Homo heidelbergensis
| Homo heidelbergensis | |
|---|---|
| |
| Status zaštite | |
 Status zaštite: Izumrli ({{{kada}}}) (IUCN 3.1) | |
| Naučna klasifikacija | |
| Carstvo: | Animalia |
| Koljeno: | Chordata |
| Razred: | Mammalia |
| Red: | Primates |
| Porodica: | Hominidae |
| Potporodica: | Homininae |
| Tribus: | Hominini |
| Podtribus: | Hominina |
| Rod: | Homo |
| Vrsta: | †H. heidelbergensis |
| Dvojni naziv | |
| Homo heidelbergensis Schoetensack, 1908. | |
Homo heidelbergensis, koji se ponekada naziva Homo rhodesiensis, izumrla je vrsta roda Homo koja je prije barem 600 000 (moguće čak i 1 300 000) godina nastanjivala Afriku, Evropu i zapadnu Aziju. Živjeli su do prije 200 000 do 250 000 godina. Mozak im je bio iste veličine kao kod današnjeg Homo sapiensa. On je vrlo vjerovatno direktan predak Homo sapiensa (u Africi) i Neandertalaca (u Evropi), a moguće i Denisovana (u Centralnoj Aziji). Prvi put je otkriven blizu Heidelberga u Njemačkoj 1907. godine, a opisao ga je i imenovao Otto Schoetensack.[1][2][3]
I Homo antecessor i H. heidelbergensis su vjerovatno potekli od morfološki vrlo sličnog Homo ergastera u Africi. Međutim, budući da je H. heidelbergensis imao veću moždanu šupljinu, sa prosječnom zapreminom od 1100 do 1400 cm³ u odnosu na 1350 cm³ kod današnjih ljudi, kao i naprednije alate i ponašanje, klasificira se u posebnu vrstu. Mužjaci su imali prosječnu visinu od oko 1,75 m i težinu od 62 kg. Prosječna visina ženki iznosila je 1,57 m, a težina 51 kg.[4] Rekonstrukcija 27 potpunih kostiju udova ljudi iz Atapuerce (Burgos, Španija) pomogla je određivanju visine H. heidelbergensisa u odnosu na Homo neanderthalensisa; zaključeno je da je većina H. heidelbergensisa u prosjeku imala visinu od 170 cm, samo neznatno više nego kod Neandertalaca.[5] Prema Lee R. Bergeru brojni ostaci kostiju ukazuju na to da su neke populacije heidelbergensisa bile "divovi", vrlo često preko 2,13 m visine, te nastanjivale Južnu Afriku prije između 500 000 i 300 000 godina.[6]
Nedavno otkriće 28 ljudskih skeleta u jarku na arheološkom nalazištu Atapuerca (Španija) ukazuju na to da je H. heidelbergensis možda bio prva vrsta roda Homo koja je sahranjivala preminule.[7]
Steven Mithen[8] vjeruje da je H. heidelbergensis, kao i njegov potomak H. neanderthalensis, stekao predjezički sistem komunikacije. Nije otkriven bilo kakav oblik umjetnosti ili složenih artefakata pored kamenih alata, mada je crveni oker, mineral koji se može koristiti za stvaranje crvenog pigmenta za bojanje, pronađen u iskopinama Terra Amata na jugu Francuske.
Morfologija vanjskog i unutrašnjeg uha ukazuje na to da su imali slušnu osjetljivost sličnu onoj kod današnjih ljudi i sasvim drugačiju od one kod čimpanzi. Vjerovatno su bili u stanju diferencirati mnoge različite zvukove.[9] Analiza istrošenosti zuba ukazuje na to da su imali jednaku vjerovatnoću da budu dešnjaci kao i današnji ljudi.[10]
H. heidelbergensis je bio blizak srodnik (najvjerovatnije migratorni potomak) Homo ergastera. Smatra se da je H. ergaster bio prvi hominid koji se vokalizirao,[8] te da je s razvojem H. heidelbergensisa slijedila i razvijenija kultura.
Kameni alati stari 500 000 godina korišteni za lov pronađeni su na nalazištu Kathu Pan 1 u Južnoj Africi, a testirani su replikacijom trošnje korištenjem.[11] To bi moglo značiti da su današnji ljudi i Neandertalci naslijedili koplje s kamenim vrhom, a ne da su ga neovisno razvili.[11]
_1.jpg)
Zbog širenja H. heidelbergensisa iz Afrike u Evropu te dvije populacije ostale su većinski izolirane za vrijeme stadija Wolstonija i stadija Ipswichija, posljednjih u nizu produženih glacijalnih perioda u kvartaru. Neandertalci su se vjerovatno odvojili od H. heidelbergensisa prije nekih 300 000 godina u Evropi tokom stadija Wolstonija; H. sapiens se vjerovatno odvojio prije između 200 000 i 100 000 godina u Africi. Fosili poput lubanje iz Atapuerce i lubanje iz Kabwea predstavljaju dvije različite grane potekle od H. heidelbergensisa.
Homo neanderthalensis je zadržao većinu osobina H. heidelbergensisa nakon svoje divergentne evolucije. Mada niži, Neandertalci su bili teže građeni, imali velike čeone grebene, malo izbočeno lice i nisu imali istaknutu bradu. Sa gotovo identičnim kranijalnim kapacitetom kao i Kromanjonci, imali su i veći mozak od svih ostalih hominida. Homo sapiens, s druge strane, ima najmanje čeone grebene od svih poznatih hominida, viši je i lakše građen, te ima ravno lice i istaknutu bradu. H. sapiens u prosjeku imaju veći mozak nego H. heidelbergensis i manji nego H. neanderthalensis. Do danas je H. sapiens jedini poznati hominid sa visokim čelom, ravnim licem i tankim i ravnim čeonim grebenima.
Neki vjeruju da je H. heidelbergensis odvojena vrsta, dok drugi smatraju da je kladistički predak drugih vrsta roda Homo ponekada neodgovarajuće povezanih sa odvojenim vrstama po pitanju populacijske genetike.
Među scenarije preživljavanja spadaju:
- H. heidelbergensis > H. neanderthalensis
- H. heidelbergensis > H. rhodesiensis > H. sapiens idaltu > H. sapiens sapiens
.JPG)
Prvi otkriveni fosil te vrste pronađen je 21. oktobra 1907. godine u Maueru u Njemačkoj kada je jedan od radnika, Daniel Hartmann, uočio čeljust u jami s pijeskom. Ta čeljust (Mauer 1) bila je u dobrom stanju osim nedostajućih pretkutnjaka, koji su kasnije pronađeni u blizini. Radnik je predao primjerak profesoru Ottu Schoetensacku, koji je identificirao i dao naziv fosilu.
Sljedeći primjerci H. heidelbergensis pronađeni su u Steinheim an der Murru u Njemačkoj (lubanja iz Steinheima, 350 000 godina starosti); Aragou u Francuskoj (Arago 21); pećini Petralona u Grčkoj; Ciampate del Diavolou u Italiji; Daliju u Jinniushanu i u Mabi u Kini. Između 1925. i 1926. Francis Turville-Petre je otkrio "Galilee lubanju" u Mugharet el-Zuttiyehu (Pećini pljačkaša) u Izraelu, što je bio prvi fosil drevnog hominida pronađen u Zapadnoj Aziji.[12]
Britanski naučnici su 1994. na nalazištu kamenolom Boxgrove, nekoliko kilometara od La Manchea, pronašli goljeničnu kost hominina. Ta nepotpuna nožna kost stara je između 478 000 i 524 000 godina. Nekoliko zuba H. heidelbergensis je također pronađeno na istom lokalitetu tokom sljedećih sezona. H. heidelbergensis je bio rana protoljudska vrsta koja je u to vrijeme nastanjivala Francusku i Veliku Britaniju; i jedna i druga bile su povezane velikom kopnenom masom u toj epohi.
Goljeničnu kost je oštetio veliki mesožder, što vjerovatno ukazuje na to da je tu jedinku ubio lav ili vuk ili da je njeno mrtvo tijelo pronašao neki strvinar.[13]
Počevši 1992. godine, jedan španski tim je locirao više od 5500 ljudskih kostiju starosti barem 350 000 godina u nalazištu Sima de los Huesos u Sierra de Atapuerca na sjeveru Španije. Jama sadrži fosile od možda 32 jedinke, zajedno sa ostacima medvjeda Ursus deningeri i drugih mesoždera, te ručni klin nazvan Excalibur.[14] Pretpostavlja se da je taj ašelski ručni klin napravljen od crvenog kvarcita kao neka vrsta ritualne žrtve tokom sahrane. Ukoliko je to istina, on bi predstavljao najstariji trag običaja tokom sahrane.[14] Devedeset posto poznatih ostataka H. heidelbergensis pronađeni su na tom nalazištu. U toj jami su pronađeni:
- Potpuna lubanja (lubanja 5), nazvana Miguelón, i fragmenti ostalih lubanja, kao što je lubanja 4, nazvana Agamenón i lubanja 6, nazvana Rui (od El Cida, lokalnog heroja).
- Potpuna karlica (kalica 1), nazvana Elvis, u spomen na Elvisa Presleya.
- Čeljust, zubi i mnoge postkranijalne kosti (bedrene kosti, kosti ruke i stopala, pršljeni, rebra itd.)
Obližnja nalazišta sadrže jedine poznate i kontroverzne ostatke Homo antecessora.
U toku je debata o tome da li su ostaci u Sima de los Huesos ostaci H. heidelbergensisa ili ranog H. neanderthalensisa.[15]
U liticama kod Pakefielda blizu Lowestofta u Suffolku 2005. godine pronađeni su kremeni alati i zubi vodenog pacova vrste Mimomys savini, koji je ključna vrsta za datiranje. To ukazuje na to da su hominini u Engleskoj stari nekih 700 000 godina i moguće mješanci H. antecessora i H. heidelbergensisa.[16][17][18][19][20]
Koplja iz Schöningena su osam drvenih kopalja za bacanje iz paleolita koja su između 1994. i 1998. godine, pod pokroviteljstvom Dr. Hartmuta Thiemea, otvorenog rudnika lignita kod Schöningena, okrug Helmstedt, Njemačka, zajedno sa oko 16 000 životinjskih kostiju. Stara više od 300 000 godina,[21][22][23][24] ona predstavljaju najstarija potpuno očuvana oružja za lov i smatraju se prvim tragom aktivnog lova kod H. heidelbergensisa. Ta otkrića trajno su izmijenila sliku kulturološkog i socijalnog razvoja ranog čovjeka.
- ↑ „Homo heidelbergensis”. Natural History Museum, London. Pristupljeno 18 March 2013.
- ↑ „Homo heidelbergensis : Evolutionary Tree information”. Smithsonian National Museum of Natural History. Pristupljeno 18 March 2013.
- ↑ Mounier, Aurélien; Marchal, François; Condemi, Silvana (2009). „Is Homo heidelbergensis a distinct species? New insight on the Mauer mandible”. Journal of Human Evolution 56 (3): 219–46. DOI:10.1016/j.jhevol.2008.12.006. PMID 19249816.
- ↑ „Evolution of Modern Humans: Homo heidelbergensis”. Behavioral Sciences Department, Palomar College. Arhivirano iz originala na datum 2016-03-09. Pristupljeno December 2012.
- ↑ Carretero, José-Miguel; Rodríguez, Laura; García-González, Rebeca; Arsuaga, Juan-Luis; Gómez-Olivencia, Asier; Lorenzo, Carlos; Bonmatí, Alejandro; Gracia, Ana i dr.. (2012). „Stature estimation from complete long bones in the Middle Pleistocene humans from the Sima de los Huesos, Sierra de Atapuerca (Spain)”. Journal of Human Evolution 62 (2): 242–55. DOI:10.1016/j.jhevol.2011.11.004. PMID 22196156. Lay summary – ScienceDaily (June 6, 2012).
- ↑ Burger, Lee (November 2007). „Our Story: Human Ancestor Fossils”. The Naked Scientists.
- ↑ The Mystery of the Pit of Bones, Atapuerca, Spain: Species Homo heidelbergensis. Smithsonian Institution. Retrieved December 15, 2011.
- ↑ 8,0 8,1 Mithen, Steven (2006). The Singing Neanderthals, ISBN 978-0-674-02192-1Šablon:Page needed
- ↑ Martínez I, Rosa M, Arsuaga JL, Jarabo P, Quam R, Lorenzo C, Gracia A, Carretero JM i dr.. (2004). „Auditory capacities in Middle Pleistocene humans from the Sierra de Atapuerca in Spain”. Proceedings of the National Academy of Sciences 101 (27): 9976–81. Bibcode 2004PNAS..101.9976M. DOI:10.1073/pnas.0403595101. JSTOR 3372572. PMC 454200. PMID 15213327.
- ↑ Lozano, Marina; Mosquera, Marina; De Castro, José María Bermúdez; Arsuaga, Juan Luis; Carbonell, Eudald (2009). „Right handedness of Homo heidelbergensis from Sima de los Huesos (Atapuerca, Spain) 500,000 years ago”. Evolution and Human Behavior 30 (5): 369–76. DOI:10.1016/j.evolhumbehav.2009.03.001.
- ↑ 11,0 11,1 Wilkins, Jayne; Schoville, Benjamin J.; Brown, Kyle S.; Chazan, Michael (2012). „Evidence for Early Hafted Hunting Technology”. Science 338 (6109): 942–6. Bibcode 2012Sci...338..942W. DOI:10.1126/science.1227608. PMID 23161998. Lay summary – The Guardian (November 15, 2012).
- ↑ Cartmill, Matt and Smith, Fred H. (2009). The Human Lineage. John Wiley & Sons. ISBN 0471214914. Pristupljeno 2013-03-01.
- ↑ A History of Britain, Richard Dargie (2007), p. 8–9
- ↑ 14,0 14,1 The first Europeans – one million years ago
- ↑ „Archive copy”. Arhivirano iz originala na datum 2013-12-09. Pristupljeno 2014-05-22.
- ↑ Parfitt, Simon A.; Barendregt, René W.; Breda, Marzia; Candy, Ian; Collins, Matthew J.; Coope, G. Russell; Durbidge, Paul; Field, Mike H. i dr.. (2005). „The earliest record of human activity in northern Europe”. Nature 438 (7070): 1008–12. Bibcode 2005Natur.438.1008P. DOI:10.1038/nature04227. PMID 16355223.
- ↑ Roebroeks, Wil (2005). „Archaeology: Life on the Costa del Cromer”. Nature 438 (7070): 921–2. Bibcode 2005Natur.438..921R. DOI:10.1038/438921a. PMID 16355198.
- ↑ Parfitt, Simon; Stuart, Tony; Stringer, Chris; Preece, Richard (January–February 2006). „700,000 years old: found in Suffolk”. British Archaeology 86.
- ↑ Good, Clare; Plouviez, Jude (2007). The Archaeology of the Suffolk Coast. Suffolk County Council Archaeological Service.Šablon:Page needed
- ↑ Kinver, Mark (14 December 2005). „Tools unlock secrets of early man”. BBC News. Pristupljeno November 16, 2012.
- ↑ Hartmut Thieme, Reinhard Maier (Hrsg.): Archäologische Ausgrabungen im Braunkohlentagebau Schöningen. Landkreis Helmstedt, Hannover 1995.
- ↑ Hartmut Thieme: Die ältesten Speere der Welt – Fundplätze der frühen Altsteinzeit im Tagebau Schöningen. In: Archäologisches Nachrichtenblatt 10, 2005, S. 409-417.
- ↑ Michael Baales, Olaf Jöris: Zur Altersstellung der Schöninger Speere. In: J. Burdukiewicz u. a. (Hrsg.): Erkenntnisjäger. Kultur und Umwelt des frühen Menschen. Veröffentlichungen des Landesamtes für Archäologie Sachsen-Anhalt 57, 2003 (Festschrift Dietrich Mania), S. 281-288.
- ↑ O. Jöris: Aus einer anderen Welt – Europa zur Zeit des Neandertalers. In: N. J. Conard u. a. (Hrsg.): Vom Neandertaler zum modernen Menschen. Ausstellungskatalog Blaubeuren 2005, S. 47-70.
- Sauer, A. (1985). Erläuterungen zur Geol. Karte 1 : 25 000 Baden-Württ.. Stuttgart.
- Schoetensack, O. (1908). Der Unterkiefer des Homo heidelbergensis aus den Sanden von Mauer bei Heidelberg. Leipzig: Wilhelm Engelmann.
- Weinert, Hans (1937). „Dem Unterkiefer von Mauer zur 30jährigen Wiederkehr seiner Entdeckung” (German). Zeitschrift für Morphologie und Anthropologie 37 (1): 102–13. JSTOR 25749563.
- Rice, Stanley (2006). Encyclopedia of Evolution. Facts on File, Inc..
- Homo heidelbergensis – Program o čovjekovom porijeklu Institucije The Smithsonian