Frizijski otoci
Frizijski otoci
Waadeilannen | |
|---|---|
 | |
| Koordinate: 53°57′N 8°30′E / 53.950°N 8.500°E | |
| Država |  Nizozemska Njemačka Danska
|
| Površina | |
| - Ukupna | 1047,49 km² |
| Stanovništvo | |
| - Područje utjecaja | 81.341 |
| Vremenska zona | UTC 1 (UTC 2) |
Frizijski otoci (frizijski: Waadeilannen), zvani još i Waddenski otoci po Waddenskom moru u kom se nalaze), arhipelag su malih pješčanih otoka koji se poput luka nižu uz obale Nizozemske preko Njemačke do Danske.[1]
Frizijski otoci su lanac niskih otoka velikih od 5 do 32 km, smještenih na sjeveru Evrope. Nižu se od nizozemske luke Den Helder, prema istoku duž nizozemske i njemačke obale do ušća rijeke Labe, a zatim naglo skreću na sjever duž obale Schleswig-Holsteina (Njemačka) sve do južnog dijela poluotoka Jutlanda na obali Danske.[1] Iako čine jednu fizičku cjelinu, uobičajeno ih se dijeli na Zapadne, Istočne i Sjevernofrizijske otoke. Nakon što je Sjeverno more formiralo svoj jugozapadni izlaz prema Atlantiku oko 7000–5000 pne., njegove jugoistočne obale su se vjerojatno poklopila sa današnjom krivuljom Frizije.
Periodična slijeganja, oluje i poplave, proizvele su ovaj dugi lanac otoka odvojen od kopna uskim pojasom plićaka i nanosima plimnog blata, koje Holanđani zovu wadden, a Nijemci watten.[1] Stoga ne iznenađuje da mnoge frizijske legende i narodne pjesme govore o potopljenim selima. Nizozemska i Njemačka vlada ulažu velika sredstva, ne samo da zaštite svoje morske obale, već i da ponovno vrate njene potopljene dijelove waddene za ratarstvo. Ribarstvo, ovčarstvo, stočarstvo i uzgoj raži, zobi i krumpira su osnova privrede na većini otoka. Također, njihove pješčane plaže i pitoreskna naselja u novije doba privlače brojne turiste,[1] pa to postaje sve važnija stavka. Brojni stanovnici arhipelaga još uvijek govore frizijski, jezik srodan holandskom i donjonjemačkom, ali ipak različit.[1]
Zapadnofrizijski otoci (holandski: Friese Eilanden), koji pripadaju Nizozemskoj, nižu se poput luka od zapada prema istoku. Najveći otok tog arhipelaga je Texel, koji leži jugoistočno od obalnih dina, on danas ima veću površinu, zahvaljujući brojnim polderima (zemlja oteta od mora).[1] Puno manje poldera imaju otoci Terschelling, Ameland i Schiermonnikoog. Područje Eierland na sjeveru Texela je jednim svojim dijelom rezervat prirode, u kom se gnijezdi na hiljade morskih ptica. Razbacane farme i rijetka naselja tipična je topografija na svih pet glavnih otoka.[1]
(od zapada prema istoku)
Istočnofrizijski otoci (njemački: Ostfriesische Inseln) pripadaju Njemačkoj i prostiru se od estuarija rijeke Ems, vanjskog dijela zaljeva Jade na istoku do dva mala otočića Scharhörn i Neuwerk na zapadu, koji leže pored ušća rijeke Labe. Oni su manji od većine zapadnofrizijskijskih otoka, a najveći među njima od zapada prema istoku su Borkum, Juist, Norderney, Baltrum, Langeoog, Spiekeroog i Wangerooge. Oni su kao susjedni holandski rijetko naseljeni, sa razbacanim farmama i malim selima. Brojni otoci su nenaseljeni a na otoku Neuwerk žive samo svjetioničari i posada obalne straže. Ovi otoci ožive ljeti, kad brojni turisti krenu u obilazak najvećih otoka, Borkuma i Norderneyja, odnosno njegovih pitoresknih naselja. Tad čitav arhipelag oživi od brojnih brodova koji voze turiste u razgledanje arhipelaga koji štiti južne obale. Kuriozum je da neki otoci imaju i tramvaje koji voze turiste u razgledanje unutrašnjosti.[1]
(od zapada prema istoku)
Sjevernofrizijski otoci (njemački: Nordfriesische Inseln) su podijeljeni između Njemačke i Danske. Osim otoka Helgoland koji je građen od crvenog stjenovitog pješčenjaka i geološki zapravo i ne pripada arhipelagu, svi ostali otoci imaju isti sastav kao i predhodne dvije skupine. Sjevernofrizijski otoci nižu se od Trischena, sjeverno od ušća rijeke Labe, prema sjeveru duž obale Schleswig-Holsteina i poluotoka Jutland sve do Fanøa, pored danske luke Esbjerg.[1]
Sve do 1634 današnji njemački otoci Nordstrand, Nordstrandischmoor i Pellworm bili su zapravo jedan jedinsteni otok. Slična je situacija i sa njemačkim otocima koji se nižu dalje na sjever: Hooge, Nordmarsch, Langeness, Amrum, Föhr i Sylt. Za razliku od njih danski otoci koji se nižu sjevernije od njih: Rømø, Mandø i Fanø uvijek su bili samostalni otoci. Rømø i Sylt danas zapravo i nisu otoci, jer su povezani s kopnom dugim nasipima.[1]
(od zapada prema istoku)
(od zapada prema istoku)
