Prijeđi na sadržaj

Benito Mussolini

Izvor: Wikipedija
(Preusmjereno sa stranice Benito Musolini)
Benito Mussolini
Benito Mussolini


Na dužnosti
24. decembar 1925 – 25. jul 1943
Monarh Viktor Emanuel III
Prethodnik sam sebe
(kao premijer)
Nasljednik Pietro Badoglio
(kao premijer)

Na dužnosti
31. oktobar 1922 – 25. jul 1943
Monarh Viktor Emanuel III
Prethodnik Luigi Facta
Nasljednik Pietro Badoglio

Na dužnosti
30. mart 1938 – 25. jul 1943
Zajedno s njim/njom služio Viktor Emanuel III

Na dužnosti
23. septembar 1943 – 25. april 1945

Rođen/a (1883-07-29)29. 7. 1883.
Predappio, Forlì, Kraljevina Italija
Umro/la 28. 4. 1945. (dob: 61)
Giulino di Mezzegra, Kraljevina Italija
Državljanstvo Italijan
Politička stranka Republikanska fašistička partija
(1943–1945)
Nacionalna fašistička partija
(1921–1943)
Italijanski fasci borbe
(1919–1921)
Fasci revolucionarne akcije
(1914–1919)
Autonomni fasci revolucionarne akcije
(1914)
Italijanska socijalistička partija
(1901–1914)
Suprug/a Rachele Mussolini
Rodbina Ida Dalser
Margherita Sarfatti
Clara Petacci
Djeca Edda Mussolini
Vittorio Mussolini
Bruno Mussolini
Romano Mussolini
Anna Maria Mussolini
Profesija diktator, političar, novinar, književnik, nastavnik
Potpis Benito Mussolini's signature
Vojna služba
Država  Kraljevina Italija
Rod/služba Regio Esercito (Kraljevska vojska)
Godine službe 1915–1917
Čin kaplar
Jedinica 11. pukovnija Bersaljera
Bitke/ratovi prvi svjetski rat

Benito Amilcare Andrea Mussolini (Predappio, 29. 7. 1883. — Giulino di Mezzegra, 28. 4. 1945.), talijanski političar, državnik, fašistički vođa (Duce) i nacionalni diktator od 1925. do 1943.

Političku karijeru je započeo kao socijalist postavši jedan od istaknutih vođa talijanske ljevice. U vrijeme 1. svjetskog rata se sve više razilazi sa partijskim kolegama zbog svojeg zagovaranja talijanske intervencije na strani Antante. 1919. s istomišljenicima osniva Fašističku partiju koja se brzo razvija i sve više približava desnici pri čemu se i Mussolini udaljava od ranijih ideja. Nakon osvajanja lokalne vlasti i Marša na Rim 1922. godine postaje premijer, a raznim represivnim i autoritarnim mjerama do 1925., i talijanski diktator. Tokom tridesetih vodi agresivnu vanjsku politiku i približava se Hitleru i nacističkoj Njemačkoj s kojom 1940. ulazi u rat protiv zapadnih saveznika. Nakon niza neuspjeha i američke invazije, 1943. je smijenjen s položaja i pritvoren, no brzo ga oslobađaju Nijemci i postavaljaju za diktatora marionetske Talijanske Socijalne Republike kojom vlada do kraja rata kada ga partizani zarobljavaju i strijeljaju.

Biografija

[uredi | uredi kod]

Rana karijera

[uredi | uredi kod]

Rođen 29. jula 1883. godine u okolici sela Predappio, nedaleko mjesta Forli u sjeveroistočnoj talijanskoj pokrajini Romagna (jedan od najsiromašnijih krajeva u Italiji). Njegova majka, Rosa (djevojačko prezime Malteni) bila je jedna od najuglednijih učiteljica u okolici. Njegov otac, Allesandro, bio je kovač i predani socijalist. Benito je imao brata i sestru (Armaldo i Edviga), nijedno od djece nije dugo živjelo. Za vrijeme školskih dana bio je povučeno dijete. Nikada nije plakao i rijetko se smijao niti je puno pričao. Radije je sjedio u zadnjoj klupi i čitao nego se igrao s drugom djecom. Kao i otac bio je nagle naravi. U razredu je uvijek bio neposlušan te je stoga izbačen iz internata. Zbog napada nožem na druge učenike izbačen je iz dvije škole. Od rane mladosti bio je okružen utjecajima anarhizma, socijalizma i drugih lijevih opcija. Nakon završenog školovanja 1901. dobio je zvanje nastavnika i nekoliko je mjeseci predavao francuski jezik i književnost. Potom je započeo svoju političku karijeru kao radikalni socijalist; također je bio i ateist.

Nesposoban pronaći stalan posao 1902. emigrira u Švicarsku (kasnije će biti uhapšen zbog skitnje i protjeran iz zemlje). Za vrijeme boravka u Švicarskoj povezao se s tamošnjim socijalistima, te je po povratku u Italiju preko lista Borba klasa propagirao socijalističke ideje. Godine 1908. u austrijskom gradu Trentu napisao je roman Kardinalova ljubavnica, kasnije preveden na engleski. Dvije godine kasnije (1910.) postao je sekretar mjesne Socijalističke partije u Forliju. Iste godine ženi se s Rachele Guidi koja će mu roditi petero djece. Kada je 1911. Italija objavila rat Turskoj bio je zatvoren zbog pacifističke propagande. U to doba hvalio se da je antipatriot. Već u julu 1912. izabran je za predsjednika Socijalističke partije, a u decembru preuzima uredničko mjesto partijskog glasila Avanti. Tada postaje jedan od najutjecajnijih vođa talijanskog socijalizma.

Početkom 1. svjetskog rata Mussolini je bio protiv ulaska Italije u oružani sukob, ali se protivio i politici Centralnih sila te osudio ultimatume Srbiji i Belgiji. Brzo nakon početka rata mijenja stavove i zalaže se za ulazak u sukob na strani Antante; vjerovao je da bi talijanskim socijalistima također koristila zapadnjačka pobjeda nad reakcionarnim Centralinim silama. Iako se pomalo kolebao i oko ideoloških pitanja, tadašnja promjena mišljenja bila je motivirana praktičnim razlozima. Stavove je objavljivao u stranačkim novinama Avanti! pa je uskoro došao u sukob s drugim socijalističkim vođama. Iako su oni bili spremni izgladiti nesuglasice, Mussolini je dao ostavku i obratio im se riječima: "Shvatio bih našu apsolutnu neutralnost ako biste bi imali hrabrost da idete do kraja i, to znači, izazovete ustanak. Ali njega apriori ne uzimate u obzir zato što znate da vas očekuje neuspjeh. Onda recite sasvim iskreno da ste protiv rata zato što se plašite bajoneta." Počinje izdavati list Popolo d'Italia, preko kojeg se zalaže za intervenciju Italije. Istodbno jedna manja grupa intervencionistički raspoloženih socijalista i sindikalista osniva grupu Fasci d'azione rivoluzionaria internazionalista kojoj se priključuje i Mussolini zajedno s nekoliko svojih sljedbenika. Sam se polako udaljava od marksizma i postaje fasciniran ratom i ratobornošću, ali ni tada nije bio nacionalist niti zagovarao ekspanzionističku politiku. 1915. je mobiliziran; u ratu se nije posebno isticao niti napredovao u činovima, a nakon dvije godine je ranjen i demobiliziran. Rusku revoluciju je pozdravio, ali razočarao se kada je Lenjin potpisao mir u Brest-Litovsku; prema Lenjinu je tijekom daljnje karijere imao ambivalentan odnos.

Nakon rata našao se u nepovoljnom položaju jer je izgubio sav utjecaj koji je nekada imao u Socijalističkoj partiji; u to doba se jako kolebao oko svojih političkih stavova i davao izjave kao što su: "Ostavite slobodan put za elementarne snage indvidue jer izvan individue ne postoji druga ljudska realnost. Zbog čega Stirner ne bi ponovno postao aktualan?"[2] "Dolje s državom u svim njenim vidovima i otjelotvorenjima. S državom od jučer, danas, sutra. S građanskom državom i sa socijalističkom. Nama, na smrt osuđenim pristalicama individualizma, preostaje samo današnji mrak i sumorna sutrašnjica, samo apsurdna, ali ipak utješna religija anarhije." [3] Bio je fasciniran politikom koju je Gabriele D'Annunzio vodio u Rijeci, a podupro je i potpisivanje Rapallskog ugovora s Jugoslavijom (kojim su znatno umanjene ekspanzionističke želje talijanskih nacionalista).

Razvoj fašizma

[uredi | uredi kod]
Simbol fašizma

Fašizam je postao organizirani politički pokret u martu 1919. kada je Mussolini s bivšim lijevim intervencionistima i mladim ratnim veteranima osnovao Fasci Italiani di Combattimento. Ciljevi su im bili: proglašenje republike, ukidanje Senata, reforma parlamenta, konfiskacija crkvenih dobara, djelomična eksproprijacija kapitala i agrarna reforma. Pokret je dobio ime po snopu pruća sa sjekirom u sredini - fasces - starom rimskom simbolu discipline. Osnovali su i naoružane odrede koji su terorizirali donedavne Mussolinijeve socijalističke kolege dok se policija u te sukobe rijetko miješala; okršaji su bili vrlo nasilni i okrutni, a pojedine skupine naoružanih fašista su se otimale čak i kontroli nadređenih partijskih funkcionera. Mussolini je povodom težih incidenata pokušavao obuzdati nasilje, ali bez većeg uspjeha. Pokretu su pristupali brojni veterani, nacionalisti, antisocijalisti i antiliberali iako su fašisti u svojem prvom parlamentarnom pojavljivanju koalirali s liberalima, a Mussolini je pokušavao privući čak i socijaliste. Mussolini tada nije imao apsolutnu vlast nad partijom, a u stavovima se sve više razilazio s novim članovima; predvidivši da će ga nezadovoljni ostali lideri smijeniti, u ljeto 1921. je dao ostavku. Budući da je njegov odlazak oslabio partiju iste godine su ga pozvali da se vrati što je on prihvatio budući da nije imao mogućnosti za uspješnu političku aktivnost u nekoj drugoj partiji. Od tada i sam počinje naginjati radikalnijim desničarskim idejama.

Tokom 1922. fašisti osvajaju vlast u brojnim gradovima i pokrajinama Italije te postaju najbrojnija stranka u zemlji (krajem 1921. ime je promijenjeno u Partito Nazionale Fascista). U oktobru iste godine na partijskom kongresu održanom u Napulju, organiziraju Marš na Rim u kome je sudjelovalo 60 000 fašista. Iako je vojska lako mogla spriječiti njihov napuhani pokušaj državnog udara, kralj Vittorio Emanuele III odlučio je povjeriti Mussoliniju mandat (28. oktobra 1922.) te je on postao premijer u vladi koja je uključivala nacionaliste, liberale i konzervativce. Uz njihovu početnu pomoć fašisti su uveli strogu cenzuru i izmijenili izborni zakon tako da su u periodu od 1925. - 1926. prisvojili svu moć i likvidirali druge političke stranke pretvarajući Italiju u totalitarnu policijsku državu na čelu s Mussolinijem. Za vrijeme fašističke diktature parlamentarni sistem je praktično ukinut, zakoni su ponovo pisani, svi učitelji u školama i na univerzitetima morali su se zakleti da će braniti režim, urednike novina imenovao je osobno Mussolini, a nitko tko nije imao pismeno odobrenje partije nije se mogao baviti novinarstvom. Gušeni su radnički štrajkovi i sve se više podilazio interesima krupnih kapitalista i zemljoposjednika. Trgovačka društva su lišena bilo kakve autonomije i integrirana su u ono što se nazivalo korporativni sistem; namjera (nikada nije do kraja dovršena) je bila sve Talijane učlaniti u različite profesionalne organizacije ili korporacije koje nadzire vlada. Principi fašističke doktrine objavljeni su u jednom članku, koji je navodno napisao Mussolini, a koji se 1932. pojavio u Enciclopedia Italiana.

Koristeći aposlutnu kontrolu nad štampom, Mussolini je postepeno gradio legendu o Duceu (Vođi), čovjeku koji je uvijek u pravu i koji može riješiti sve političke i ekonomske probleme. U različitim vremenskim razmacima osobno je preuzimao vođenje ministarstva unutarnjih poslova, vanjskih poslova, kolonija, gradskih uprava, vojske i oružanih službi te javnih radova. Ponekad je istovremeno bio na čelu više ministarstava, a ujedno je bio i predsjednik vlade. Istovremeno je bio vođa svemoćne Fašističke partije i partijske milicije. Na taj je način uspijevao zadržati moć u vlastitim rukama i spriječiti pojavu ozbiljnijeg rivala; ipak smatra se da su neki od atentata koji su na njega pokušani bili djelo ekstremističkih nezadovoljnika unutar stranke. [4]

Iako je bio ateist, a u mladosti i antiklerikalac, iz praktičnih razloga sve više se približavao Crkvi: 1929. potpisao je konkordat s Vatikanom, kojim je talijanska država napokon priznata od katoličke crkve. Također se ulagivao svojim financijerima prvo prebacujući brojne industrije iz javnog u privatno vlasništvo. No, 1930. krenuo je u drugom smjeru stavljajući industriju pod rigidnu vladinu kontrolu. Velike količine novca trošio je na javne radove nastojeći tako izvući Italiju iz ekonomske krize, i pretvoriti je u razvijenu industrijsku zemlju. Međutim ekonomija je patila zbog težnje za autarkijom i stoga što je postojala prevelika koncentracija teške industrije za koju Italija nije imala dovoljno sirovina. U vanjskoj politici Mussolini je uskoro od pacifista postao agresivni imperijalist; rani primjer toga je bombardiranje Krfa 1923. godine. Uskoro nakon toga uspio je upostaviti kvislinški režim u Albaniji i ponovo osvojiti Libiju. Njegov je san bio od Sredozemlja učiniti mare nostrum (naše more - kao u rimsko doba). Godine 1935. na konferenciji u mjestu Stresa pomogao je stvoriti antihitlerovsku frontu u cilju obrane nezavisnosti Austrije; spram nacizma je u početku bio sumnjičav, kritizrao je njegov radikalni rasizam i prijeteću ratobornost.

U periodu od 1935. do 1936. Italija je ratovala protiv Abesinije (Etiopija), što je bilo u suprotnosti s načelima Lige naroda te je Mussolini bio prisiljen potražiti saveznika u nacističkoj Njemačkoj koja je 1933. istupila iz Lige. Njegova intervencija (1936.-1939.) u Španjolskom građanskom ratu na strani generala Franca zapriječila je bilo kakvu nadu u pomirenje s Francuskom i Velikom Britanijom. Kao rezultat toga morao je 1938. prihvatiti njemačku aneksiju Austrije i komadanje Čehoslovačke 1939. godine. Na Minhenskoj konferenciji u septembru 1938. zauzeo je umjeren stav zalažući se za mir u Evropi; taj događaj je smatrao svojim velikim diplomatskim uspjehom. Također je težio priključiti dio hrvatske obale Italiji. Njegov savez s Njemačkom je potvrđen kada je sklopio pakt s Hitlerom u maju 1939. godine. Iako je u početku svoje karijere Hitler bio fasciniran Mussolinijem i iskazivao mu poštovanje, sada je Mussolini kao potčinjeni partner slijedio naciste u vanjskim poslovima i provedbi rasne politike koja je vodila progonu Židova i stvaranju aparthejda u Talijanskom carstvu.

Drugi svjetski rat

[uredi | uredi kod]
Mussolini i Hitler
S lijeva na desno možete vidjeti beživotna tijela bivšeg komunističkog političara Nicole Bombačija, Dučea Benita Musolinija, njegove vjerne ljubavnice Clare Petacci, ministra Alessandra Pavolinija i poznatog fašističkog političara Achillea Staracea, koja su izložena na Plaza Loreto u u gradu Milanu 1945.

Premda je 15 godina bio na vlasti i spremao Italiju za rat njegove oružane snage posve su nepripremljene dočekale Hitlerovu invaziju Poljske koja je bila casus belli za Drugi svjetski rat. Ispočetka je odlučio da se Italija neće angažirati u ratu, sve dok ne bude siguran u pobjedu. Tek nakon pada Francuske u junu 1940., nadajući se da će rat trajati samo još nekoliko tjedana stupio je u rat. Njegov rat protiv Grčke u oktobru te godine svima je pokazao da nije uspio stvoriti efikasnu armiju. 1941. napao je Jugoslaviju i na čelo novostvorene NDH postavio dugogodišnjeg saveznika Antu Pavelića s ciljem da podredi Hrvatsku i pripoji obalu Italiji. Nastavkom rata, učestali talijanski porazi na svim frontama i anglo-američko iskrcavanje na Siciliju 1943. godine (gdje gotovo da i nisu naišli na ozbiljan otpor), okrenuli su većinu Mussolinijevih suradnika protiv njega na sastanku Velikog fašističkog vijeća 25. maja 1943. To je omogućilo kralju da mu oduzme mandat. Osnovana je nova vlada pod predsjedanjem maršala Badoglia. Mussolini je na kraljevu zapovijed uhapšen i interniran u jedan hotel u masivu Gran Sasso d'Italia, odakle su ga 12. rujna 1943. oslobodili njemački padobranci predvođeni SS pukovnikom Ottom Skorzenyjem.

Nijemci su ga prebacili u sjevernu Italiju. Tu ga je Hitler postavio za šefa marionetske države, Talijanske Socijalne Republike (Repubblica di Saló). U toj tvorevini, bez nade za opstanak i potpore talijanskog naroda, Mussolini se vratio svojim ranim fašističkim idejama bliskima socijalizmu: kapitaliste poptuno podređuje sindikatima, nacionalizira sva poduzeća s više od 100 radnika ili milijunskog kapitala, nastoji oslabiti vlastitu stranačku središnjicu stvaranjem vanjskih grupa kojima prenosi moć. Novu državu definirao je riječima: "Ovo će biti republika talijanskih radnika i već je počela s odlučnim provođenjem svih onih postulata koji su punih četrdeset godina ispisani na zastavama socijalističkih pokreta." [5] Također je dao ubiti neke od fašističkih vođa koji su mu otkazali poslušnost, uključujući i svog zeta, grofa Galeazza Ciana. Za prijašnje političke neuspjehe krivio je kralja koji je svojim djelovanjem "iskvario fašizam i zaustavio revoluciju". U travnju 1945., u trenucima kada su se savezničke snage približavale Milanu, a njemačke povlačile iz Italije, Mussolinija su zajedno sa svojom ljubavnicom Clarom Petacci u Dongu na jezeru Como 28. travnja 1945. kod mjesta Giulino di Mezzegra uhvatili talijanski partizani pri pokušaju bijega u Švicarsku. Jedan od partizana mu je prilikom uhićenja doviknuo: "Zašto si izdao socijalizam?". [6] Streljan je po kratkom postupku; narednog dana Mussolinijevo tijelo, zajedno s tijelima drugih poznatih fašista, obješeno je naglavačke u Milanu. Rat su preživjeli Mussolinijeva supruga Rachele s dvojicom sinova (Vittorio i Romano) i kćerkom (Edda), udovicom grofa Ciana. Treći sin, Bruno, poginuo je u avionskoj nesreći.

Reference

[uredi | uredi kod]
  1. Quartermaine, L. (2000). Mussolini's Last Republic: Propaganda and Politics in the Italian Social Republic. p. 21
  2. Opera Omnia di Benito Mussolini, tom 15. str. 194.
  3. Opera Omnia di Benito Mussolini, tom 14. str 398.
  4. Gaetano Salvemini, Mussolini storico di se stesso - "Il Ponte", sv. V/1949/ str. 707.
  5. Ernst Nolte, Fašizam u svojoj epohi, str. 251.
  6. Ernst Nolte, Fašizam u svojoj epohi, str. 254.

Literatura

[uredi | uredi kod]
  • Denis Mack Smith - Mussolinijevo Rimsko Carstvo (Globus, Zagreb).
  • Ernst Nolte - Fašizam u svojoj epohi (Nolit, Beograd)