Kozarac (Čeminac)

Kozarac
	Kozarac class=notpageimage\| Kozarac na karti Hrvatske
Regija	Baranja
Županija	Osječko-baranjska
Općina/Grad	Čeminac
Mikroregija	Baranjska nizina
Najbliži (veći) grad	Beli Manastir
Površina	9,96 km²
Nadmorska visina	90 m
Geografske koordinate
- z. š.	45.719 N
- z. d.	18.676 E
Stanovništvo - - - - - - -(2001 / 2011 / 2021)
- Ukupno	789
- Gustoća	79 st./km²
- Broj domaćinstava	239
Pošta	31325 Čeminac
Pozivni broj	385(0)31
Autooznaka	BM

Kozarac (mađarski Keskend [ˈkɛʃkɛnd]), naselje u Općini Čeminac (Osječko-baranjska županija).

Geografski položaj

Kozarac je smješten u južnom dijelu Baranje, u mikroregiji Baranjske nizine Istočnohrvatske ravnice. Udaljen je 4 km sjeverno od općinskog sjedišta Čeminca i 10 km jugoistočno od Belog Manastira. Leži na nadmorskoj visini od 90 m. Nalazi se državnoj cesti D7 (granični prijelaz Duboševica prema Mađarskoj - Kneževo - Branjin Vrh - Beli Manastir - Kozarac - Čeminac - Švajcarnica - Darda - Bilje - Osijek - Đakovo - granični prijelaz Slavonski Šamac prema BiH).

Autobusnim vezama povezan je s Belim Manastirom, Osijekom i Zagrebom.

Stanovništvo

Do kraja Drugog svjetskog rata u Kozarcu su većinom živjeli Nijemci katoličke vjere, a 1946. godine doselili su se Međimurci.

Grafikon kretanje broja stanovnika Kozarca od 1857-2001.

Broj stanovnika kretao se ovako: 437 (1857), 436 (1869, 501 (1880), 523 (1890), 547 (1900), 638 (1910), 592 (1921), 655 (1931), 705 (1948), 660 (1953), 784 (1961), 692 (1971), 684 (1981), 933 (1991), 789 (2001), 722 (2011)..

Narodnosni sastav stanovništva Kozarca (1991. godine):

Hrvati (87,35 %)
Srbi (7,18 %)
Mađari (2,68 %)
Jugoslaveni (1,72 %)
Ostali (1,07 %)

Prema popisu iz 2011. godine stanovništvo je uglavnom hrvatsko (94%), te srpsko (3%).

Prezimena stanovnika

Prema popisu stanovništva iz 2011. godine 20 najčešćih prezimena u Kozarcu su:

Novak, Furdi, Kerovec, Tkalec, Brumen, Zadravec, Habuš, Mihaljec, Šekutor, Horvat, Palfi, Slamek, Vida, Antolić, Kovač, Mustak, Tomić, Đurkin, Baksa, Piknjač

a nekad su najčešća prezimena bila:

Novak, Kerovec, Tkalec, Brumen, Kedmenec, Mihaljec, Palfi, Šekutor, Horvat, Marodi, Sokač, Zadravec, Baranašić, Bartolić, Cerković, Furdi, Kamenar, Kovač, Mihalec, Mijaković ^[1]

Historija

Kozarac (Keskend, Geisdorf) ima kratku, ali burnu historiju. U nepunih 300 godina postojanja selo je bilo dva puta temeljito opljačkano i nekoliko mu je puta potpuno izmijenjena nacionalna struktura stanovništva.

Osnutak sela

Naselje osnivaju oko 1720. godine Nijemci-katolici (tzv. podunavski Švabe - Donauschwaben), koje naseljava tadašnji vlasnik i osnivač Beljskog vlastelinstva princ Eugen Savojski s područja Bavarske i Schwarzwalda. Doseljenici krče gustu šumu kojom je tada bio pokriven veći dio središnje Baranje i stvaraju poljoprivredno zemljište. (U vrijeme turske vladavine u Baranji 1526-1687. kroz to područje prolazi glavna turska vojna cesta Carigrad-Beč pa se starosjedilačko, većinom mađarsko stanovništvo sklanja u sigurnije zabačenije krajeve uz Dravu i Dunav: Kopačevo, Lug, Vardarac, Suzu, Zmajevac, a središnji dio Baranje ostaje zapušten i slabo naseljen.)

Tokom XIX. stoljeća Kozarac se ekonomski razvija, 1811. godine gradi se crkva sv. Emerika, a 1907. u mjestu se osniva i poštanski ured.

Stvaranje Jugoslavije

Nakon Prvog svjetskog rata i raspada Austro-Ugarske Monarhije 1918. godine Kozarac, kao i cijela južna Baranja, ulazi u sastav Kraljevine SHS (kasnije nazvane Kraljevina Jugoslavija) pa u selu dolazi i do značajnijih promjena. (Usporedi: Agrarna reforma)

Jugoslavenske vlasti 1922. godine mijenjaju dotadašnji službeni naziv mjesta - Keskend (čit. Keškend) u Kozarac. Iste 1922. godine na tadašnje rubne dijelove naselja (današnja Ulica Ante Starčevića) doseljavaju se pravoslavne (srpske) porodice (tzv. solunaši) s područja Gorskoga kotara (okolica Ogulina) pogrešno nazvani Ličanima, po kojima se i danas ta ulica naziva "Ličkom ulicom" ili "Likom". Godine 1928. "Ličani" osnivaju pravoslavno groblje u Kozarcu. Doseljenim porodicama zemljište nije poklonjeno, nego su ga one otplatile.

Nakon Drugog svjetskog rata

Nakon završetka Drugog svjetskog rata, 1945. njemačko stanovništvo napušta selo u strahu od Crvene armije koja prelazi Dunav kod Batine, a komunističke vlasti kasnije oduzimaju Nijemcima njihovu imovinu i zabranjuju im povratak. Kozarac ostaje napušten te se sistematski pljačka i devastira.

Godine 1946. komunističke vlasti na napuštena imanja besplatno koloniziraju hrvatske porodice iz Međimurja, koje dolaze u potrazi za boljim životom u Baranju. Ubrzo nakon doseljavanja, 1947. godine, osniva se i Nogometni klub "Međimurec".

Snove o boljem životu ubrzo prekidaju komunističke vlasti koje od 1947. godine osnivaju tzv. "seljačke radne zadruge" te po direktivi provode prisilnu kolektivizaciju sela. Na području Kozarca djelovale su dvije seljačke radne zadruge: SRZ "Baranja" i SRZ "Karlo Mrazović".

Godine 1952. u selo stiže električna struja. Nakon ukidanja seljačkih radnih zadruga 1953. godine selo se počinje snažnije ekonomski razvijati, a vrhunac razvoja dostiže 80-ih godina 20. stoljeća. U Kozarcu tada djeluje i snažna poljoprivredna zadruga. Godine 1988. uvode se telefoni te se planira izgradnja vodovodne mreže. No daljnje planove prekida početak Domovinskog rata.

Domovinski rat

U osmom mjesecu 1991. godine u Kozarac, uz pomoć JNA, ulaze jedinice tadašnje teritorijalne odbrane (koje hrvatska strana naziva srpskim paravojnim jedinicama), a nesrpsko stanovništvo većinom napušta selo, bježeći u pravcu Osijeka i mađarske granice. Za vrijeme srpske vlasti selo se po drugi put u historiji pljačka i devastira, a u napuštene kuće Hrvata, Mađara i drugih nesrba naseljavaju se protjerani Srbi s područja Zapadne Slavonije. Većina je stanovnika Kozarca provela rat u progonstvu od Osijeka, Slatine i Međimurja pa sve do Zagreba i primorja. Odmah po odlasku u progonstvo neki aktivno sudjeluje u obrani grada Osijeka, gdje i pogiba hrvatski branitelj Damir Furdi iz Kozarca.

Nakon završetka mirne reintegracije Hrvatskog Podunavlja 1998. godine stanovnici Kozarca se vraćaju u svoje selo. Odmah nakon povratka Kozarac se pretvara u veliko gradilište, započinje obnova kuća i infrastrukture, obnavljaju se ceste, električna mreža, javna rasvjeta, škola, ponovo se uvode telefoni, dovršava planirani vodovod, gradi se Međimurskji dom. Osim toga obnavlja se i rad Nogometnog kluba "Međimurec", kao i Dobrovoljnog vatrogasnog društva Kozarac.

Privreda

Privrednu osnovu Kozarca čine ratarstvo, stočarstvo, trgovina, ugostiteljstvo i obrt (autoprijevoz). Stanovnici su se nekad bavili i obradom drveta. U naselju je godinama djelovala poljoprivredna zadruga.

Kultura, obrazovanje i sport

Dobrovoljno vatrogasno društvo Kozarac
Klub mladih i međugeneracijske solidarnosti Kozarac
Kulturni centar
Moto-klub "Zločesti anđeli" Baranja (u Registar udruga Republike Hrvatske upisan 17. X. 2008)
Nogometni klub "Međimurec" Kozarac
Područna škola Osnovne škole Čeminac
Športsko ribolovno društvo "Piškur" Kozarac

•Leon Baksa-Najbolji nogometas povijesti Kozarca.

Znamenitosti i zanimljivosti

Crkva sv. Emerika izgrađena je 1811. godine. Kozarac je filijala Župe Presvetoga Srca Isusova iz Čeminca, Baranjski dekanat Đakovačko-osječke nadbiskupije.
Kip svetog Florijana, zaštitnika vatrogastva preko puta crkve, podignut 1927. (s natpisom: "Zur Ehre Gottes und des hl. Florian") pokraj kojeg je nekad postojala vatrogasna kućica.
Križno drvo obitelji Herb u središtu sela posvećeno svetom Antunu.
Križno drvo (nažalost oštećeno) na izlazu iz sela prema Kneževim Vinogradima koje je podigao Stefan Schafer 1942. (pokraj kanala Bojane).