Citizen Kane
| Citizen Kane | |
|---|---|
 Theatrical poster | |
| Režija | Orson Welles |
| Producent | Orson Welles |
| Scenario |
|
| Uloge | |
| Muzika | Bernard Herrmann |
| Fotografija | Gregg Toland |
| Montaža | Robert Wise |
| Studio | RKO Radio Pictures |
| Distribucija | RKO Radio Pictures (originalno izdanje) Paramount Pictures (re-izdanje iz 1991.) Warner Bros. (trenutno)[1] |
| Datum(i) premijere | 1. 5. 1941
|
| Trajanje | 119 min. |
| Zemlja |  Sjedinjene Države |
| Jezik | engleski |
| Budžet | 839.727 $ |
| Bruto prihod | 1,585.634 $(United States) |
Građanin Kane (eng. Citizen Kane) je film Orsona Wellesa iz 1941. Priča prati život i karijeru Charlesa Fostera Kanea, čovjeka čija je karijera u izdavačkom svijetu počela kao idealistička društvena djelatnost, ali se postupno pretvorila u nemilosrdnu potjeru za moći pod svaku cijenu. Prepričana većinom kroz prisjećanja, priča se otkriva kroz istraživanje novinskog reportera koji pokušava otkriti misteriju koja se krije iza magnatove posljednje riječi, "pupoljak".
Građanin Kane smatra se jednim od najinovativnijih djela u povijesti filma. Američki filmski institut proglasio ga je 2007. najboljim američkim filmom svih vremena.
Glavni junak filma, Kane, stvoren je prema uzoru na novinskog magnata Williama Randolpha Hearsta. Od premijere, film se nije spominjao u Hearstovim novinama.
| Glumac | Uloga |
|---|---|
| Orson Welles | Charles Foster Kane |
| William Alland | Jerry Thompson |
| Georgia Backus | Bertha Anderson |
| Fortunio Bonanova | Signor Matiste |
| Ray Collins | Jim W. Gettys |
| Dorothy Comingore | Susan Alexander Kane |
| Joseph Cotten | Jedediah Leland |
| George Coulouris | Walter Parks Thatcher |
| Agnes Moorehead | Mary Kane |
| Erskine Sanford | Herbert Carter |
| Gus Schilling | Glavni konobar |
| Harry Shannon | Kaneov otac |
| Everett Sloane | G. Bernstein |
| Paul Stewart | Raymond |
| Buddy Swan | Mladi Charles Foster Kane |
| Ruth Warrick | Emily Monroe Norton Kane |
| Philip Van Zandt | G. Rawlston |
Medijski magnat Charles Foster Kane (Orson Welles) na samrti izgovara riječ "pupoljak". Posmrtni dokumenti u novinama opisuju događaje u njegovom javnom životu. Urednik dnevnika naloži reporteru, Thompsonu (William Alland) da razotkrije Kaneov privatni život i osobnost, posebno da otkrije značenje koje se krije iza njegove zadnje riječi. Reporter intervjuira mnoge njegove prijatelje i suradnike, a priča o Kaneu se razotkriva u seriji prisjećanja.
Thompson prvo prilazi Kaneovoj drugoj ženi, Susan Alexander (Dorothy Comingore), koja mu odbija išta reći. Thompson tada odlazi knjižnicu g. Thatchera (George Coulouris). Thompson ondje saznaje o Kaneovom djetinjstvu. U prvom flashbacku, Kane je kao dijete prisiljen napustiti svoju voljenu majku (Agnes Moorehead) nakon što je postao iznimno bogat te biva poslan da živi s bankarom, g. Thatcherom, unatoč bojazni svog oca.
Druge scene iz prošlosti prikazuju kako Kane ulazi u novinski biznis i njegovu potragu za profitom s niskokvalitetnim "žutim novinarstvom". Preuzima kontrolu nad novinama i unajmljuje najbolje svjetske novinare (koje uzima od rivala Inquirera, The Chroniclea). Bilježe se njegovi pokušaji da poveća moć, uključujući njegov brak s predsjednikovom nećakinjom i njegovu kampanju za ured guvernera. Skandal "ljubavno gnijezdo" uništava i njegov brak i političke aspiracije. Kane se ponovno ženi, ali njegova dominantna osobnost uništava njegove odnose i udaljava ga od voljenih osoba.
Unatoč brojnim Thompsonovim intervjuima s ljudima iz Kaneova života, on ne uspijeva riješiti misteriju; zaključuje kako će "Pupoljak" ostati enigma. Međutim, kamera prelazi preko radnika koji spaljuju neke Kaneove osobne stvari. Jedan baca stare saonice, s riječju "Pupoljak" na njima, u vatru; iste one saonice koje je Kane vozio kao dijete na dan kad ga je majka poslala tutoru. Nakon toga se prikazuje dimnjak iz kojeg izlazi crni dim. Za gledatelja ovo rješava zagonetku što je to "Pupoljak".
Film završava onako kako je i počeo, s natpisom "Zabranjen neovlašten ulaz". Posljednji kadar prikazuje slovo "K" na vrhu željezne ograde.
Građanin Kane izazvao je bezbroj interpretacija tijekom proteklih desetljeća. U knjizi Orson Welles: Hello Americans, Simon Callow tvrdi da se Građanin Kane ne bi trebao shvatiti samo kao fikcionalno nego i kao post-fikcionalno djelo: djelo koje privlači publiku da gleda samu sebe dok gleda film. U recenziji iz 1941., Jorge Luis Borges nazvao je Građanina Kanea "metafizičkom detektivskom pričom" u kojoj je "... (njegov) predmet (psihologijski i alegorijski) istraga čovjekove unutrašnjosti, preko djela koje je napravio, riječi koje je izrekao, mnogih života koje je uništio..." Borges je naglasio da "Neodoljivo, beskrajno, Orson Welles prikazuje fragmente života čovjeka, Charlesa Fostera Kanea, i poziva nas da ih spojimo i da ga rekonstruiramo." Kao i, "Film vrvi raznolikostima i nepodudarnostima: prve scene prikazuju blago koje Kane nagomilava; u jednoj od posljednjih, usamljena žena u raskoši, ali s patnjom u licu, sastavlja slagalicu na podu palače koja je u isto vrijeme muzej." Borges ističe: "Na kraju shvaćamo da fragmenti ne tvore jedan sklad: omrznuti Charles Foster Kane je utvara, kaos pojava."
Film kombinira revolucionarnu fotografiju s Oscarom nagrađenim scenarijom (koji su napisali Welles i Henry J. Mankiewicz), i postavu glumaca filmskih debitanata.
Novinareva misija traženja značenja Kaneove posljednje riječi vodi ga tome da na kraju zaključuje da se čovjekov život ne može rezimirati u jednoj riječi. Dok skuplja dijelove slagalice, shvaća da je "pupoljak" "dio koji nedostaje" u njegovom životu. Film se sastoji od fragmenata Kaneova života, prikazanih u nekronološkom redoslijedu, tako da ih gledatelj može posložiti.
Nakon što ga je napustila druga žena, Kane počinje uništavati njezinu sobu. Zgrabi snježnu kuglu i, kad ju je mislio baciti, ugleda kako u njoj padaju pahuljice snijega, nakon čega promrmlja "Pupoljak" - još jednu uspomenu na događaj.
Druga tema razložena u filmu je limitiranost moći i novca. Iako je Kane nevjerojatno bogat i moćan, ne uspijeva iskoristiti to bogatstvo i moć kako bi pobijedio na izborima za guvernera, promovirati svoju drugu ženu, Susan, kao opernu zvijezdu, ili zadobiti ljubav i odanost onih koji ga okružuju. Na kraju je prikazan kao usamljeni starac, zatvoren u Xanadu, ukrašenu palaču koju je izgradio kako bi zadovoljio svoj ego. Njegove skupocjene stvari ne mogu zamijeniti emocionalni gubitak koji je pretrpio u svom životu.
Druge manje zastupljene teme su rad medija (stvaranje dnevnika, vođenje novina), prevrtljivost vremena (prikazana u raznim uspomenama likova, kao i nemogućnost da se pobjegne od prošlosti) i sjaj i bijeda američkog sna.
Glavni izvor za priču Građanina Kanea bio je život medijskog tajkuna Williama Randolpha Hearsta, a kritičari su ocjenili film kao fikcionalnu parodiju Hearstova života. Hearst je često zabavljao slavne ličnosti iz Hollywooda u Dvorcu Hearst (Kalifornija) - ali samo kako bi otkrivao tajne koje bi sljedećeg tjedna bile objavljene u Hearstovim novinama. Zato su mnogi glumci i redatelji u Hollywoodu prezirali Hearsta, a Građanina Kanea su mnogi vidjeli kao "vraćanje duga" za Hearstova iskorištavanja.
Orson Welles bio je inspiriran i drugim figurama tog razdoblja, a film sadrži i neke autobiografske elemente.
Najočiglednija referenca na Hearsta dolazi na početku filma, kad Kane (Welles) parafrazira Hearstov komentar o španjolsko-američkom ratu: "Vi osigurajte slike, ja ću osigurati rat." Kane kaže, "Vi osigurajte poeziju, ja ću osigurati rat."
Lik političkog šefa Jima Gettysa temeljen je na Charlesu F. Murphyju, političkom lideru njujorške političke organizacije Tammany Hall, koja je bila Hearstov neprijatelj. U jednoj sceni Gettys prigovara Kaneu što je objavio karikaturu njega u zatvorskoj odjeći s crno-bijelim prugama. Murphy, koji je bio vozač taljiga te je posjedovao nekoliko staja, stvarno je 1903. prikazan na Hearstovoj karikaturi kako nosi zatvorsku odjeću.
Prema Louisu Pizzitolu, autoru knjige Hearst Over Hollywood, "Pupoljak" je bio nadimak koji je Orrin Peck, prijatelj Williama Randolpha Hearsta, dao njegovoj majci, Phoebe Hearst. Govorilo se da je Phoebe bila bliska, ili čak i bliskija, s Orrinom nego s vlastitim sinom, što je dalo gorak element korištenju riječi u filmu koji govori o dječaku koji je odvojen od majčine ljubavi.
Kad je čuo za film, Hearst je ponudio studiju RKO Pictures 800 tisuća dolara da uništi film i spali negativ. Iako se često govori kako je Hearst bio uzrujan jer je film govorio o njemu, alternativna teorija govori da je Hearst bio uzrujaniji zbog prikazivanja njegove ljubavnice, Marion Davies (kao netalentirane pjevačice Susan Alexander), nego samog sebe. Davies je bila glumica u jeftinim komedijama koju je Hearst progurao u kostimirane drame, dok su je mnogi smatrali nedoraslom toj razini. Roger Ebert u svojem komentaru na DVD-u Građanina Kanea, sugerira da lik Alexander dijeli malo toga s Davies, te da je ona sličnija Ganni Walaski, ljubavnici i kasnijoj supruzi Harolda Fowlera McCormicka, bogataša iz Chicaga. McCormick je trošio tisuće dolara na njezine satove pjevanja te joj je čak sredio glavnu ulogu u operi Zaza, 1920. Za razliku od Alexanderove, Walska se posvađala s redateljem Pietrom Ciminijem tijekom proba kostima i napustila produkciju prije nego se pojavila u njoj. Kao Alexanderova, imala je grozan glas, koji se sviđao samo McCormicku. Drugi izvori kažu da je uloga Susan Alexander - i njezino grozno operno pjevanje - kombinacija Hope Hampton, Daviesove, Walske i priče o Samuelu Insullu, koji je 1929. sagradio čikašku operu Civic Opera House za svoju kćer, koja se nadala da će postati slavna i pjevati u operi Metropolitan, što se nije dogodilo.
Kad je RKO odbio Hearstovu ponudu da uništi film, Hearst je bio tako bijesan da je zabranio svojim medijima da recenziraju ili uopće spominju film. Dokumentarac The Battle Over Citizen Kane svaljuje krivnju zbog relativnog neuspjeha Građanina Kanea na Hearstova leđa. Iako je na box-officeu prošao dosta pristojno i postao šesti najuspješniji film godine, njegovi autori bili su pomalo razočarani. U The Chief: The Life of William Randolph Hearst, David Nasaw ističe Hearstove akcije nisu jedini razlog Kaneova neuspjeha, nego i: inovacije koje je Welles uveo s naracijom, kao i mračna poruka u srcu filma (da je potraga za uspjehom u konačnosti isprazna), što je značilo da popularna publika nije mogla cijeniti njegove vrijednosti.
U BBC-ovoj seriji dokumentaraca o Wellesovoj karijeri iz 1982., Welles je tvrdio mu je tijekom prvog tjedna prišao policajac i rekao mu: "Nemojte ići u svoj hotelsku sobu večeras; Hearst je podmetnuo neodjevenu ženu da se baci u vaše krilo kad uđete, što će poslikati fotograf. Hearst ih planira objaviti u svim svojim novinama." Welles je zahvalio čovjeku i ostao vani cijelu noć. Međutim, nije potvrđeno da li se to stvarno dogodilo. Welles je opisao i njegov jedini susret s Hearstom: u dizalu u zgradi u San Franciscu, gdje je film premijerno prikazan. Welles mu je ponudio besplatne karte, ali je tajkun odbio odgovoriti; Welles je kasnije izjavio da bi Charles Foster Kane vjerojatno prihvatio ponudu.
Iako su Hearstovi napori naštetili uspjehu filma, oni su mu se vratili tijekom vremena, budući da je gotovo svaka referenca na Hearstov život i karijeru uključuje referencu na film. Ironija Hearstovih pokušaja je u tome da se film danas uvijek povezuje s njim. Ova veza se dodatno pojačala s velikom biografijom W. A. Swanberga iz 1962., Građanin Hearst.
Welles je inzistirao da postoje razlike između dvojice muškaraca. 1968. je rekao Peteru Bogdanovichu, "Znaš, prava priča o Hearstu se dosta razlikuje od Kaneove. I sam Hearst - kao čovjek, mislim - je bio puno drugačiji." U svojem dokumentarcu F for Fake, Welles tvrdi kako se Kane originalno trebao temeljiti na Howardu Hughesu (kojeg je trebao glumiti Joseph Cotten), ali se kasnije predomislio i stvorio lik Kanea po uzoru na Hearsta. Hearstov biograf, David Nasaw, smatra kako je Hearst na filmu prikazan nedolično:
- "Wellesov Kane je karikatura čovjeka koji je iznutra isprazan, osamljen, poražen jer ne može zadobiti slijepu pokornost, odanost, privrženost i ljubav onih koji ga okružuju. Hearst se, naprotiv, nikad nije smatrao neuspješnim, nikad nije priznavao poraz, nikad nije prestao voljeti Marion (Davies) niti svoju ženu. Na kraju života nije pobjegao od svijeta kako bi se zakopao beskrajnu, mračnu nastambu ispunjenu umjetninama."
Za Kaneovu osobnost figurirali su i mnoge druge slavne ličnosti, a najviše izgleda je imao Jules Brulator, šef distribucije Eastman Kodaka i suosnivač filmskog studija Universal Pictures. Brulatourove druga i treća žena, Dorothy Gibson i Hope Hampton, postale su zvijezde nijemog filma, a kasnije ostvarile marginalne karijere u operi. Vjeruje se da su i njih dvije poslužile kao inspiracija za lik Susan Alexander.
Orson Welles tvrdio je kako je raskošna promocija operne karijere druge supruge Harolda Fowlera McMormicka, Ganne Walske - unatoč njezinom užasnom glasu - bila izravna inspiracija za scenarij. Ovo je potvrdio Roger Ebert na DVD izdanju filma.
U filmu postoje neki autobiografski elementi. Orson Welles izgubio je majku kad je imao samo devet godina, a oca kad mu je bilo petnaest. Nakon toga je postao štićenik čikaškog liječnika, dr. Mauricea Bernsteina - a Bernstein je prezime jedinog važnijeg lika u Građaninu Kaneu koji je prikazan u potpuno pozitivnom kontekstu.
Dokumentarac The Battle Over Citizen Kane ističe veliku ironiju da je Wellesova životna priča bila sličnija onoj Charlesa Fostera Kanea nego Hearstova: napredno čudo od djeteta koje je završilo u žalosti i samoći u ranoj dobi. Montažer Građanina Kanea Robert Wise je rezimirao:
- "Kad sam gledao film na pedesetu obljetnicu premijere, pomislio sam kako je Orson snimao autobiografski film a to nije shvaćao. Imate veliki uspon, prominenciju i slavu i uspjeh i što sve ne, a onda se to proteže i proteže i proteže. Bar su dvije životne priče jako slične..."
Dugo godina se vodila debata o tome tko je zaslužan za originalni scenarij, budući da su kao scenaristi navedeni Welles i Herman J. Mankiewicz.
Filmska kritičarka Pauline Kael u eseju "Raising Kane" tvrdi da je Welles zasjenio doprinos veterana Mankiewicza. Kael tvrdi da je Mankiewicz pravi autor scenarija, koji je najzaslužniji za veličinu filma. To je zasmetalo mnoge kritičare, posebno kritičara i kasnijeg redatelja (i bliskog Wellesova prijatelja) Petera Bogdanovicha, koji je opovrgnuo Kaeline tvrdnje.
Robert L. Carringer u eseju iz 1978. nazvanom "The Scripts of Citizen Kane", i u svojoj knjizi iz 1985., The Making of Citizen Kane, pobija Kaelinu tvrdnju da je Mankiewicz jedini autor scenarija. Nakon podrobne analize sedam promjena scenarija, Carringer je otkrio kako su ga uistinu zajednički napisali Welles i Mankiewicz. Pregledi scenarija očigledno upućuju na različite doprinose i autore svakog od tih doprinosa te potvrđuju da Mankiewicz nije jedini radio na scenariju nego da ga je u dobroj mjeri napisao i Welles.
Poznavatelj Wellesova rada James Naremore u svojoj knjizi The Magic World of Orson Welles kaže:
- "Carringer, koji je pretražio arhive RKO-a, pregledao je svih sedam promjena scenarija i razgovarao s većinom ljudi koji su s njim bili povezani. Pronašao je materijalni dokaz da je Welles bio jedan od glavnih autora scenarija. Drugim riječima, scenaristički potpisi koji se pojavljuju u filmu su točni: Kanea je producirala Wellesova tvrtka, na scenariju su radili Welles i Herman Mankiewicz, a režirao ga je Welles, koji je nastupio i u glavnoj ulozi."
Tijekom produkcije, radni naslov Građanina Kanea bio je RKO 281. Snimanje je obavljeno između 29. lipnja i 23. listopada 1940. Welles je šefovima studija zabranio dolazak na set. Shvaćao je njihovu želju da kontroliraju projekte te je znao da su očekivali da snimi uzbudljiv film koji će biti nalik radio-drami Rat svjetova. Wellesov ugovor s RKO-om dao mu je potpunu kontrolu nad produkcijom filma, nešto što mu nikad poslije nije dopušteno.
Poznavatelji i povjesničari filma vidjeli su Građanina Kanea kao Wellesov pokušaj da stvori novi stil snimanja filmova korištenjem raznih filmskih tehnika, kombinirajući ih sve u jedno (kao i Rođenje jedne nacije) D.W. Griffitha iz 1915.). Wellesov glumački stil također se može interpretirati kao rani primjer metodične glume. Na primjer, scena kad Kane iskaljuje svoj bijes s vrha stubišta na svog političkog rivala Jima Gettysa. Welles se spotaknuo i iščašio gležanj tijekom snimanja ove scene, ali kamere su nastavile snimati, a scena je završila u konačnoj verziji. Kao redatelj, Welles nije podnosio glumce koji su se okretali metodičnoj glumi, smatrajući ih nepouzdanima. Volio je raditi s glumcima koji su bili prilagodljivi i uvijek spremni za rad. Welles je, kao glumac, često prakticirao čitati tekst naglas i provodio više vremena pamteći rečenice (za što mu nikad nije trebalo mnogo vremena), dok se nije mentalno pripremao. Međutim, postoje neki primjeri u Građaninu Kaneu kad se Welles bio zanio ulogom. U slavnoj sceni iz filma, Kane golim rukama uništava spavaću sobu svoje druge žene nakon što ga ostavila. Prema biografima, nakon što je Welles uništio sobu i kad je snimanje bilo gotovo, oteturao je s krvavim rukama mrmljajući u bradu, "Osjetio sam. Osjetio sam."
Najinovativniji tehnički aspekt Građanina Kanea bilo je korištenje dubinskog kadra. U gotovo svakoj sceni u filmu, prednji plan, pozadina i sve u sredini je u izoštrenom fokusu. To je ostvareno uz pomoć slavnog snimatelja Gregga Tolanda preko njegovih eksperimenata s lećama i osvjetljenjem. Kad god dubinski kadar nije bio moguć - na primjer u sceni kad Kane završava čitanje loše recenzije Alexandrine opere dok u isto vrijeme otpušta osobu koja je napisala recenziju - Toland je koristio optičke printere kako bi se cijeli kadar prikazao u fokusu (jedan dio filma otisnut je na drugi dio filma).
Još jedna neortodoksna metoda korištena u filmu bili su niskokutni kadrovi, u kojima su u pozadini mnogih scena prikazani stropovi. Budući da su filmovi u to vrijeme većinom bili snimani u studijima, a ne na lokacijama, bilo je nemoguće snimati iz kuta koji bi pokazivao stropove jer ih setovi nisu ni imali. Wellesova ekipa koristila je musline kojima su prekriveni setovi kako bi se proizvela iluzija uobičajene sobe sa stropom, dok su mikrofoni bili skriveni iznad platna.
Jedna od pripovjedačkih tehnika uvedenih u ovom filmu bilo je korištenje epizodnih prizora na istom setu dok su likovi mijenjali kostime i šminku između dva snimanja kako bi scena iza svakog snimanja izgledala kao da se događa na istoj lokaciji, ali vremenski puno kasnije u odnosu na prethodnu. Welles je na ovaj način prikazao raspad Kaneova prvog braka, pa je tako nešto što se događalo godinama prikazano u nekoliko minuta. Prije ove tehnike, redatelji su na filmu morali dugo objašnjavati promijenjene okolnosti. Na primjer, u remek-djelu Ericha von Stroheima Pohlepa, raspad braka glavnog junaka trajao je skoro sat vremena, čak i u najkraćoj verziji.
Welles je uveo i neke vizualne efekte kako bi jeftino snimio stvari poput scena mase i velike interijere. Na primjer, scena u kojoj se kamera u operi dramatično podiže do potkrovlja kako bi prikazala radnike koji se rugaju nastupu druge gđe. Kane snimljena je pomicanjem kamere iznad pozornice, nakon čega se spušta zastor. Zastor se otvara, a kamera sada prikazuje radnike u višem dijelu opere.
Film je udario temelje novim tehnikama specijalnih efekata uz pomoć šminke, koje je stvorio make up umjetnik Mel Berns, vjerodostojno postarivši glumce za nekoliko desetljeća u svrhu priče. Primjer su mutne kontaktne leće koje su Cottena prikazale kao starca. Welles je kasnije tvrdio da je šminka korištena i na njemu za scenu u kojoj se pojavljuje kao mladić.
Welles je donio svoje iskustvo sa zvukom s radija. U jednoj sceni, stariji Kane udara Susan u šatoru na plaži, a dva lika nijemo zure jedno u drugo dok se u pozadini može čuti kako se na obližnjoj zabavi žena histerično smije. Njezina nepostojanost ukazuje na Susanine i Kaneove patnje. Welles je drugdje vješto iskoristio zvučne efekte kako bi kreirao ugođaj, kao što je ledeni odjek monumentalne knjižnice, gdje se novinaru suprostavlja pretjerano uslužni knjižničar.
Unatoč brojnim pozitivnim kritikama, film nije ostvario veći komercijalni uspjeh (zaradivši tek toliko da se pokrije budžet, ali ne i da se ostvari profit), što se negativno odrazilo na Wellesovu karijeru. Ostatak života je proveo pokušavajući snimati filmove po vlastitom nahođenju. Živio je dovoljno dugo da vidi kako se njegov debitantski film proglašava klasikom, a jednom je rekao kako je počeo na vrhu i proveo ostatak života radeći na putu prema dolje.
Građanin Kane bio je rijetko prikazivan i praktički zaboravljen sve do premijere u Europi 1946., gdje je priznat kao remek-djelo. U Sjedinjenim Državama je bio zanemaren i zaboravljen sve do ponovnog oživljavanja krajem pedesetih, nakon čega su kritičari imali sve ljepše riječi o njemu. Kritičari diljem svijeta su ga počeli uvrštavati među najbolje filmove svih vremena. Top 10 lista časopisa Sight & Sound počela se objavljivati 1942., a mijenja se svakih 10 godina. Građanin Kane na njoj se našao 1962.
- Najbolji film - Orson Welles
- Najbolji redatelj - Orson Welles
- Najbolji glumac - Orson Welles
- Najbolja montaža - Robert Wise
- Najbolja scenografija - Perry Ferguson, A. Roland Fields, Van Nest Polglase, Darrell Silvera
- Najbolja fotografija (crno-bijela) - Gregg Toland
- Najbolji zvuk - John Aalberg
- Najbolji glazbeni broj - Bernard Hermann
Unatoč svom statusu, Građanin Kane nije otporan na kritike. Filmski stručnjak s Bostonskog sveučilišta Ray Carney, iako je naglasio tehnička dostignuća, kritizirao je ono što je vidio kao nedostatak emocionalne dubine, površnu karakterizaciju i prazne metafore. Navodeći ga kao jedan od najprecjenjenijih radova u filmskoj umjetnosti, napisao je da je film "sveamerički trijumf forme nad sadržajem... sličan opernoj produkciji: pokušavajući prikriti banalnost izvedbi, one se zamotavaju u tisuću slojeva akustičnih i vizualnih obrada." O redatelju je rekao, "Welles jest Kane - u smislu da ne može dobiti ono što je zamislio - mijenja blještavilo za istinu i nada se da nitko neće primijetiti trik." Kritizirao je i kritičare i poznavatelje filma za povodljivost, naglašavajući da "kritičari očito uživaju da im govore što da misle jer inače ne bi šutili o diletantskoj glumi, karikaturalnim karakterizacijama, tendecioznoj fotografiji, montažnim opstrukcijama i apsurdno grandioznim (i dosadno upornim) metaforama... Kad će filmski stručnjaci odrasti?"
Po izlasku filma, Jorge Luis Borges je napisao, "Pati od glomaznosti, cjeplidlačenja, jednoličnosti. Nije inteligentan," i predvidio "Građanin Kane završit će kao i Griffithovi ili Pudovkinovi filmovi: nitko ne poriče njihovu povijesnu vrijednost, ali ih nitko ne gleda drugi put."
Slično je napisao i James Agate: "Mislim da je fotografija dosta dobra, ali ništa posebno, gluma osrednja, a cijela stvar je pomalo slabašna... Odlična režija g. Wellesa je toliko domišljata da vam skreće pozornost s onog što se zapravo režira."
- Citizen Kane na sajtu IMDb
- "100 najboljih filmova" Američkog filmskog instituta
- PBS: Građanin Kane
- Bright Lights Film Journal Essay
- Roger Ebert: Građanin Kane Arhivirano 2012-07-11 na Wayback Machine-u
- Time Magazine Top 100 Arhivirano 2009-04-21 na Wayback Machine-u
- Greatest films
- DVD recenzija
- Chicago's Citizen Kane Arhivirano 2006-10-11 na Wayback Machine-u
- Two speeches from the movie in text and audio from AmericanRhetoric.com
- Recenzije Građanina Kanea na TopTenREVIEWS.com Arhivirano 2007-09-27 na Wayback Machine-u
