Djeca | Zlatko Kohn Dunja Hebrang Andrija Hebrang Branko Hebrang Dragan Stanić (posinak) |
| Roditelji | Jakob Strauss Ivana (Mayer) Strauss |
Olga Hebrang (Pakrac, 3. 6. 1913 - Zagreb, 16. 1. 1997), sudionica narodnooslobodilačkog pokreta u Jugoslaviji, politički zatvorenik komunističkih vlasti SFR Jugoslavije i udovica jugoslavenskog revolucionara Andrije Hebranga.
Olga Hebrang rođena je u Pakracu, 3. 6. 1913 godine. Potječe iz dobrostojeće židovske trgovačke porodice Jakoba i Ivane Strauss.[3][4] Roditelji su vodili računa o Olginom obrazovanju, učila je svirati klavir, francuski i njemački jezik. U osamnaestoj godini udala se za židovskog trgovca Marka Kohna (kulturan i obrazovan čovjek, pacifist, neborac i humanist koji je na intelektualnom planu puno učinio za hrvatski narod u Pakracu)[2] sa kojim je imala sina Zlatka (r. 1933).[5] Kao djevojka, potkraj 1930-ih, pridružila se ljevičarima i Komunističkoj partiji Hrvatske (KPH), čitala je ljevičarsku literaturu, te se pridružila narodnooslobodilačkog pokretu u Jugoslaviji tokom Drugog svjetskog rata. Kao Židovka i aktivna ljevičarka bila je dvostruko ugrožena, pa su je 12. 12. 1941 ustaše uhapsili.[3] Isprva je bila zatvorena jednom u kotarskom pritvoru, ali je kasnije prebačena u koncentracijski logor Stara Gradiška i odvojena od sina Zlatka. Olgin devetogodišnji sin je bio upućeno u jedan od ekstreminacijski logora u Hrvatskoj. Olga je svojeg sina uspjela otkupiti i izvući iz logora izmršavjeloga poput kostura, te prebaciti k sebi u Staru Gradišku. Preko nekih dobrih ljudi sina je iz Stare Gradiške uputila svojim sestrama koje su se spremale prebjeći na talijanski teritorij. Nažalost, svi zajedno su bili uhvaćeni i odvedeni u koncentracijski logor Jasenovac gdje su ubijeni 1942 godine.[5] Uz oca, supruga i sina, Olgi su ustaše pobili 54 (prema nekim izvorima 56)[2] članova uže i šire porodice. Jedanaest mjeseci nakon uhićenja, obeznanjenu Olgu su izdvojili iz samice logora u Staroj Gradiški i prebacili u zatvor u Novoj Gradišci. Zajedno s još nekoliko političkih zatvorenika ustaše su je namjeravali razmijeniti za neke svoje ljude koje su u zarobljeništvu držali partizani. U toj grupi za razmjenu bio je i njezin budući suprug Andrija Hebrang. Razmjena je uspjela, Olga i Andrija krenuli su negdje između Okučana i zapadne Slavonije prema partizanskom šumskom štabu. Nakon samo nekoliko dana poznanstva, Andrija je zaprosio Olgu i ona se nakon jednog dana razmišljanja pristala udati za njega. Od 1944 do 1947 živjeli su zajedno u Beogradu.[3]
Sa Andrijom Hebrangom Olga je imala troje djece; Dunju (r. 1944), Andriju (r. 1946) i Branka (r. 1948), te posvojenog sina Dragana Stanića. Nakon uhićenja supruga koji je postao žrtvom montiranog procesa beogradske UDBE, iza kojeg su stajali Aleksandar Ranković, Milovan Đilas i Edvard Kardelj, Olga je zajedno sa djecom 8. 5. 1948 odvedena u kućni pritvor u mali neugledni stan u Beogradu. I sama je uhićena 17. 5. 1948 godine, a djeca su joj umalo završila u nekom od beogradskih domova. Kako je Olga sve do uhićenja rukovodila svim dječjim domovima u Beogradu, tomu se grčevito usprotivila i ipak uspjela djecu poslati šogorici Ilonki Hebrang-Gobec u Zagreb. Kako nije htjela lažno teretiti i svjedočiti protiv svojeg supruga, Olga je 1951 godine na tajnom politički montiranom procesu osuđena na kaznu strogoga zatvora u trajanju dvanaest godina, na gubitak građanskih prava u trajanju od četiri godine i na konfiskaciju kuće u Pakracu. Osuđena je prvostupanjskom presudom koja je odmah postala izvršnom. Presuda joj nije uručena, dobila ju je tek 1957 godine. Osuđena je zbog pomaganja neprijatelja (ustaša) za vrijeme Drugog svjetskog rata. U beogradskom zatvoru Glavnjača tri je godine bila u samici, a potom i u zatvorima u Požarevcu i Slavonskoj Požegi. Za boravka u Glavnjači bila je psihički i fizički mučena elektrošokovima, batinjanjem i zatvaranjem u stiješnjenu rupu u zidu.[2] Nakon silnih mučenja, ni sama prisebna, potpisala je "priznanje" koje je od nje tražio general UDBE Mile Milatović. Olga je tokom mučenja u dva navrata pokušala izvršiti samoubojstvo.[2] U zatvor su je uvjerili da joj je najmlađe dijete, Branko, umrlo. Olga je tek nakon nekoliko godina provedenih na robiji prvu puta vidjela vlastitu djecu, i to kada su je posjetili u zatvoru u Požarevcu zajedno sa njezinom šogoricom Ilonkom. Posjet je trajao pola sata, a pune četiri godine nakon toga oni nisu znali je li im majka uopće živa. Nakon što su Olgu premjestili u zatvor u Slavonskoj Požegi, djeca su je do njenog izlaska iz zatvora, zbog teškog siromaštva u kojem su živjela s tetom, posjetila samo još jednom. Kako ne bi gladovali, Židovska općina Zagreb (ŽOZ) im je često davala pakete s hranom i starom odjećom pristiglom iz Amerike.[3][6] Olga je osobno molila Miroslava Krležu za intervenciju i pomoć, što je on s razumijevanjem, nelagodom, ali i kukavičlukom odbio.[7] Olga je proživjela osam i pol godina zatvorske tragedije, nakon čega je bila uvjetno puštena na slobodu 10. 10. 1956 godine. Nakon izlaska iz zatvora više se nije udavala. Drama Olge i njezine djece se nastavila i sljedećih godina.[3][6] Pod pritiskom represivnih organa Jugoslavije, da bi uspjela naći posao, Olga je morala promijeniti prezime u Markovac. Iako na početku to nije htjela učiniti, zbog straha za sigurnost svoje djece na kraju je popustila.[2] Tek 1983 vlasti Jugoslavije su joj dopustile da vrati prezime Hebrang. Olgina djeca nikada nisu prihvatila prezime Markovac i u svim jugoslavenskim dokumentima zadržali su prezime Hebrang. Olga je tokom života bila pod posebnom paskom mjerodavnih organa Jugoslavije, zabranjeno joj je bilo govoriti o suđenju i robiji. Živjela je u strahu i morama iz Glavnjače. 1980-ih Olga se aktivnije uključila u traženje istine o suprugovom nestanku i smaknuću.[3][6]
Početkom 1990-ih Olga je zajedno sa obitelj pokrenula, u okviru Hrvatske demokratske zajednice, osnivanje "Komiteta istine" što je rezultiralo "Deklaracijom o osudi uhićenja i umorstva Andrije Hebranga" prihvaćenom u veljači 1992 na sjednici Sabora Republike Hrvatske.[6] Olga je za života vjerovala da su u političkoj i fizičkoj likvidaciji njezina supruga Andrije sudjelovali Đilas, Kardelj i Ranković. Prema Olgi njih trojica su na svoju stranu pridobili i predsjednika Jugoslavije Josipa Broza Tita bez čijeg znanja nije bilo moguće izvršiti likvidaciju Hebranga.[2] Olga Hebrang umrla je u Zagrebu, 16. 1. 1997 godine. Sahranjena je na Mirogoju 20. 1. 1997 godine.[8]
- ↑ Ognjen Kraus, 1998, str. 92
- ↑ 2,0 2,1 2,2 2,3 2,4 2,5 2,6 Pavle Kalinić, 1991, str. 16-41
- ↑ 3,0 3,1 3,2 3,3 3,4 3,5 Berislav Jelinić (27. 1. 2004). Hebrangova teška i isključiva narav stajat će Sanadera vlasti. Nacional. Arhivirano iz originala na 11. 1. 2014. Preuzeto 3. 3. 2014
- ↑ (en) USC Shoah Foundation Institute testimony of Olga Hebrang. United States Holocaust Memorial Museum (21. 9. 1995). Preuzeto 3. 3. 2014
- ↑ 5,0 5,1 Denis Kuljiš. Andrija Hebrang; Sin poštenog staljinista. www.deniskuljis.com. Preuzeto 3. 3. 2014
- ↑ 6,0 6,1 6,2 6,3 Olga Hebrang (3.6.1913. - 16.1.1997.). www.andrija-hebrang.com. Preuzeto 3. 3. 2014
- ↑ Vuk Perišić (14. 8. 2009). Miroslav Krleža, život i djelo (2); Ruganje ljudskoj gluposti. www.e-novine.com. Preuzeto 3. 3. 2014
- ↑ Gradska groblja Zagreb: Olga Hebrang, Mirogoj Ž-4-I-24
|
Segment isključivo posvećen Narodnooslobodilačkoj borbi. |
- Kraus, Ognjen (1998). Dva stoljeća povijesti i kulture Židova u Zagrebu i Hrvatskoj., Zagreb: Židovska općina Zagreb. ISBN 953-96836-2-9
- Kalinić, Pavle (1991). Andrija Hebrang: svjedoci govore, Zagreb: Azur Journal.