Napuljsko Kraljevstvo
| ||||||||||||||||||||||||||||||||||
.svg){kind=small}
Napuljsko kraljevstvo (talijanski: Regno di Napoli), bila je srednjovjekovna država na krajnjem jugu apeninskog poluotoka.
Napuljsko kraljevstvo nastalo je podjelom starije Kraljevine Sicilije nakon otcjepljenja otoka Sicilije - koja je uslijedila nakon sicilijanskog ustanka poznatog kao Sicilijanska večernja 1282. [1][2]Nova kraljevina dobila je ime Napuljsko kraljevstvo, kako bi se razlikovala od bivše Kraljevine Sicilije. Tokom svog viševjekovnog postojanja - Napuljsko kraljevstvo, bilo je predmet borbi između francuskih i aragonsko - španjolskih vladara. Napuljsko kraljevstvo prestalo je postojati 1816., kad se ponovno spojilo sa Sicilijom u novu kraljevinu - Kraljevinu dviju Sicilija.
Napuljsko kraljevstvo pod Anžuvincima
[uredi | uredi kod]Nakon Sicilijanske večernje, sicilijanski kralj Karlo Anžuvinski bio je prisiljen napustiti Siciliju zbog vojske Petra Aragonskog. Karlu I, ostao je posjed na kopnu zvan Napuljsko kraljevstvo, po imenu glavnog grada. Karlo I i njegovi anžuvinski nasljednici nastavili su zahtjevati Siciliju kao svoj posjed i ratovali Aragoncima sve do 1373., kad je sama napuljska kraljica Ivana I odbacila takve zahtjeve kao neosnovane. Vladavinu Ivane I obilježile su borbe sa anžuvinskim kraljem Ludovikom I. koji je nekoliko puta provalio i osvojio Napuljsko kraljevstvo (1348.-1352.).
Kraljica Ivana I. i sama je doprinjenala propasti svog Napuljskog kraljevstva, kako je bila bez djece, usvojila je Luja I. Anžuvinca kao svog nasljednika, unatoč protivljenju rođaka Vojvode od Drača, koji je htio da se da prvenstvo starijoj grani - anžuvinaca. On je na kraju ubio Ivanu I.- 1382., i prisvojio napuljski tron kao Karlo III. Napuljski. Dvije grane anžuvinaca osporavale su jedna pravo na napuljski tron tokom nekoliko sljedećih desetljeća. Karlova kći Ivana II. (1414.-1435.) prvo je usvojila Alfonsa Aragonskog, kojeg se ubrzo odrekla, a nakon toga Ludovika Anžuvinca, na kraju je za svog nasljednika odabrala Ludovikova brata Renéa Anžuvinca koji ju je naslijedio na tronu 1435.
René Anžuvinac je privremeno ujedinio dvije suprostavljene grane iz Dinastije Anjou; mlađu i stariju. Mir nije dugo trajao jer je 1442, aragonski kralj Alfonso V. osvojio Napuljsko kraljevstvo i tako ponovno ujedio Siciliju i Napuljsko kraljevstvo pod aragonskom krunom. Nakon njegove smrti 1458, Napuljsko kraljevstvo se ponovno odvaja, a na tron dolazi Alfonsov vanbračni sin Ferdinand I.
Napuljsko kraljevstvo pod Aragoncima i Španjolcima
[uredi | uredi kod]Kada je Ferdinand I. umro 1494., francuski kralj Karlo VIII. napao je Italiju, tvrdeći da po anžuvinskoj liniji ima pravo na Napuljsko kraljevstvo. Kad se Karlo VIII. s velikom vojskom od 30.000 ljudi primakao Napulju tadašnji aragonski vladar Alfonso II. je abdicirao u korist svog sina Ferdinanda II. Na kraju je i Ferdinand II. 1495 napustio Napuljsko kraljevstvo i pobjegao u Španjolsku - tako je Karlo lagano došao do napuljske krune.
Lagani Karlov uspjeh, uzbudio je njegove neprijatelje, tako je 31. marta 1495. osnovana Sveta liga, u koju su ušli Papinska Država, Sveto Rimsko Carstvo, Mletačka republika, Milansko Vojvodstvo i Ferdinand II. Aragonski. De jure - taj savez je bio uperen protiv Osmanskog carstva, ali de facto protiv Karla VIII. Nakon Bitke kod Fornova 1495. u kojoj su savezničke snage pobijedile francusku vojsku - Karlo VIII. pobjegao je u Francusku. U novembru 1495. se na napuljski tron vratio Ferdinand II uz španjolsku pomoć. Ferdinand II je već iduće 1496. umro, tako da ga je naslijedio stric, Frederik IV. Napuljsko kraljevstvo i dalje je bilo točka oko kojeg su se sporile Francuska i Španjolska sljedećih nekoliko dekada, ali je vremenom francuski napor jenjao - tako da španjolska vlast nadalje nikad nije bila istinski ugrožena. Francuska je konačno napustila svoje zahtjeve za Napuljskim kraljevstvom potpisivanjem mirovnih ugovora u dvorcu Cambrésis 1559. i Londonskog sporazuma 1557. nakon kojeg su Španjolci osnovali svoju marionetsku državu u Italiji Stato dei Presidi (u kojoj je bilo i Napuljsko kraljevstvo), kojom su upravljali direktno iz Španjolske.
Napuljsko kraljevstvo pod Burboncima
[uredi | uredi kod]Nakon rata za španjolsko nasljeđe na početku 18. vijeka, Napuljsko kraljevstvo ponovo je promijenilo vladare. Po Mirovnom ugovoru iz Rastatta iz 1714., između Francuske i Austrije - Napuljsko kraljevstvo, dobio je car Svetog Rimskog Carstva Karlo VI.. On je također stekao kontrolu nad Sicilijom 1720., ali habsburgška vladavine nije dugo trajala. Napuljsko kraljevstvo i Siciliju zauzela je španjolska vojska tokom Rata za poljsko naslijeđe nakon Bitke kod Bitonta 1734., [2]i instalirala tadašnjeg Karla vojvodu od Parme, mlađeg sina španjolskog kralja Filipa V. kao kralja Napulja i Sicilije 1735. Kad je Karlo naslijedio španjolsko prijestolje od svog starijeg polubrata 1759., on je svoj tron u Napulju i Siciliji dao svom mlađem sinu - Ferdinandu I. Unatoč tome što su dva kraljevstva bila u personalnoj uniji pod burbonskim vladarom od 1735. pa nadalje - ostala su ustavno odvojena.
Kao član burbonske dinastije, Ferdinand I bio je prirodni protivnik Francuske revolucije i Napoleona, pa je 1798, nakratko zauzeo Rim, ali su njegovu vojsku vrlo brzo protjerale francuske revolucionarne snage, pa je Ferdinand pobjegao na Siciliju. U januaru 1799. francuska vojska osnovala je kratkotrajnu Partenopejsku Republiku, koju je ubrzo srušila kontra-revolucionarna koalicija sastavljena od nezadovoljnih seljaka i svećenstva, nakon tog je Ferdinandu dozvoljeno da se vrati na tron. On je ipak bio prisiljen napraviti velike ustupke francuskoj revolucionaroj vojsci, 1801. potpisao je Ugovor sa njima u Firenci, po tom Ugovoru - Francuska je postala dominantna snaga u kontinentalnoj Italiji.
Napuljsko kraljevstvo za napoleonskih vremena
[uredi | uredi kod]Ferdinandova odluka da uđe kao saveznik u Treću koaliciju protiv Napoleona 1805. donijela mu je više štete nego koristi. Jer je Napoleona, nakon odlučujuće pobjede nad savezničkim armijama kod Austerlitza i nakon pobjede nad napoletancima kod Campo Tenese, instalirao svog brata - Giuseppea kao kralja Napuljskog kraljevstva.
Kad je dvije godine kasnije Giuseppe otišao u Španjolsku preuzeti tron, zamijenila ga je Napoleonova sesta Caroline, i njegov maršal Joachim Murat, kao vladari dviju Sicilija.
Dok su Francuzi stolovali u Napulju, Ferdinand je pronašao utočište na Siciliji koja se uz britansku pomoć odhrvavala pokušajima francuske invazije.
Nakon Napoleonova poraza 1814, maršal Murat postigao je dogovor s Austrijom te mu je dopušteno da zadrži tron u Napulju, unatoč žestokom protivljenju Ferdinanda i njegovih pristaša. Nakon Napoleonova povratka iz zarobljeništva s Elbe 1815, Murat ponovno postaje Napoleonov sljedbenik, te ga Austrijanci nastoje na sve načine ukloniti. Murat je na sve moguće načine pokušao zadržati vlast, čak i uz pomoć talijanskih nacionalista (Proglas iz Riminija) ali je nakon poraza u Bitci kod Tolentina, morao pobjeći iz Napulja. Na napuljski tron došao je Ferdinand IV Sicilijanski, Murat se pokušao nasilno vratiti na prijestolje, ali je brzo uhvaćen i strijeljan u mjestu Pizzo u Kalabriji. Već iduće godine - 1816. ujedinile su se Sicilija i Napuljsko kraljevstvo u Kraljevinu dviju Sicilija.[2]
- ↑ Fremont-Barnes, Gregory (2007). Encyclopedia of the Age of Political Revolutions and New Ideologies, 1760-1815: Volume 1. Greenwood. str. 495. ISBN 978-0313334467.
- ↑ 2,0 2,1 2,2 Napoli, Regno di, na portalu treccani.it, pristupljeno 16. 06. 2011.(it)
