Marčanska eparhija
Marčanska eparhija je bila eparhija Srpske pravoslavne crkve. Njenu unijatsku varijantu je 1777. zamenila Križevačka biskupija.
Marčanska eparhija (marčanska episkopija) je bila crkveno područje, koje je u 16. vijeku obuhvatalo sve pravoslavne Srbe pod austrougarskom vlašću, od senjskog primorja do Đura i Komorana na Dunavu.
Već od polovine 15. vijeka, a naročito poslije bitke na Mohačkom Polju (1526) i pada Like i Krbave pod Turke (1528), počelo je snažno iseljavanje Srba, turskih krajišnika i kmetova, u slobodne krajeve Hrvatske, a pomalo i u Kranjsku i Štajersku. Prve znatnije seobe bile su 1530. i 1538, iz Srbije, Bosne, Hercegovine i Crne Gore u senjsko primorje, Kranjsku i Žumberak. Glavne seobe bile su krajem 16. i tokom 17. vijeka, iz raznih srpskih krajeva na Balkanu, preko Slavonije, Bosne i Dalmacije. Ti Srbi nastanili su se oko Senja, Ogulina, Karlovca, Ivanića, Križevaca, Koprivnice i Đurđevca, kao glavnih gradova na Krajini prema Turcima. Njihovi vođe obično su već prije prelaza na austrijsku stranu sklapali ugovore sa austrijskim vojnim zapovjednicima: da će uvijek ostati vojnici na Krajini, da će biti slobodni od spahija i da će nesmetano moći ispovijedati pravoslavnu vjeru. S tim Srbima, koje su najviše zvali Vlasima i Uskocima, a rjeđe Rašanima i Srbima, podigla je Austrija dva svoja najznatnija generalata, karlovački i varaždinski.
Sa narodom obično su prelazili i njegovi sveštenici i kaluđeri, te su oni, čim se naselilo dovoljno naroda po hrvatskoj i slavonskoj Krajini, pristupili crkvenom uređenju. U hrvatskoj Krajini, između Senja i Ogulina, podignut je 1602. godine manastir Gomirje, a u slavonskoj Krajini, oko 1609, manastir Marča kod Ivanića, i manastir Lepavina, oko 1636, između Križevaca i Koprivnice. Ti su manastiri ubrzo postali glavna crkvena i prosvjetna središta svih Srba pod tadašnjom Habzburškom monarhijom.
Marča je, pošto je imala centralni geografski položaj, izabrana za rezidenciju nove srpske eparhije, koju je 1609. osnovao pećki patrijarh Jovan za sve pravoslavne po zapadnim stranama u Hrvatskoj, Slavoniji, Kranjskoj, Štajerskoj i zapadnoj Ugarskoj, ukoliko su te zemlje potpadale pod vlast austrijskih careva. Patrijarh je toj eparhiji u zapadnim stranama dao ime Vretanijska (v. Vretanija), te je ona tako nazivana sve do početka 18. vijeka, ali su je zvali i marčanskom i uskočkom.
Svi episkopi, nastanjeni u Marči, na zemljištu zagrebačkih rimokatoličkih biskupa, pored pećkog patrijarha, formalno su priznavali i papu za vrhovnog crkvenog poglavicu. Ali su svi oni primili posvećenje od patrijarha i pravoslavnih episkopa, stalno održavali najtješnje veze s njima i nisu ništa mijenjali ni u vjerovanju, ni u pravoslavnim običajima. Pored naziva vretanijski, austrijski carevi davali su ovim episkopima i ime svidnički, a rimski papa Pavle V dao je prvom episkopu Simeonu i naziv platenski. Međutim svi su se oni potpisivali uvijek na srpskim aktima samo: episkop Srbljem vretanijskim. Tek kada je poslije Mijakića (koji je optužen za učesništvo u pobuni Zrinskog i Frankopana, zatvoren u tamnicu i tamo umro) postavljen za episkopa Pavle Zorčić (1671—1685), prekinuta je svaka veza između marčanskih episkopa i pećkih patrijaraha. Zorčić je, naime, bio pitomac rimske propagande u Bolonji i postao je uvjereni unijat. Takovi su bili i ostali episkopi, koje nije više, kao ranije, sam narod birao, nego postavljao austrijski car, a rukopolagali rusinski unijatski episkopi. Stoga je od Pavla Zorčića nastupila teška unutrašnja borba između pounijaćenih episkopa i po nekog njihovog kaluđera sa narodnim predstavnicima, parohijskim sveštenstvom i ostalim kaluđerima, koji su, gotovo bez izuzetka, ostali vjerni pravoslavlju i najzad pobijedili. U toj borbi spaljen je 1753. godine manastir Marča i unijatski episkopi morali su se ukloniti iz varaždinskog generalata. Za Srbe u tom generalatu postavljen je već 1732. posebni pravoslavni episkop, kome je zvanična rezidencija imala biti u manastiru Lepavini, ali ju je on smjestio usred svojih krajišnika, u selo Severin, kod Bjelovara.
Poslije smrti prvog severinskog episkopa Simeona Filipovića (1743) ukinuta je ta pravoslavna eparhija, i narod je u njoj bio podvrgnut pravoslavnom episkopu kostajničko-zrinopoljskom, a kada je i ta episkopija ukinuta 1771. i združena sa gornjo-karlovačkom, bivši centralni dio marčanske eparhije, današnji bjelovarsko-severinski protopresviterat, pridružen je definitivno pakračkoj eparhiji. Dio marčanske eparhije koji se nalazio u karlovačkom generalatu, već je krajem 17. vijeka, poslije oslobođenja Hrvatske od Turaka, združen sa karlovačko-senjskom, kasnijom gornjo-karlovačkom eparhijom. U tom je dijelu unijatska propaganda uspjela, oko 1761, da cijeli Žumberak pounijati, i Žumberčani su danas glavni dio unijatske ili grčko-katoličke episkopije, koja je 1777. ustanovljena, pošto je pokušaj sa unijaćenjem cijele bivše marčanske eparhije propao (v. Unija Srba s rimskom crkvom).
Prvi njen episkop bio je Simeon (1609—1630), a za tim:
- Maksim Predojević (1630—1642),
- Gavrilo Predojević (1642—1644),
- Vasilije Predojević (1644—1648),
- Sava Stanislavić (1648—1661) i
- Gavrilo Mijakić (1661—1671).
- N. Nilles, Über die griechisch-katholische Diöcese Svidnica (1884).
- F. Schwicker, Zur Geschichte der kirchlichen Union in der croatischen Militärgrenze (Archiv für österreichische Geschichte, 52).
- M. Grbić, Karlovačko vladičanstvo, I.
- Đ. Rajković, O manastiru Marči (Letopis, 123).
- R. Grujić, Propast manastira Marče (1908).
- A. Ivić, Iz istorije crkve hrvatsko-slavonskih Srba.
- J. Šimrak, Povijest marčansko-svidničke eparhije i crkvene unije u jugoslovenskim zemljama (Bogoslovska Smotra, 1924 i 1925).
- Narodna enciklopedija II, članak napisao Radoslav Grujić.