Antalkidin mir
Antalkidin mir je naziv za mirovni sporazum kojim je godine 387. pne. završen korintski rat između Sparte i saveza grčkih polisa na čelu s Tebom, Korintom, Atenom i Argosom. Uvjete sporazuma je diktirao perzijski, kralj Artakserks II, koji je prema odredbama bio njegov garant, a zbog čega je tokom Antika|Antike sporazum bio poznat i pod nazivom Kraljev mir. Odredbama sporazuma je Perzijskom Carstvu konačno priznata vlast nad grčkim polisima na obali Male Azije i Cipru, dok je Sparti priznata hegemonija nad ostalim grčkim polisima. Sporazum je ime dobio po Antalkidi, spartanskom vojskovođi i diplomatu koji je uvjete mira ishodio na Artakserksovom dvoru u Susi. Mirovni sporazum je također važan kao prvi primjer tzv. zajedničkog mira u historiji antičke diplomacije.
Antalkidin mir je predstavljao krunu višedecenijskih nastojanja Perzijskog Carstva da poništi odredbe Kalijinog mira, odnosno osigura svoje zapadne granice od grčkih napada. Perzijskim kraljevima je među grčkim polisima najveći neprijatelj tradicionalno bila Atena, kako zbog veza s jonskim polisima, tako i zbog činjenice da se sredinom 5. vijeka pne. preko Delskog saveza pretvorila u snažan pomorski imperij. Perzija je iskoristila slabljenje Atene u peloponeskom ratu kako bi pokušala preuzeti kontrolu nad Malom Azijom. Međutim, nedugo nakon poraza Atene i raspuštanja Delskog saveza, i samo Perzijsko Carstvo je ušlo u dinastijske sukobe te je taj trenutak slabosti iskoristila Sparta kako bi preuzela atensko mjesto. Osjetivši se ugroženim, perzijski kralj Artakserks je odlučio sklopiti savez sa svojim bivšim protivnikom Atenom i zahvaljujući tome je spartanska prijetnja u korintskom ratu neutralizirana. Međutim, nakon nekoliko godina je Atena toliko ojačala da se Artakserks zabrinuo kako bi mogla ponovno stvoriti pomorski imperij i proširiti se na perzijsku štetu. Zato je godine 388. pne. sklopio savez sa spartanskim kraljem Agesilajem te zajedničkim snagama osvojio atenska uporišta na Helespontu, dovevši Atenu i njene saveznike u tešku situaciju i prisilivši ih da traže mir.
Najvažnija odredba mira je bila uspostavljanje punog perzijskog suvereniteta nad Malom Azijom i Ciprom, a potom i uspostavljanje novog poretka među grčkim polisima, kojima je formalno priznata autonomija, ali koju je trebala garantirati Sparta, što je de facto predstavljalo očuvanje spartanske hegemonije.
Atena je odredbama mira prisiljena da se odrekne svog nedavno obnovljenog pomorskog imperija, iako joj je Artakserks priznao pravo da otoke Lemnos, Imbros i Skiros i dalje tretira kao svoje vazalne države. Teba, koja je bila jedan od ključnih anti-spartanskih saveznika je prisiljena raspustiti Beotijski savez. Također je razvrgnuta 391. pne. uspostavljena državna zajednica (sympoliteia) Korinta i Arga, a Korint prisiljen ponovno se pridružiti se spartanskom Peloponeskom savezu.
Iako je Antalkidin mir trebao garantirati trajnu stabilnost u Grčkoj nakon više decenija stalnog ratovanja među polisima, u stvarnosti se pretvorio u oruđe očuvanja spartanske hegemonije, pri čemu je Sparta sve više kršila odredbe o autonomiji polisa, odnosno koristila svaku priliku da radi vlastitih interesa oružjem instalira vlast u drugim gradovima. Takvo stanje stvari je izazivalo brojne sukobe, kako s Atenom, tako i s Tebom koja će konačno okončati spartansku hegemoniju u bitci kod Leuktre 371. pne.
Sa perzijskog stajališta Antalkidin mir je predstavljao potpuni uspjeh jer je za više decenija otklonio grčku prijetnju perzijskim posjedima, a koja će se ponovno pojaviti tek u doba Aleksandra Velikog.