Evropska povelja o regionalnim ili manjinskim jezicima

Evropska povelja o regionalnim i manjinskim jezicima je evropski ugovor usvojen 1992. godine pod pokroviteljstvom Savjeta Evrope kako bi se na osnovu nje zaštitili i promovisali tradicionalni regionalni i manjinski jezici u Evropi. Usvajanju povelje predhodio je kongres predstavnika lokalnih vlasti iz raznih evropskih zemalja budući da je uključivanje regionalnih i lokalnih vlasti bilo neophodno za uspješno provođenje povelje. Tekst povelje sastavljen je od strane članova skupštine Vijeća Evrope na osnovu preporuka sa predhodnog kongresa. Povelja se odnosi isključivo na jezike koji se tradicionalno koriste u zemljama potpisnicama (što isključuje jezike novih imigrantskih zajednica) koji se u dovoljnoj mjeri razlikuju od službenog jezika (čime se isključuju dijalekti) te koji se govore na definiranom teritoriju te države ili je koristi jezična manjina unutar države u cjelini (čime se uključuju jidiš i romski jezik koji se koriste na širokom geografskom području).

Neke države, poput Ukrajine i Švedske, su povezale status pojedinog manjinskoga jezika sa priznanjem pojedini nacionalnim manjinama koje u njima žive, a čime se zaobilazi pojam jezične manjine.

Jezici koji imaju službeni status na regionalnom, provincijskom ili na nivou federalnih jedinica unutar države (npr. katalonski u Španjolskoj), a nisu klasificirani kao službeni jezik na nivou države, mogu imati koristi od primjene Povelje. S druge strane, Irska nije bila u stanju potpisati povelju u ime irskoga jezika (iako ga koristi jezična manjina), budući da je jezik definiran kao prvi službeni jezik države. Sa druge strane Velika Britanija je ratificirala Povelju i u odnosu na (među ostalim manjinskim jezicima u čije ime ju je ratificirala) velški jezik u Velsu i irski jezik u Sjevernoj Irskoj. Francuska, iako potpisnica, francuskim je ustavom blokirana u ratificiranju Povelje što predstavlja preduslov za njezinu promjenu.

Zaštita manjinskih jezika

Zemlje mogu ratificirati Povelju u odnosu na manjinske jezike na temelju Poglavlja II ili Poglavlja II i III zajedno, a oni sadrže različite odredbe. Zemlje mogu tretirati drugačije pojedine jezika za koje su ratificirale povelju, na primjer, u Velikoj Britaniji, velški jezik ratificiran je pod općim Poglavljem II kao i pod specifičnijim Poglavljem III, dok se na kornijski jezik odnose samo odredbe iz Poglavlja II.