Enomaj
Za ostala značenja, vidi Enomaj (razvrstavanje).
Enomaj (grč. Οινόμαος) je u grčkoj mitologiji bio kralj Pize u Elidi. Bio je sin Areja i Harpine ili Sterope ili Hiperoha i Sterope, a kao njegov otac se navodio i Alksion.[1] Imao je brojno potomstvo. Sa Steropom ili Evaretom je imao sinove Leukipa i Disponteja, kao i kćerku Hipodamiju, a imao je i Hipodama i Alkipu sa ženama čije ime nije poznato.[2]
Hipodamija je imala mnogo prosilaca, ali Enomaj nije želeo da je uda ili zbog zoga što je bio zaljubljen u nju ili zato što mu je prorečeno da će mu njena udaja doneti smrt. Zato je postavio uslov prosiocima da se utrkuju sa njim kočijama od Pize do Posejdonovog žrtvenika na Istmu. Enomajeve kočije su vukli božanski konji, Psila i Harpina koje mu je poklonio njegov otac Arej i koji su bili brži od severnog vetra, pa je svojim protivnicima davao i prednost. Dok je davao žrtvu Zevsu, prosilac bi uzimao Hipodamiju u svoje kočije, a Enomej bi kretao tek nakon obeda. Lako bi ga sustigao i pogodio kopljem u leđa. Savkom prosiocu bi potom odrubio glavu i njome „ukrašavao“ zidove svoje palate. Nakon tuceta ubijenih prosilaca u Pizu je stigao i Pelop koji ga je pobedio. Ovaj put, život je izgubio Enomej ili tako što se upleo u uzde, pa su ga konji vukli dok nije izdahnuo ili ga je Pelop ubio. Prema jednom predanju, Enomej je samom sebi oduzeo život nakon što je prokleo svog kočijaša Mirtila, uz čiju pomoć je Pelop i pobedio.[3]
Njegov grob, kao i ostaci njegove palate su pokazivani u Olimpiji, kao i velika humka u kojoj su bile zakopane glave prosilaca.[3]
U Zevsovom hramu, u Olimpiji, na zabatama su bile mermerne grupe na kojima su bile prikazane pripreme za trku Pelopa i Enomaja.[4]
- ↑ „Greek Myth Index: Oenomaus”. Arhivirano iz originala na datum 2010-12-16. Pristupljeno 2011-07-07.
- ↑ Carlos Parada, 1997. Genealogical Guide to Greek Mythology Greek Mythology Link: Oenomaus 1; Family
- ↑ 3,0 3,1 Cermanović-Kuzmanović, A. & Srejović, D. 1992. Leksikon religija i mitova. Savremena administracija. Beograd.
- ↑ Srejović, D. 1997. Arheološki leksikon. Savremena administracija. Beograd.