Prijeđi na sadržaj

InuYasha

Izvor: Wikipedija
InuYasha

Korice prve mange
戦国お伽草子–犬夜叉
(Sengoku Otogizoshi InuYasha)
Žanrpustolovina, fantastika, romansa, drama, komedija
Manga
AutorRumiko Takahashi
IzdavačShogakukan
Izdavač na engleskom jezikuViz Media
MagazinWeekly Shonen Sunday
Datum izlaska13. studenog 1996. – 18. lipnja 2008.
Brojevi56
Anime serija
RedateljMasashi Ikeda, Yasunao Aoki
ProducentHideyuki Tomioka, Michiko Suwa
ScenaristAi Ota, Akatsuki Yamatoya, Akinori Endo, Junki Takegami, Katsuhiko Chiba, Katsuyuki Sumisawa, Masashi Ikeda
SkladateljKaoru Wada
StudioSunrise
LicencaViz Media
MrežaAnimax, Nippon TV, Yomiuri TV, TV5, Indosiar, GMA, ntv7
Emitiranje16. listopada 2000. – 13. rujna 2004.
Broj epizoda167
Trajanje20 minuta
Anime serija
InuYasha: The Final Act
RedateljYasunao Aoki
ProducentKioa Ahsayuni
ScenaristKatsuyuki Sumisawa
StudioSunrise
LicencaViz Media
MrežaYomiuri TV, TV5, ABS-CBN
Emitiranje3. listopada 2009. – 29. ožujka 2010.
Broj epizoda26
Trajanje20 minuta
TV-film
InuYasha the Movie: Affections Touching Across Time
TV-film
InuYasha the Movie: The Castle Beyond the Looking Glass
TV-film
InuYasha the Movie: Swords of an Honorable Ruler
TV-film
InuYasha the Movie: Fire on the Mystic Island

InuYasha (japanski 戦国御伽草子 犬夜叉, Sengoku Otogizōshi InuYasha) japanska je manga serija fantastike koju je napisala i ilustrirala Rumiko Takahashi. Prvi put je objavljena u časopisu Weekly Shonen Sunday 1996., a završena je 2008. Radnja se odvija oko polu demona, InuYashe, i tinejdžerice iz modernog Tokija, Kagome Higurashi, koja sazna da skokom u bunar u obiteljskom hramu može putovati u razdoblje Sengoku (15.-16. stoljeće) te ga tamo sretne i upozna. Kada čudovište iz tog razdoblja pokuša uzeti čarobni dragulj Četiri duše, utjelovljen u njoj, Kagome slučajno razbije dragulj na nekoliko dijelova koji se rasprše po Japanu. InuYasha i Kagome krenu putovati kako bi ih sve vratili prije nego oni završe u rukama demona Naraku. Tijekom tog procesa, InuYasha i Kagome steknu saveznike: Shippo, Miroku i Sango. Iako ima i humorističnih trenutaka karakterističnih za autoricu, InuYasha se više bavi mračnijim i dramatičnijim temama.

Mangu je u Sjevernoj Americi objavio Viz Media a adaptirana je u dvodijelnu istoimenu anime seriju: prvi dio te TV serije emitiran je od 2000. do 2004. te je obuhvatio 167 epizoda - od kojih je Masashi Ikeda režirao prve 44 epizode, a Yasunao Aoki preostale. Drugi dio anime serije, InuYasha: The Final Act, emitiran je pet godina nakon prve serije, 2009., te je pokrio ostatak mange koja je završena tek nakon kraja prve anime serije. Taj dio ima 26 epizoda. Dvije anime serije su objavljene na DVD-u te postigle velik uspjeh u Japanu, a snimljena su i četiri dugometražna anime filma. Franšiza se kasnije proširila i na video igre i lagane novele. Kritike su većinom bile pozitivne, iako su neki prigovarali da je radnja predugačka. U časopisu Animage, InuYasha se našao na listi 20 najboljih animea godine čak pet puta, od 2001. do 2006.

Radnja

[uredi | uredi kod]

Priča počinje u modernom Tokiju, gdje srednjoškolka Kagome Higurashi živi na zemlji šinto hrama, koji je u posjedstvu njene obitelji. Ona živi zajedno sa djedom, majkom i mlađim bratom. Kada otiđe tražiti mačku, ulazi u bunar koji se ispostavi kao portal koji ju može prebaciti natrag u Sengoku razdoblje. Prilikom napada jednog demona, čarobni dragulj znan kao Četiri duše je utjelovljen u Kagome. Demon se želi dočepati dragulja i ubiti ju. U očaju, ona oslobađa polu-demona, polu-čovjeka InuYashu koji je prije 30 godina zarobljen u drvetu od Kikyo, koja je htjela da se dragulj uništi na njenom sprovodu kako ne bi pao u krive ruke. InuYasha obrani Kagome, ali je pritom dragulj razbijen na komadiće i raspršen diljem Japana. Zbog toga što i mali komadići mogu vlasniku podariti velike moći, i ljudi i demoni bi ih mogli zloupotrijebiti, pa Kagome i InuYasha krenu u potragu za istima kako bi izbjegnuli moguće katastrofe.

Na svojem putu, udruže snage sa Shippom, malenim demonom lisicom; Mirokuom, budističkim redovnikom koji pati od prokletstva koje je jedan demon bacio na njegove pretke; Sangom, djevojkom koja ubija demone čija je obitelj poginula od demona. Njima se uglavnom protivi Naraku, snažni demon koji može mijenjati oblik te je namjestio lažni sukob između Kikyo i InuYashe, ubio Sanginu obitelj i bacio prokletstvo na Mirokua, te koji i sam traži djeliće dragulja. Tu je i InuYashin polu-brat Sesshomaru, koji želi ubiti Naraka; Kikyo, djelomično uskrsnula te demon vuk Koga, čije je prijatelje većinom istrijebio Naraku.

Naposljetku, Naraku skupi sve komadiće i ponovno sastavi dragulj Četiri duše. Iako ga pobjedi InuYasha i njegovi saveznici, Naraku upotrijebi svoju moć da zaželi da se Kagomina duša zarobi u dragulju zajedno sa njegovom vlastitom, što bi omogućilo da Naraku preživi unutra. Kagome zaželi da dragulj nestane, čime nestane Naraku te se razbije krug sukoba. Ona i InuYasha potom bivaju prebačeni svatko u svoje razdoblje a bunar se zatvori, čime izgube kontakt jedno sa drugim iduće tri godine. To ih pogodi jer su se potajno zaljubili jedno u drugo. Dogode se promjene: Sango i Miroku se vjenčaju i imaju troje djece; Kohaku nastavlja putovanje kako bi postao snažan uništavač demona sa Kirarom; Koga postaje vođa plemena vučjeg demona te se oženi za Ayame; a Shippo stekne visoku titulu demona lisica. U sadašnjosti, sada 18-godišnja Kagome završava srednju školu i otkriva način kako opet otvoriti bunar. Uz odobrenje majke, Kagome se vrati u Sengoku razdoblje, gdje ostane sa InuYashom.

Razvoj

[uredi | uredi kod]
Kako bi prijelaz sa njenog standardnog humorističnog stila na nasilnije teme bio lakši, autorica je smjestila priču u razdoblje Sengoku, u kojem je nasilje bilo redovno

Rumiko Takahashi je počela pisati InuYashu nakon što je završila mangu Ranma ½. Za razliku od njenih prethodnih radova, Takahashi je htjela mračniju priču, udaljenu od njenih komičnih priča. Kako bi ublažila nasilne teme, priču je smjestila u razdoblje Sengoku (15.-17. stoljeće), kada su ratovanja bila česta, pa bi samim time prijelaz na tako mračniju temu bio "mekši".[1] Martin Foster navodi kako je priča smještena u tzv. razdoblje "Zaraćenih strana" između 1467. i 1600., kada je Japanom bjesnio građanski rat a car je izgubio svaki autoritet, zbog čega se razni pobunjenici htjeli proširiti svoje teritorije. Toyotomi Hideyoshi tek je 1598. uspio ponovno ujediniti Japan. Takav kaos je doveo do raznih mističnih priča, legenda i bajki, te je stoga pogodan za fantastiku u InuYashi.[2] Prilikom dizajna dvoraca ili samuraja, ona nije osobito istraživala jer je smatrala da je već upućena u iste te ima dovoljno znanja. Naslovni junak je polu-demon, polu čovjek.[nb 1] Do ljeta 2001., nije uspostavljen jasan kraj serije, jer ni sama Takahashi nije znala kako će završiti vezu između InuYashe i Kagome. Izjavila je da nije imala jasnu ideju o završetku priče, već da ju je razvila u hodu.[1]

Nakon završetka emitiranja animea 2009., Takahashi je u intervjuu izjavila da joj je "laknulo" jer je time završeno jedno veliko poglavlje u njenoj karijeri. Čak i 2004., kada je završena prva sezona animea, ona još uvijek nije znala kako će završiti priču: ostaviti Kagome u prošlosti ili ju vratiti u sadšnjost. U svakom slučaju, shvatila je da je razdvajanje nemoguće izbjeći, pa je htjela ići u smjeru koji bi učinio junakinju Kagome sretnom.[5] Takahashi je priznala da je skupljanje nekih primjeraka i pratioci koji idu uz to "temelj pričanja priče". Priznala je da se zabrinula da čitatelji neće prihvatiti InuYashu zbog ozbiljnije priče te da će možda postati "umorni od čitanja stripa".[5] Njeni najdraži dijelovi u mangi su poglavlje 18 u kojoj Kagome plače kada prvi put shvati da je zaljubljena u InuYashu; poglavlje 11 u kojoj se Mirokina 'Kazaana' (crna rupa na ruci) raspori; cijelo 'Shichinintai' poglavlje; scene u kojoj su umrli Kagura i Kikyo te završno poglavlje, koje "jednostavno voli".[5]

Takahashi je navela da voli sve likove u priči. Miroku je bio lagan lik za pisati, i u komičnim i ozbiljnijim trenucima, dok je stvaranje izrazito ozbiljnih likova, poput Sesshoumarua, bilo "osvježavajuće" iskustvo. Čak nije mrzila ni zlikovce nego je razmišljala zašto su postali zli te pokušala stvoriti pozadinu njihovog djelovanja.[5] Navodi kako se s vremenom priče "uhodavaju" lakše kada autor već bolje zna kakvi su ljudi likovi u njoj. Kao i sve njene priče, i ovu je smjestila u Japanu, ali je htjela pisati o "svakodnevnom životu" kako bi stekla empatiju čitatelja.[5] Preko polovice demona u InuYashi su njene vlastite kreacije, no neki dizajni duhova, demona, zmajeva i "zmijski demon kappa" potječu iz japanskih legendi i mitova.[1] Radi se o tzv. Yōkai, mitskim čudovištima,[6] ili demonima Oni.[7]

Mediji

[uredi | uredi kod]

Manga

[uredi | uredi kod]

Strip InuYasha je prvi put objavljen u Japanu 13. studenog 1996. u časopisu Weekly Shōnen Sunday,[8][9] gdje je trajala do ljeta 2008.[10] Poglavlja je objavio Shogakukan u 56 svezaka, s tim da je prvi svezak objavljen u svibnju 1997. a zadnji veljači 2009.[11] 2013., objavljeno je posebno završno poglavlje u Shōnen Sunday kao dio kratkih priča "Povratak junaka" manga autora kako bi se skupila sredstva za područja koja je pogodio Potres i tsunami na Tōhoku 2011.[12][13]

Viz Media je kupio prava na seriju za prijevod i objavljivanje u Sjevernoj Americi. Isprva, Viz je strip objavio u mjesečnom američkom strip formatu, a svako izdanje je imalo dva ili tri poglavlja izvorne mange, ali je naposljetku odbacilo takav sustav radi mekih korica koje imaju istu razdiobu poglavlja kao i japanska izdanja. Viz je objavio prvu izdanje mekih korica u ožujku 1998. U to vrijeme, američke su verzije mangi redovno preokrenute kako bi čitatelji čitali s lijeva na desno, a ne s desna na lijevo kao u japanskom originalu. Viz je kasnije ukinuo tu praksu, iako je InuYasha je već bio dobrano usred izdavanja tijekom te promjene. Nova izdanja su stoga ponovno prebačena na originalnu formu. Viz je u međuvremenu objavio svih 56 svezaka u Sjevernoj Americi. Viz je također objavio i odvojenu ani-manga seriju izdanja koja su u stvari bila scene iz samih anime epizoda, čija su se poglavlja poklapala sa epizodama iz animea.

Anime

[uredi | uredi kod]

InuYasha

[uredi | uredi kod]
Cosplay InuYashe i Kagome

Prva anime adaptacija nastala je u produkciji studija Sunrise a imao je premijeru u Japanu na kanalu Animax 16. listopada 2000. te je obuhvatio 167 epizoda. Emitiranje je završeno 13. rujna 2004.[14] Kasnije je repriziran na kanalima Yomiuri TV i Nippon Television. Serija je potom objavljena i na DVD-u.[15]

Englesku sinkronizaciju animea licencirao je Viz Media u Sjevernoj Americi.[16] Glasove su u toj verziji posudili Richard Ian Cox,[17] Moneca Stori i Kirby Morrow. InuYasha je emitiran u SAD-u na kanalu Toonami od 2002. do 2006.[18] Godinu dana kasnije, emitiran je i u Kanadi na kanalu Bionix od 2003. do 2006.[19] U Hrvatskoj, InuYasha do danas nije nigdje emitiran.

InuYasha: The Final Act

[uredi | uredi kod]

34. izdanje časopisa Shōnen Sunday, objavljeno 22. srpnja 2009., službeno je najavilo drugu rundu anime adaptacije mange, koja će pokriti 36. do 56. svezak stripa u samo 26 epizoda. Emitiranje je najavljeno na kanalu YTV.[20] Već idućeg tjedna, Viz Media je lincencirao novu sezonu, koja je naslovljena InuYasha: The Final Act. Završna sezona emitirana je 3. listopada 2009. u Japanu, pet godina nakon završetka emitiranja prvog animea. U nekim dijelovima Azije, epizode su emitirane istog tjedna na kanalu Animax-Asia.[21] Anime je završio emitiranje 29. ožujka 2010. Serija je potom objavljena i na DVD-u.

Toonami je iskazao zanimanje za emitiranje sezone InuYasha: The Final Act i na američkoj televiziji.[22]

Filmovi

[uredi | uredi kod]

Serija je polučila i četiri dugometražna anime filma koji imaju zasebne priče i nisu zasnovana na mangi. Scenarije za filmove napisao je Katsuyuki Sumisawa koji je također napisao i anime epizode.[23] Toshiya Shinohara režirao je sva četiri filma. Prvi je film InuYasha the Movie: Affections Touching Across Time, objavljen 2001.[23] Drugi je film InuYasha the Movie: The Castle Beyond the Looking Glass, objavljen iduće, 2002. godine.[23] Treći film, InuYasha the Movie: Swords of an Honorable Ruler je objavljen 2003. Napokon, četvrti anime film, InuYasha the Movie: Fire on the Mystic Island, je objavljen netom prije Božića 2004.

Glazbeni CD-i

[uredi | uredi kod]

Soundtrack sa glazbom iz animea je na CD-u objavio Avex Group. Glazba se sastojala od pjesama triju glavna lika: InuYashe, naslovljena Aoki Yasei o Daite (蒼き野生を抱いて), koju izvode Kappei Yamaguchi i Satsuki Yukino; Sango, naslovljena Kaze no Naka e (風のなかへ) koju izvode Kōji Tsujitani i Kumiko Watanabe, te Sesshomarin "Gō" (業) koju izvode Yuichi Nagashima i Mamiko Noto. Te pjesme su debitirale na 63., 76. i 79. mjestu na ljestvici najprodavanijih pjesama u Japanu prema Oriconu.[24] Kasnije su objavljene i druge pjesme o likovima 25. siječnja 2006.

24. ožujka 2010., Avex je objavio album najboljih pjesama koji sadrži sve uvodne i završne špice iz serije.[24] Album je bio na 20. mjestu najprodavanijih pjesama na ljestvici Oricona te je bio na ljestvici sedam tjedana.[25]

Video igre

[uredi | uredi kod]

Tri video igre koje se zasnivaju na seriji objavio je WonderSwan: InuYasha: InuYasha: Kagome's Warring States Diary (japanski 犬夜叉 〜かごめの戦国日記), InuYasha: Fūun Emaki (japanski 犬夜叉 風雲絵巻) te InuYasha: Kagome's Dream Diary (japanski 犬夜叉 かごめの夢日記).[26] Jedan naslov, InuYasha: Naraku's Trap! Invitation to the Forest of Illusion, pojavio se za Game Boy Advance u siječnju 2002. u Japanu.

InuYasha je adaptiran i u mobilnu igru koju su objavili Java i Brew 21. lipnja 2005.,[27] te jednu englesku igru razmjene karata koju je stvorio Score Entertainment a koja je objavljena 20. listopada 2004. Još dva naslova objavio je i PlayStation: InuYasha i InuYasha: A Feudal Fairy Tale, dok je PlayStation 2 objavio igre InuYasha: The Secret of the Cursed Mask i InuYasha: Feudal Combat koje su imale i englesku verziju.[28] Engleska igra InuYasha: Secret of the Divine Jewel objavljena je za Nintendo DS 23. siječnja 2007.[29] Inuyasha se također pojavio i kao video igra zamjene identiteta za Sunday VS Magazine: Shuuketsu! Choujou Daikessen!.

Originalna animacija za video

[uredi | uredi kod]

30-minutni OVA anime, Black Tetsusaiga (japanski 黒い鉄砕牙), je predstavljen 30. srpnja 2008. na izložbi "To je Rumicov svijet" u četvrti za kupovinu Ginza u Tokiju. Ta epizoda upotrebljava izvorne glasovne uloge iz anime serije.[10] Objavljena je i na DVD-u i Blu-rayju 2010. u Japanu.

Roman

[uredi | uredi kod]

Roman, kojeg je napisao Tomoko Komparu a ilustrirala sama Rumiko Takahashi, objavio je Shogakukan.[30]

Igrana serija

[uredi | uredi kod]

Kineska igrana TV serija, The Holy Pearl, se labavo zasniva na mangi. Glume Gillian Chung i Purba Rgyal u glavnim ulogama.[31]

Kazališna adaptacija

[uredi | uredi kod]

Japanska kazališna adaptacija serije izvedena je u kazalištu Akasaka ACT u Tokiju iz razdoblja dok je anime igra na televiziji, 2000. Scenarij slijedi priču originalne mange uz manje izmjene.[32]

Glasovne uloge

[uredi | uredi kod]

Odjek

[uredi | uredi kod]

Kada je manga prvi put objavljena 1996., nije odmah postigla veliki uspjeh kao ranija ostvarenja autorice. Započela sa skromnom prodajom, ali je sa svakim novim poglavljem zabilježila povećano zanimanje čitatelja. Napokon, kada je postigla dovoljnu popularnost, odlučeno je da se četiri godine nakon njenog objavljivanja napravi i anime adaptacija.[33] Na početku objavljivanja, neki su kritizirali i optužili Takahashi da je priča u kojoj se moderna djevojka nađe u Japanu u prošlosti odveć slična njenoj vlastitoj mangi Fire Tripper iz 1983. Drugi su uočili sličnosti InuYashe sa mangom Ushio and Tora Kazuhire Fujite.[34] Martin Foster primjećuje kako priča sadrži reference na japanske klasike, kao što je folklorna Princeza Kaguya, ali da ih redefinira te daje svoj vlastiti, jedinstven pogled na njih. Primjećuje kako je mlađa Takahashi prije čekala reakcije čitatelja dok je pisala mangu Ranma ½. , ali da je u slučaju InuYashe imala čvrstu i odlučnu viziju te se nije obazirala na nikoga dok je pisala priču.[34]

Neki su ulazak Kagome u Japan 15. stoljeća usporedili sa Alisom u zemlji čudesa

2002., manga je osvojila nagradu Shogakukan Manga za najbolju shōnen mangu.[35] U Sjevernoj Americi, manga je neko vrijeme čak bila i na listi najbolje prodavanih naslova New York Timesa.[36] Predzadnji svezak, broj 55, bio je deseti najprodavaniji japanski strip tjedna u Americi.[37] Anime verzija InuYashe se našla na 20. mjestu na listi 100 najboljih animea 2006. prema online istraživanju TV Asahija širom Japana.[38] Manga je bila popularna i u inozemstvu: primjerice, u Njemačkoj je InuYasha bila među četiri najprodavanije mange 2005. koje su zajedno prodane u preko milijun primjeraka (ostale tri su bile Dragon Ball, Sailor Moon i Detektiv Conan).[39] Prvih 32 poglavlja InuYashe rasprodano je u 31,3 milijuna primjeraka u Japanu, te u 418.000 primjeraka u SAD-u do 2004.[40] Sveukupno je manga rasprodana u oko 45 milijuna kopija, čime je postala jedna od najbolje prodavanih mangi u historiji.[41]

U časopisu Animage, InuYasha se našao na popisu 20 najboljih animea čak pet godina zaredom. 2001., našao se na 9. mjestu sa 151 glasom. Pilot epizoda također je izborila osmo mjesto u kategoriji 20 najboljih animea epizoda godine sa 75 glasa.[42] Iduće godine, 2002., popularnost mu je doživjela vrhunac kada se InuYasha našao na visokom drugom mjestu na listi najboljih animea godine sa 339 glasa (prvo je mjesto zauzeo Fruits Basket).[43] Epizoda 48 našla se na drugom mjestu u kategoriji 20 najboljih animea epizoda godine sa 113 glasova, dok je InuYasha proglašen najomiljenijim muškim anime likom, a Kagome drugim najomiljenijim ženskim anime likom.[43] 2003., anime se našao na trećem mjestu na listi najboljih animea godine sa 127 glasa (prvo i drugo mjesto preoteli su mu Mobile Suit Gundam SEED i Azumanga Daioh).[44] 2004. se našao na šestom mjestu najboljih animea godine, ali sa više glasova: 261.[45] 2005., našao se opet na listi 20 najboljih, kada je zauzeo deveto mjesto sa 139 glasova.[46]

Sredinom 2005., TV Asahi je objavio listu 100 najboljih TV animea u zadnjih sto godina, na temelju istraživanja raznih dobnih skupina diljem Japana. InuYasha se na toj listi našao na 59. mjestu.[47]

Teme i analiza

[uredi | uredi kod]

Foster je analizirao razlike između demona, koji su ranjiva mitska bića u priči, i duhova. Po njemu, Sango bi se mogla usporediti sa Istjerivačima duhova, dok je Miroku bliži egzorcistu.[48] Brian Camp i Julie Davis uočili su paralele između Kagominog putovanja u Sengoku razdoblje sa nekoliko priča o putovanju u alternativne svijetove u anime žanru, kao što su Fushigi Yugi i The Vision of Escaflowne, ali i drugim žanrovima općenito, kao što su Čarobnjak iz Oza i Alisa u zemlji čudesa. Ipak, za razliku od tih priča, Kagome se može vratiti natrag u svoj svijet kad god poželi time što opet uđe u bunar, te stoga nema potrage za povratkom kući.[49] Oni hvale priču jer izbjegava formulu 'čudovišta tjedna' te primjećuju ljubavni trokut između InuYashe te Kagome i Kikyo: njih dvije čak izgledaju slično.[50] Česta tema u Inuyashi je generacijski jaz između Kagome i Inuyashe. Jednom prilikom, Inuyasha smatra da je Furby igračka 'čudovišna', dok mu Kagome objašnjava da je zapravo 'slatka', čime se ukazuje na relativnost i kulturnu specifičnost različitih pojmova i pogleda.[51] Jessica M. Evans primjećuje kako su žene dobile veće ekonomske slobode u 1980-ima te se počele odvajati od tradicionalnih uloga i obiteljskih restrikcija, što im je pak dalo mogućnost da same potraže romansu punu ljubavi.[52] Prema njoj, Inuyasha se uklapa u taj trend prikazan u umjetnosti, jer priča prati djevojku koja se odvaja od svoje obitelji, a završava time da Kagome postaje spona koja spaja dva svijeta, tradicionalno i moderno.[53]

John Stephens analizirao je lik Inuyashinog polu-brata, demona Sesshomaru. Isprva je on samostalan i vrlo hladan lik, ali mu zamjera jer smatra da je njihov otac favorizirao Inuyashu, a i sukobljava se sa polu-bratom oko vlasništva nad čarobnim mačem Tessaigom. Ipak, Stephens uočava kako Sesshomaru tijekom serije "razvija kapacitet za međuljudske odnose kroz dvije narativne struje". Prvo, nakon što je odustao od Tessaige, postao je neovisan o volji svojeg oca te je prihvatio Inuyashu kao brata i vrijednog individualca. Drugo, Sesshomaru isprva naizgled nema empatije prema drugima, što se poklapa sa japanskim pogledom da je empatija osnovna značajka ljudskog bića.[54] Velik katalizator unapređenja njegove osobnosti igra djevojčica i siroče Rin. Kada Sesshmoaru odlazi u svijet mrtvih kako bi ojačao moć Tessaige, Rin ga slijedi, ali tamo umire. Tada Sesshmoaru shvaća da ništa nije vrijednije od života te odbacuje Tessaigu. Vraća se u stvarni svijet gdje Rin oživljava.[55] Weimin Toh razmatra mogućnost u kojoj "objašnjava kako se odnosi između jezika i vizualne semiotike temelje na procjeni analize promjena od približavanja jezika i vizuala do razilaženja, koji se mogu povezati sa razvojem likova" te to koristi kako bi ukazao kako narativni kontekst utječe na predstavljanje lika Sesshomaru.[56]

Stephens smatra da je Takahashi smjestila priču u razdoblje Sengoku, gdje su razni klanovi često mijenjale strane, kako bi naglasila podvojenu ljudsku psihu, odnose i društvo općenito. Ništa nije pouzdano, te je stoga potraga za moći "beskrajno žestoka". No, po njemu, tako također ukazuje da su oni ljudski odnosi koji su zaista izgrađeni na povjerenju vrlo rijetki i stoga dragocjeni.[57] Uočio je i sličnosti sa serijalom Gospodar prstenova J.R.R. Tolkiena pošto prsten u tim romanima podsjeća na potragu za čarobnim draguljom kojeg traže protagonisti i mitska bića, a koji može pojačati moći i žudnje, te samim time i biti iskorišten ili za dobro ili zlo.[57] Stephens smatra i da je "Kagoma ustvari osoba kakva je Kikyo htjela biti, koja može živjeti kao ljudsko biće".[58] Inuyasha je potpuno prirodan uz Kagome, te njihova ljubav "samo pojačava njihove moći kao individualaca i kao para".[59]

Antonia Levi analizira da InuYasha nije pao pod utjecaj priča o vukodlacima Hollywooda ili tradicija Zapada, već da se "hibridi ljudi i vukova koriste kao metafore za raspravu o odnosu pojedinca i društva, seksualnosti, uloge spolova i odnos čovjeka i prirode". Ipak, animei Wolf's Rain i InuYasha uključuju i dio zapadnjačke mitologije o vukodlacima pošto daju velik značaj mjesecu: Inuyasha se prilikom punog mjeseca pretvara u običnog čovjeka, te se stoga srami tog razdoblja.[60] Wenhui Cheng je analizirao boje odjeće Sesshomarua i Inuyashe za koje smatra da su "važan element modeliranja i način naracije u animaciji" te da boje imaju bogatu "simboliku za japansku estetiku".[61]

Kritike

[uredi | uredi kod]

Inuyasha je ona vrsta serije koju mnogi obožavatelji vole mrziti. Neki su izrugivali Inuyashu zbog bestidno dugog trajanja, reciklaže animacije tijekom akcijskih sekvenci, kao i činjenice da Kagome nikad ne nosi ništa izuzev školske uniforme dok se bori sa demonima. Naposljetku, neki ju ne vole samo zbog toga što je popularna. Ipak, usprkos nedostacima, Inuyasha je serija koja više nego nadoknađuje svoje slabosti zahvaljujući vrlinama svoje snage... "Epizode za umetak" općenito zauzimaju jednu od tri kategorije: epizode "čudovišta tjedna"; komične ili romantične epizode ili kombinacija istih. Epizode o čudovištima su izdaleka najiritantnije te su s lakoćom prikladne za odbacivanje. Ipak, epizode za umetak romantičnog ili komičnog sadržaja su, po mojem skromnom mišljenju, među najpamtljivijim epizodama za umetak bilo kojeg animea. One ostvaruju vrhunsku posao u oslikavanju zvjezdanih likova i njihovih raznih odnosa dok su istodobno i za umrijeti od smijeha. Još uvijek se valjam od smijanja zbog epizode 68, nazvane "Shippou's Battle Royale", u kojoj ponovno upoznajemo klan zvijeri grmljavina preko njihovog zadnjeg preživjelog člana. Neću vam pokvariti zabavu u ovome, dovoljno je reći da ako vam ta epizoda nije smiješna (a meni je bila urnebesna), imam pravo obavijestiti vašeg psihijatra da se borite sa depresijom.

– Derrick L. Tucker[62]

Likovi su vrlo osebujni, većina njih ima neku vrstu bizarnog poremećaja osobnosti... Serija zaslužuje pohvalu stoga što je uzela jednu tako neoriginalnu priču i učinila nešto od nje.

– Anime World[63]

Zaustavite me ako ste ovo već čuli prije. Srednjoškolka izlazi iz svakodnevnog života, otkriva da ima moći, te da ih mora iskoristiti da se bori protiv zlih sila dok pokušava živjeti normalan život. Pogodili ste, govorim o InuYashi, seriji koja iskorištava ovu iskušanu pretpostavku a da ne čini ništa posebno sa njom. Da vam kažem, 167 epizoda "ničega posebnog" je više čudovišta tjedna nego što bi itko morao podnositi. Praktički vršim uslugu zajednici time što vas upozoravam. Radnja jedino povezuje epizode čudovišta tjedna zajedno. Za svakih 15 epizoda čudovišta tjedna nešto se značajno dogodi i malena zraka svjetlosti sjaji kroz mračne oblake repetitivne radnje dovoljno dugo da ponudi male nade zabave. Ova nada je potom uništena stjenovitim šiljcima beskonačnih epizoda za umetak... Ova činjenica me navodi da preporučim InuYashu nikome, te se time ne moram brinuti da će potom itko išta "propustiti".

– Kuma[14]

Sa svojih 167 epizoda, Inuyasha si uzima svoje vrijeme da prošeta od točke A do točke B. No bio bi odličan da taj put ne dodijava skretanjima i, ponajviše, slijepim krajevima... U svojoj srži, Inuyasha vjerojatno je tek zabava pri kojoj se mozak ostavi na paši, ali bi bilo okrutno i neobično natjerati nekoga da pogleda svih 167 epizoda.

– Shadowmage[64]

InuYasha je jedna od onih anime i manga franšiza koji se čine kao da su tu oduvijek, a opet su na neobičan način odsutne kad god dugoročni anime ljubitelji moraju navesti svoju najdražu seriju ili barem seriju koja je imala velik utjecaj na njih... Kagome i InuYasha krenu na dugo putovanje kako bi tražili i sakupili sve komadiće čarobnog dragulja. Ono što se u stvari dogodi u ovoj seriji je razmjerno iskušan asortiman bitaka, koje na svoj način podsjećaju na beskrajne obračune koji su nastanjivali izvornu verziju animea Dragon Ball Z. Da parafraziram izmijenjenu Dragon Ball Z Kai, InuYasha se nažalost može nazvati skupom epizoda za umetak koje se pretvaraju da su akcija, jer serija kao da namjerno odlazi na dodirnice u bilo kojoj epizodi.

– Jeffrey Kauffman[65]

Bilješke

[uredi | uredi kod]
  1. ↑ Ime InuYasha sastoji se od riječi "inu" (pas) "yasha" (demon).[3] Kagome je dobila ime po japanskoj dječjoj pjesmi "Kagome Kagome".[4]

Reference

[uredi | uredi kod]
  1. ↑ 1,0 1,1 1,2 Yoshida & Nakatani 2001
  2. ↑ Foster 2004., str. 20
  3. ↑ Lunning 2006., str. 151
  4. ↑ Foster 2004., str. 42
  5. ↑ 5,0 5,1 5,2 5,3 5,4 Furikan 2009
  6. ↑ Stephens 2012, str. 165
  7. ↑ Reider 2010, str. 144—169
  8. ↑ Takahashi 1996
  9. ↑ Izawa 1996
  10. ↑ 10,0 10,1 Anime News Network 2008 sfn error: multiple targets (2×): CITEREFAnime_News_Network2008 (help)
  11. ↑ Amazon 2009
  12. ↑ Komatsu 2012
  13. ↑ Sgcafe 2013
  14. ↑ 14,0 14,1 Kuma
  15. ↑ Neowing
  16. ↑ Anime News Network 2001
  17. ↑ Gale Research Company 2006, str. 60
  18. ↑ Anime News Network 2002
  19. ↑ Anime News Network 2003
  20. ↑ Anime News Network 2009
  21. ↑ Tai 2009
  22. ↑ Anime News Network 2012
  23. ↑ 23,0 23,1 23,2 McCarthy 2008., str. 307
  24. ↑ 24,0 24,1 Oricon
  25. ↑ Oricon 2010
  26. ↑ Amazon 2003
  27. ↑ Anime News Network 2005
  28. ↑ Ear tweak 2005
  29. ↑ IGN 2007
  30. ↑ Yesasia
  31. ↑ Avierra 2011
  32. ↑ Anime News Network 2000
  33. ↑ Foster 2004., str. 9
  34. ↑ 34,0 34,1 Foster 2004., str. 12
  35. ↑ Mangaupdates
  36. ↑ Anime News Network 2010
  37. ↑ Gustines 2010
  38. ↑ Anime News Network 2006
  39. ↑ Pellitteri, Di Fratta, Martorella & Suvilay 2010., str. 456
  40. ↑ Goodreads 2004
  41. ↑ Shopro 2013
  42. ↑ Animage 2001
  43. ↑ 43,0 43,1 Animage 2002
  44. ↑ Animage 2003
  45. ↑ Animage 2004
  46. ↑ Animage 2005
  47. ↑ TV Asahi 2005
  48. ↑ Foster 2004., str. 17
  49. ↑ Camp & Davis 2007., str. 172
  50. ↑ Camp & Davis 2007., str. 173
  51. ↑ Caudwell 2014
  52. ↑ Ewans 2014, str. 2
  53. ↑ Ewans 2014, str. 3
  54. ↑ Stephens 2012, str. 163
  55. ↑ Stephens 2012, str. 164
  56. ↑ Toh 2013, str. 124—151
  57. ↑ 57,0 57,1 Stephens 2012, str. 166
  58. ↑ Stephens 2012, str. 171
  59. ↑ Stephens 2012, str. 172
  60. ↑ Levi 2006, str. 145-160
  61. ↑ Cheng 2009, str. 1926—1930
  62. ↑ Tucker 2005
  63. ↑ Anime World 2012
  64. ↑ Shadowmage 2007
  65. ↑ Kauffman 2013

Literatura

[uredi | uredi kod]
Knjige
Znanstvene / naučne studije i žurnali

beginning with Literature from the 1950s]. Florida State University. Arhivirano iz originala na datum 2014-09-15. Pristupljeno 2015-11-25. 

Izvještaji
Novinski članci i vijesti
Online recenzije
Ostalo

Vanjske poveznice

[uredi | uredi kod]


Izvor: https://sh.wikipedia.org/w/index.php?title=InuYasha&oldid=41558842