B. B. King
B.B. King | |
|---|---|
 | |
| Muzički rad | |
| Period aktivnosti | 1948-2015 |
| Žanr | Blues, R&B, blues rock |
| Instrument | Gitara ES-355 "Lucille" |
Riley Benjamin King (rođen 16. septembra 1925. Itta Bena, država Mississippi, 15. maj 2015. Las Vegas država Nevada), poznat po umjetničkom imenu B.B. King, je američki blues gitarista, pjevač i tekstopisac hvaljen zbog svog osječajnog pjevanja i sviranja na gitari.
Kritike i rasprostranjena popularnost su zacementirale njegovu reputaciju vjerovatno kao najpoštovanijeg i najuspješnijeg blues muzičara, ne samo u Sjedinjenim Državama, nego i u svijetu.[1]
Časopis Rolling Stone ga je rangirao na 3. mjesto na popisu "100 najvećih gitarista svih vremena" odmah iza Jimi Hendrixa i Duane Allmana. B.B. King je bio oženjen dva puta, sa Martha-om Lee Denton, 1946.-1952., te sa Sue Carol Hall, 1958.-1966. Oba braka su završila razvodom najvjerovatnije zbog njegovih 250 nastupa godišnje. Otac je 15. djece. Bio je slavljen zbog dovođenja sirove muzike sa pamučnih polja u rasno podvojenom južnom dijelu SAD-a do publike u cijelom svijetu. Također, zaslužan je zbog muzičkog nadahnjivanja gitarista Erica Claptona, Stevie Ray Vaughana i mnogih drugih.
Umro je u 89. godini života usljed komplikacija uzrokovanih dijabetesom nadživivši svoje blues savremenike poput Muddy Watersa, Howlin 'Wolfa i John Lee Hookera.[2]
Riley Benjamin King je rođen 16. septembra 1925. godine, čiji pradjed je bio rob. Ubrzo nakon toga je sa svojom majkom preselio u malo mjesto Kilmichael da radi na plantaži pamuka. [3] U mladim godinama je razvio ljubav prema muzici bivajući izložen Gospel muzici, dok je prisustvovao crkvenim službama sa svojom majkom i bakom. Ubrzo je postao stalni član hora, gdje je razvijao svoj glas pjevajući, pa čak i učeći osnove sviranja gitare kod lokalnog crkvenog sveštenika.[4]
Kod njegove tetke je slušao ploče slijepog Lemona Jeffersona. Njegov rođak, veliki blues muzičar Bukka White bi povremeno dolazio u posjete iz Memphisa da svira i pjeva. Nakon što mu je majka umrla, brigu o njemu preuzela je baka. Radeći na plantaži pamuka zaradio je novac za koji je kupio svoju prvu gitaru.[3] Nakon što mu je i baka umrla Riley B. King je nastavio da radi na farmi, ali je ubrzo zarađivao dvostruko više novca svirajući kao ulični muzičar u gradiću Indianola.
Nakon preseljenja u Memphis, Tennessee, 1946. godine počelo je njegovo istinsko blues obrazovanje. Ostao je sa svojim rođakom blues muzičarem Bukka White-om koji ga je učio sviranju gitare. Kada nije svirao gitaru, on je provodio mnogo svog slobodnog vremena gledajući druge blues muzičare kako sviraju. Njegov prvi korak ka muzičkoj karijeri došao je 1948. godine kada je nastupao na radio KWEM, programu Sonny Boy Williamsona namijenjenom crnačkoj publici.[4] To mu je širom otvorilo vrata za nastupe u blues klubovima u centru Memphisa u ulici "Beale Street" gdje je stekao ugled talentovanog mladog gitariste i saradnju sa takvim pjevačima kao što su Bobby "Blue" Bland. Radio je i kao DJ, gdje je stekao nadimak "Beale Street Blues Boy", kasnije skraćeno na "BB".[5] B.B. King je započeo kao umjetnik snimajući singl "Miss Martha King" u izdanju Bullet Recordsa, koji nije postigao zapažen uspjeh na listama popularnosti i kod kritike. [6]
Prvi pravi muzički uspjeh je bio njegov blues klasik "Three O’Clock Blues", koji je bio pet sedmica na vrhu R&B (Ritam i blues) liste popularnosti 1951. godine. Ova pjesma je ostala i danas kao jedan od velikih primjera savršene kombinacije blues pjevanja i sviranja gitare.[6] Ubrzo nakon uspjeha ove pjesme B.B. King je započeo sa muzičkim turnejama širom SAD-a. Godine 1956., on i njegova muzička grupa su odsvirali zapanjujućih 342 koncerta. Njegova muzička karijera koja je započela sa nastupima u mnogobrojnim kafićima u malim gradovima, seoskim plesnim dvoranama sa vrtoglavim uspjehom dostigla je taj nivo da je nastupao u najpoznatijim rock dvoranama, simfonijskim koncertnim dvoranama, univerzitetima, luksuznim hotelskim ljetovalištima i amfiteatrima u SAD i inostranstvu.[4]
Tokom 1950-ih i 1960-ih B.B. King je snimio mnogobrojne pjesme koje su postigle veliki uspjeh poput: "You Know I Love You," "When My Heart Beats like a Hammer," "Every Day I Have the Blues," "Sweet Little Angel," Sweet Sixteen," i "Don't Answer the Door," ...itd. Njegov uživo nastup iz 1965. godine snimljen na LP ploču "Live at the Regal" smatra se veoma važnim koncertnim albumom, na kojem je snimljena dinamična koncertna atmosfera majstorskog muzičkog izvođenja B.B. Kinga i reakcija njegove entuzijastične crne publike.[6] Ostali uspjesi tokom njegove dugotrajne saradnje sa izdavačkom kućom "ABC" uključuju par koncertnih albuma iz sredine 1970-ih sa Bobby Blue Bland-om i jazz saradnja sa grupom Crusaders na albumu "Midnight Believers." Blues čistunci su blagonaklono gledali na njegove "povratak na korijene" napore na albumima "Lucille Talks Back" (1975) i "Blues 'n' Jazz" (1983). Jedan od omiljenih albuma ljubitelja rock muzike "Indianola Mississippi Seeds" (1970), ostvaren je u saradnji sa Leonom Russellom, Joe Walshom i Carole King. Album "B.B. King in London" (1971), je snimljen sa domaćinima britanskim rock muzičarima, a "Riding With the King" (2000), je snimljen u saradnji sa Ericom Claptonom. B.B. King je osvojio "Grammy" nagrade za najbolji tradicionalni blues snimke za albume "Live at Apollo" (1991) i "Blues Summit" (1993). godine. Kroz sve to, B.B. King je putovao na koncertnim turnejama kao malo koji izvođač u historiji muzike. Put je bio njegov dom od sredine 1950-ih. Godine 1956. odsvirao je 342 koncerta, a svirao je u prosjeku više od 200 koncerata godišnje čak i u 70-im godinama njegovog života. Svakog mjeseca juna bi izdvojio nekoliko sedmica za sebe, da bi se vratio u Indianolu, što je on nazivao "povratak kući u Misisipi" (eng. "Mississippi Homecoming").[7]
Kao gitarista B.B. King je najpoznatiji po svojim jednostavnim i melodičnim gitarskim solo dionicama, koje je izvodio na Gibson gitari. Ostvario je jedinstveni baršunasti i "kraljevski" ton na svojoj gitari, uz uočljivi oštri ton poput "uboda". Bio je poznat po svom prijatnom vibrato zvuku, jakom uvrtanju žica prilikom sviranja i razboritom pristupu koji čini svaku notu veoma važnom. Na početku svoje karijere B.B. King je dao nadimak svojoj gitari "Lucille", kao da je to žena s kojom je imao dijalog. Uvijek je smatrao da je muzika koju je svirao na gitari kao produžetak njegovog glasa (i obrnuto).
Jednom je i izjavio da
čim prestanem sa pjevanjem, ja počinjem pjevati svirajući moju gitaru Lucille.
B.B. King je kao ime za svoju gitaru "Lucille" odabrao sredinom 1950-ih nakon što je spasio svoju gitaru od požara u noćnom klubu koji su započela dva muškarca zbog rasprave oko djevojke čije ime je bilo Lucille. Njegov gitarski stil odražava njegov odgoj iz područja oko ušća rijeke Mississippi i sazrijevanja u Memphisu. Rani muzički utjecaj na njega imali su blues muzičari poput T-Bone Walkera (čija pjesma "Stormy Monday," ga je i nadahnula da zaista počne i da svira blues"), Lonnie Johnson, Sonny Boy Williamson i Bukka White. B.B. King se divio jazz gitaristima Charlie Christianu i Djangou Reinhartu. Puhačka sekcija u njegovom orkestru je odigrala veliku ulogu u njegovoj muzici, praveći uspješnu kombinaciju jazza i bluesa u okviru velikog orkestra (big-band). Njegova spremnost da istražuje i da se razvija kao muzičar objašnjava njegovu popularnost tokom pet decenija okušavanja u različitim muzičkim stilovima.
Više nego bilo koji drugi muzičar nakon Drugog svjetskog rata, B.B. King je doveo blues sa margine u središte interesovanja muzičke javnosti. Njegov utjecaj na generacije rock i blues gitarista poput Erica Claptona, Mikea Bloomfielda i Stevie Ray Vaughana je neprocjenjiva. Razvijajući blues ka novim muzičkim pravcima ostvario je proboj sa popularnim pjesmama poput "The Thrill Is Gone", koja ističe njegov osjećajni glas i gitaru uz pratnju gudačkih instrumenata. Sredinom 1960-ih, naporan rad B.B. Kinga, muzički genije i poštovanje koje je stekao među proslavljenim rock muzičarima proširila je njegovu slušalačku publiku uključujući i novu publiku bijelih slušalaca koji su zavoljeli blues muziku. Tako je B.B. King došao do pažnje još jedne generacije mlađih slušalaca, kada je snimio pjesmu "When Love Comes to Town" 1988. godine sa grupom U2 na njihovom albumu i filmu Rattle and Hum.[7]
- ↑ http://www.nytimes.com/2015/05/16/arts/music/b-b-king-blues-singer-dies-at-89.html?_r=0
- ↑ http://www.theguardian.com/music/2015/may/15/bb-king-dies-in-las-vegas-aged-89
- ↑ 3,0 3,1 http://www.theguardian.com/music/2012/oct/06/bb-king-music-blues-guitar
- ↑ 4,0 4,1 4,2 „Archive copy”. Arhivirano iz originala na datum 2015-05-18. Pristupljeno 2015-06-21.
- ↑ B. B. King razgovarali o Pop Chronicles (1969).
- ↑ 6,0 6,1 6,2 http://www.newworldencyclopedia.org/entry/B._B._King
- ↑ 7,0 7,1 https://rockhall.com/inductees/bb-king/bio/
- B. B. King's Blues Clubs
- Official B. B. King-website
- The official signature B. B. King guitar, by Gibson Arhivirano 2008-12-18 na Wayback Machine-u
- World Blues-One of the oldest B. B. King websites on the net
- B. B. King UK Fan Site Arhivirano 2007-03-11 na Wayback Machine-u
- B. B. King na sajtu IMDb
- 1980 Blues Foundation Hall of Fame induction Arhivirano 2007-03-05 na Wayback Machine-u
- B. B. King biographer Charlie Sawyer writes about returning to the Delta and a "charette" on the B. B. King Museum and Delta Interpretive Center in Indianola, Mississippi. Arhivirano 2005-09-24 na Wayback Machine-u
- B. B. King's oral history video excerpts Arhivirano 2009-09-03 na Wayback Machine-u at The National Visionary Leadership Project
