Erik Svedobri

Erik I Svedobri
Erik I Svedobri
	kralj Danske
Vladavina	1095–1103
Prethodnik	Olaf I Glad
Nasljednik	Niels
Suprug/a	Boedil Thurgotsdatter
Potomstvo	sa Boedil: Knut Lavard; sa priležnicama: Harald Kesja; Ragnhild; Benedikt; Erik II Nezaboravni;
Puno ime	Erik Svendsen
Kuća	Estridsen
Otac	Svend II Estridsen
Rođen/a	c. 1060; Slangerup, Danska
Umro/la	10. jul 1103. (dob: 42–43); Paphos, Cipar
Religija	rimokatoličanstvo

Erik I Svedobri^[1] (Slangerup, Danska, c. 1060 – Paphos, Cipar, 10 . jul 1103, ), također poznat kao Erik Dobri,^[2]^[3]^[4] (danski: Erik Ejegod) bio je kralj Danske od 1095. do smrti.

Erik se rodio kao jedan od sinova kralja Svenda Estridsena. Prije njega su na prijestolje došla starija braća Harald III, Knut i Olaf. Za vrijeme Knutove vladavine je bio vjerni pristaša svog brata, ali je za vrijeme narodnog ustanka protiv Knutove vladavine 1086. pobjegao u Skaniju. Odatle se vratio nakon Knutove smrti i izbora svog brata Olafa za novog kralja. Olafova je vladavina završila njegovim samoubistvom 1095. uslijed masovne gladi koja je pogodila Dansku.

Erik, za razliku od svojih prethodnika, nije imao takvih problema; plemstvo je pridobio tako što je redovno dolazio na lokalne i regionalne skupštine, a, prema navodima srednjovjekovnih kroničara, stekao je popularnost među običnim narodom svojom "jednostavnošću" i običajem da ih posjećuje po kućama. Prestanak gladi za vrijeme njegove vladavine je protumačen kao prestanak Božje kazne za ubistvo njegovog brata u crkvi. Kroničari su mu, međutim, kasnije zamjerali "neuredan" privatni život koji se ogledao u nezakonitoj djeci i sudjelovanju na pijankama.

Erik se, s druge strane, istakao kao uspješan diplomat. Posjetio je Rim gdje je od pape ishodio da grad Lund postane sjedište nadbiskupije, a Asser Thorkilsson prvi nadbiskup te Danska tako izađe iz nadležnosti Bremenske nadbiskupije.

Prema navodima Danmarks Riges Krønike se na jednoj gozbi napio, potukao i ubio četvoro ljudi. Nastojeći se iskupiti, odlučio je otići u Svetu Zemlju na hodočašće, i to kao prvi kršćanski vladar nakon što su ga zauzeli križari. Podanici su ga od toga pokušali odgovoriti, ali je on bio odlučan, te je imenovao polubrata Haralda Kesju i nadbiskupa Assera za regente. Put, na kome ga je pratila kraljica Boedil, ga je vodio preko Rusije u Carigrad, gdje je svečano primljen od bizantskog cara Aleksija I. Tamo se, međutim, razbolio, ali je svejedno odlučio nastaviti put. Umro je na Cipru, gdje je i sahranjen; Boedil se također razboljela, ali je prije smrti uspjela doći do Jeruzalema gdje je umrla i sahranjena u dolini Jozafat.

Nakon smrti ga je naslijedio brat Niels. Njegov najstariji sin Knut Lavarda je poginuo u sukobu sa Nielsom; njegov nezakoniti sin Erik Nezaboravni je kasnije postao kralj, a njegov unuk Valdemar I Veliki će postati predak kasnijih danskih kraljeva.

Preci

Izvori

↑ Sifakis, Carl (1984). The Dictionary of Historic Nicknames. Facts on File Publications. ISBN 0-87196-561-5.
↑ Dunham, Samuel (1839). The cabinet cyclopaedia: History of Denmark, Sweden, and Norway, Vol. 2. Longman, Orme, Brown, Green & Longmans and John Taylor.
↑ Eiríkr, Magnússon; William Morris (1905). The Saga Library, Vol. 6. B. Quaritch.
↑ Vigfússon, Guðbrandur; Edda Sæmunder; Frederick York Powell (1883). Corpus Poeticvm Boreale: The Poetry of the Old Northern Tongue, from the Earliest Times to the Thirteenth Century, Vol. 2. Clarendon Press.

Kraljevske titule
Erik Svedobri Rođen/a: cca. 1060 – Slangerup Umro/la: 10. jul 1103
Prethodi: Olaf I	kralj Danske 1095–1103	Slijedi: Niels

[1] Sifakis, Carl (1984). The Dictionary of Historic Nicknames. Facts on File Publications. ISBN 0-87196-561-5.

[2] Dunham, Samuel (1839). The cabinet cyclopaedia: History of Denmark, Sweden, and Norway, Vol. 2. Longman, Orme, Brown, Green & Longmans and John Taylor.

[3] Eiríkr, Magnússon; William Morris (1905). The Saga Library, Vol. 6. B. Quaritch.

[4] Vigfússon, Guðbrandur; Edda Sæmunder; Frederick York Powell (1883). Corpus Poeticvm Boreale: The Poetry of the Old Northern Tongue, from the Earliest Times to the Thirteenth Century, Vol. 2. Clarendon Press.

[1]

[2]

[3]

[4]