Kurt Georg Kiesinger
| ' | |
|---|---|
.jpg) | |
| Mandat 1. decembra 1966. – 22. oktobra 1969. | |
| Zamjenik | Willy Brandt |
| Prethodnik | Ludwig Erhard |
| Nasljednik | Willy Brandt |
Ministar-predsjednik Baden-Württemberga
| |
| Mandat 17. decembra 1958. – 1. decembra 1966. | |
Predsjednik Bundesrata
| |
| Mandat 1. novembra 1962. – 31. oktobra 1963. | |
Čelnik Kršćansko-demokratske unije
| |
| Mandat 23. maja 1967. – 5. oktobra 1971. | |
| Prethodnik | Ludwig Erhard |
| Nasljednik | Rainer Barzel |
| Rođenje | 6. 4. 1904. Ebingen
|
| Smrt | 9. 3. 1988. (dob: 83) Tübingen
|
| Politička stranka |  NSDAP CDU
|
| Supružnik | Marie-Luise Schneider |
| Obrazovanje | Univerzitet u Tübingenu |
| Zanimanje | odvjetnik |
Potpis
| |
 | |
Kurt Georg Kiesinger (njemački: 
slušaj); Ebingen, 6. aprila 1904. – Tübingen, 9. marta 1988.), bivši njemački političar iz Hrišćansko-demokratska stranke i treći kancelar Savezne Republike Njemačke od 1966. do 1969. godine.
Kurt Georg Kiesinger rođen je 6. aprila 1904. u Ebingenu u tadašnjoj Kraljevini Württemberg u sastavu Njemačkog carstva, sin trgovačkog službenika u kompanijama lokalne tekstilne industrije. Kršten je kao katolik jer mu je majka bila katolkinja, iako mu je otac bio protestant. Majka je umrla šest mjeseci nakon njegovog rođenja, tako da je Kurt Georg odrastao uz svoju baku dok je njegov otac ponovo se oženio sa Karolinom Victorijom Pfaff, s kojom će imati sedmoro djece.
Kiesinger je se školovao u Berlinu i u Tübingenu, nakon čega je počeo se baviti advokaturom.
Pridružio je se Nacionalsocijalističkoj radničkoj stranci nakon dolaska Adolfa Hitlera na vlast u martu 1933., ali je u njoj ostao uglavnom neaktivan i odbio se pridružiti nacionalsocijalističkom odvjetničkom cehu 1938.[1] Ipak, ostat će član NSDAP-a od 1933. do 1945. Radio je kao odvjetnik na berlinskom Kammergerichtu[α 1] od 1935. do 1940.
Od 1940. radio je u Ministarstvu vanjskih poslova i tijekom Drugog svjetskog rata služio je kao pomoćnik načelnika Odjela za radio-propagandu u inozemstvu pod Joachimom von Ribbentropom, vjerojatno da bi izbjegao obvezno služenje vojnog roka na frontu. Godine 1942. postao zamjenik šefa Odjela za radiodifuziju i propagandu,[2] postavši poveznica između Ministarstva vanjskih poslova i Goebbelsovog Ministarstva propagande.[3]
Nakon rata Amerikanci su ga zarobili i internirali zbog povezanosti s Ribbentropom i proveo je osamnaest mjeseci u logoru Ludwigsburg prije nego što je pušten kao slučaj „pogrešnog identiteta”.[4][1]
Godine 1947. pristupio je Kršćansko-demokratskoj uniji (CDU) Konrada Adenauera, te od 1949. do 1958. bio je član Bundestaga, gdje je obnašao dužnost predsjednika odbora za vanjsku politiku i branio Adenauerovu prozapadnu vanjsku politiku, kao i njegov konzervativni unutarnji kurs.[1] Sa CDU-om je 1958. izabran za ministra-predsjednika Baden-Württemberga i obnašao je dužnost od 1958. do 1966. Od 1962. do 1963. bio je predsjednik Bundesrata.
Nakon pobjede Ludwiga Erharda na saveznim izborima 1965., formirana je krhka koalicija desnog centra sa CDU-om, FDP-om i CSU-om. Vlada je, međutim, bila kratkog vijeka i godinu dana kasnije, formiran je prvi eksperiment široke koalizije između socijaldemokrata i kršćanodemokrata pod vodstvom demokršćana Kiesingera. Kiesinger je zamijenio Erharda na mjestu kancelara Zapadne Njemačke 1. decembra 1966.[5] Taj događaj je izazivao skandal u Njemačkoj, jer je javno mnijenje smatralo neprihvatljivim izbor bivšeg naciste na čelo savezne vlade. Izbore je žestoko kritizirao njemački studentski pokret, a oštru kritiku u novinama su donijeli pisci Günter Grass i Heinrich Böll. Stoga Kiesingerova „velika koalicija” (Grosse Koalition) dovela je Socijaldemokratsku stranku u vladu prvi put od 1930. dakle nakon trideset i šest godina.[1] Kiesingerova vlada ostala je na vlasti gotovo tri godine, tijekom kojih se zapadnonjemačko gospodarstvo poboljšalo nakon što je počelo posrtati pod Erhardom.[1] Kiesinger je nastavio prozapadnu vanjsku politiku, ali je donekle ublažio napetosti sa sovjetskim blokom.[1] 12. oktobra 1968. potpisao je sporazum o zapošljavanju između Zapadne Njemačke i SFR Jugoslavije. Događaj koji je ušao u povijest je šamar koji je Kiesinger dobio od Beate Klarsfeld.[α 2] Dana 7. novembra 1968. u Berlinu je održan generalni kongres CDU-a. Beate Klarsfeld uvukla se u masu novinara i obmanom je uspjela dobiti dopuštenje da pristupi čelnom stolu CDU-a. Kada je se dovoljno približila, ošamarila je Kiesingera vičući „nacisto! nacisto!” Nakon što je udaljena od mjesta događaja, Beate Klarsfeld bit će uhićena i osuđena na godinu dana zatvora zbog ličnog napada, dok je kongres CDU-a nastavljen unatoč događaju. Klarsfeldova osuda izazvala je veliki javni skandal, aktivistkinja će pritom izjaviti da je čin izvela iz straha da će nacistički režim biti rehabilitiran u Njemačkoj. Neki tvrde da je Kiesinger uspio odvratiti neprijateljski publicitet o svom bivšem članstvu u Nacističkoj stranci,[1] mada je cijela afera značajno uzburkala tadašnje njemačko društvo.
Stoga, Beate Klarsfeld je dokazala Kiesingerovu blisku povezanost sa Joachimom von Ribbentropom i Josephom Goebbelsom.[6] Također je ustvrdila da je Kiesinger bio glavni odgovoran za sadržaj njemačkih međunarodnih emisija koje su uključivale antisemitsku i ratnu propagandu, te da je blisko surađivao s dužnosnicima SS-a Gerdom Rühleom[α 3] i Franzom Sixom[α 4]. Potonji je bio odgovoran za masovna ubojstva u istočnoj Europi pod okupacijom nacista i suđeno mu je kao ratnom zločincu na suđenju Einsatzgrupa u Nürnbergu. Čak i nakon što je postao svjestan istrebljenja Židova, Kiesinger je nastavio proizvoditi antisemitsku propagandu.[7] Te su se tvrdnje dijelom temeljile na dokumentima koje je Albert Norden[α 5] objavio o krivcima za rat i nacističke zločine.[8]
CDU je dobro prošao na saveznim izborima od 28. septembra 1969, ali je SPD na čelu s Willyjem Brandtom formirao koaliciju s FDP-om i na taj način po prvi put od poslijeratnog razdoblja uspio formirati vladu. 20. oktobra 1969. Willy Brandt je zamijenio Kiesingera na mjestu kancelara.
Godine 1980. Kiesinger je napustio politiku i počeo raditi na svojim memoarima. Od planiranih djela dovršen je samo prvi dio (Tamne i svijetle godine), objavljen posmrtno i koji pokriva godine od 1904. do 1958. Umro u Tübingenu 9. marta 1988. u 83. godini. Nakon sprovodne mise u crkvi svetog Eberharda u Stuttgartu, njegovu pogrebnu povorku pratili su prosvjednici (uglavnom studenti) sa željom da se prisjeti njegovo bivše članstvo u Nacističkoj stranci. Pokopan je u Stadtfriedhofu u Tübingenu.[5]
- Schwäbische Kindheit, Wunderlich Verlag, Tübingen, 1964.
- Ideen vom Ganzen. Reden und Betrachtungen, Wunderlich Verlag, Tübingen, 1964.
- Stationen 1949-1969, Wunderlich Verlag, Tübingen, 1969.
- Die Stellung des Parlamentariers in unserer Zeit, Stuttgart, 1981.
- Dunkle und helle Jahre: Erinnerungen 1904–1958, Deutsche Verlags-Anstalt, Stuttgart, 1989.
-
Protesti 2012. godine protiv dodjele javnog trga Kiesingeru -
Plakat CDU-a iz 1960. -
Posjet u Moskvi sa Konradom Adenauerom -
Plakat CDU-a iz 1961. -
Erhard i Kiesinger -
1969. na proslavi dvadeset godina NATO-a -
Na gradskom kongresu CDU-CSU u Frankfurtu na Majni -
Razgovor sa predsjednikom Indije Zakirom Husainom -
Sastanak sa Johnsonom 24. aprila 1967. -
_had_besprekingen_met_Kiesinger_te_Bonn,_v.l.n.r._Johnson,_Bestanddeelnr_920-2863.jpg)
- ↑ Kammergericht (KG), pokrajinski žalbeni sud u Berlinu.
- ↑ U Njemačkoj su Beate Künzel-Klarsfeld (r. 1939) i njezin suprug Serge Klarsfeld (r. 1935) postali poznati kao lovci na naciste, poput Simona Wiesenthala (1908-2005) i drugih. Između ostalog, doprinijeli su hvatanju Klausa Barbija, Kurta Lischke, Herberta Hagena, Ernsta Heinrichsohna, Waltera Rauffa, Ernsta Ehlersa, Kurta Aschea. Usp. Štakorske kanale, Centar Simon Wiesenthal.
- ↑ Gerhard Rühle (Winnenden, 1905. – Innsbruck, 1949), nacistički propagandist.
- ↑ Franz Alfred Six (Mannheim, 1909. – Bolzano, 1975.), nacistički časnik blizak Reinhardu Heydrichu, predvodio je Wehrmacht u napadima na Englesku.
- ↑ Albert Norden (Myslowitz, 1904. – Istočni Berlin, 1982.), istočnonjemački novinar i političar.
- ↑ 1,0 1,1 1,2 1,3 1,4 1,5 1,6 „Kurt Georg Kiesinger. German statesman”. Britannica. Encyclopædia Britannica, Inc.. Pristupljeno 5. 9. 2024.
- ↑ Klarsfeld, Beate (1967-09-30). „The truth about Kiesinger”. Arhivirano iz originala na datum 2023-04-04. Pristupljeno 2024-05-20.
- ↑ Herf, Jeffrey (2013). „Judenhass aus dem Äther. NS-Propaganda für die Arabische Welt während des Zweiten Weltkriegs”. Naziverbrechen. Täter, Taten, Bewältigungsversuche. Darmstadt. str. 49.
- ↑ (de) „Kurt Georg Kiesinger”. Munzinger-Archiv. Munzinger-Archiv GmbH. Pristupljeno 5. 9. 2024.
- ↑ 5,0 5,1 (de) „Kurt Georg Kiesinger”. Stiftung Deutsches Historisches Museum, Stiftung Haus der Geschichte der Bundesrepublik Deutschland. Pristupljeno 5. 9. 2024.
- ↑ „'Nazi hunter' Beate Klarsfeld to receive top German honor”. Deutsche Welle. 14. maja 2015. Pristupljeno 5. 9. 2024.
- ↑ Transcript of oral history interview Arhivirano 2016-12-28 na Wayback Machine-u, poglavlje iz : Beate Klarsfeld, Wherever they may be, 1972, str. 26–35.
- ↑ „Unwiderstehliche Kraft”, Der Spiegel, 28. novembar 1966 (49): p. 31, 1966
| Prethodnik: Ludwig Erhard |
Kancelar Njemačke 1966–1969 |
Nasljednik: Willy Brandt |
