Atanazije Aleksandrijski
Atanazije Aleksandrijski, nazvan i Atanasije Veliki (oko 298.-2. svibnja 373.) bio je kršćanski biskup i patrijarh Aleksandrije. Katolička i Pravoslavne Crkve časte ga kao sveca. U Rimokatoličkoj Crkvi on je jedan od crkvenih naučitelja, te se ubraja među četiri velika naučitelja Istočne Crkve. Istočne Crkve slave ga 18. siječnja (datum prijenosa relikvija), a Rimokatolička Crkva 2. svibnja (dan smrti).
On je prvi put naveo 27 knjiga kao knjige Novog zaveta.[1] Atanasija nazivaju i "moćnim episkopom" jer je u njegovo vreme Crkva stekla znatnu političku moć.[1]
Atanazije se rodio u obitelji koja je pripadala višem sloju u egipatskom gradu Aleksandriji. Vjerojatno mu je bila poznata Aleksandrijska katehetska škola, a mogao je imati oko 10 godina kad su pod rimskim carem Maksimijanom stotine kršćana doživjele mučeničku smrt, a među njima su bili i neki od vođa škole. Tadašnji biskup Aleksandar uputio je Atanazija na privatne tečajeve.
Oko 318. Atanazije je počeo pisati djelo Protiv pogana - O Utjelovljenju, potvrđujući i tumačeći da je Isus istovremeno i Bog i čovjek. U svom najvećem teološkom djelu, Tri govora protiv arijanaca, Atanazije naglašava da je Očevo rađanje Sina ili Riječi, nutarnji odnos među njima, a ne nešto što bi se dogodilo u vremenu. Njegovi spisi predstavljaju temelj kršćanske borbe protiv arijanstva, kojemu se Atanazije čitavog života protivio.
Pokazavši svoje teološko umijeće imenovan je arhiđakonom i tajnikom biskupa Aleksandra.
Još kao đakon, Atanazije je 325. pratio svoga biskupa Aleksandra na Prvi nicejski sabor, što ga je sazvao car Konstantin I. Veliki kako bi se riješilo pitanje nauka što ga je širio Arije, također iz Aleksandrije. Grčkim izrazom homoousios (istobitan) na tom je saboru bezrezervno potvrđena savršena jednakost Oca i Sina, te je Sin, nasuprot Arijevu nauku, definiran kao rođen, a ne stvoren. Ova je definicija ušla u Nicejsko vjerovanje. Time je na saboru pobijedila Aleksandrova i Atanazijeva struja, a Arije i njegovi sljedbenici morali su otići u progonstvo.
Premda se u Aleksandriju vratio kao pobjednik i ubrzo (328.), kao tridesetogodišnjak, postao novi biskup i patrijarh Aleksandrije, od toga trenutka, pa do 362. morat će, zbog svoje predanosti Nicejskom vjerovanju, i sam podnijeti barem pet izgona, a u mnogim će trenucima biti od sviju napušten. Stoga mu se ponekad i pridaje latinski naziv Athanasius contra mundum (Atanazije protiv svijeta).
Za svoga prvog izgnanstva u Treviru dovršio je svoje dvostruko djelo Protiv pogana - O Utjelovljenju, u kojem govori o Kristu kao pravom Bogu i pravom čovjeku. U to je vrijeme u kršćanstvu bila vrlo živa diskusija o Trojstvu, a stanje je bilo bitno različito na Zapadu, gdje se Crkva s papom Julijem I. doslovno držala Nicejskog vjerovanja, i na Istoku koji je bio spekulativniji i sklon življim raspravama, pa se razmišljanje o Trojstvu kretalo od čistog arijanstva, preko poluarijanstva, do nicejske vjere. Jedan od trojice Konstantinovih sinova i nasljednika, Konstancije II., u svojim je postupcima bio pod utjecajem poluarijanca Euzebija Nikomedijskog, te se protivio Atanaziju. Ipak, njegov brat Konstans, koji je vladao Istokom, organizirao je, u dogovoru s papom Julijem, 343. godine mjesni sinod u Sardici (današnja Sofija), koji je odlučio da se Atanazije ima vratiti u Aleksandriju.
350. Konstans je ubijen, a Konstancije postaje jedini vladar carstva, te do svoje smrti 361. organizira više mjesnih sinoda u Sirmijumu (današnja Srijemska Mitrovica) koji su osudili Atanazija i ostale pristalice Nicejskoga vjerovanja (posebice papu Liberija). Novi car Julijan Apostata (361.-363.) progoni sve kršćane, pa tako i Atanazija, koji se bio sklonio kod monaha pustinjaka, gdje je napisao poznati Život svetog Antuna Opata.
Atanazije je 363. uspio u Aleksandriji sazvati veliki sinod Istočne Crkve, na kojem je još jednom definirana prava vjera, te su potvrđene odluke Prvog nicejskog sabora.
Atanazije je prvi put naveo 27 knjiga kao knjige Novog zaveta. Godine 367. Atanasije je napisao godišnje pastirsko pismo egipatskim crkvama navodeći koje knjige bi trebalo čitati u crkvama kao svete spise.[1] Istovremeno naređuje da se biblioteke očiste od svih »apokrifnih knjiga« sa »jeretičkim« tendencijama.[2] On navodi današnjih dvadeset i sedam knjiga, isključujući sve ostale. To je prvi sačuvani primer da neko potvrđuje taj niz knjiga kao Novi zavet.[1]
Premda je imao vrlo buran život, ipak je umro u svome krevetu 2. svibnja 373. Unatoč tome, njegovo tijelo nije prestalo putovati. U srednjem vijeku njegovo se tijelo našlo u Veneciji, no 1973., prema dogovoru koptskog patrijarha i pape Šenude III. te rimskog pape Pavla VI., prenijeto je u Kairo, u koptsku katedralu svetog Marka.
U teologiji, Atanasije, aleksandrijski biskup, izrekao je suštinu pravoslavne doktrine: „Božiji Sin postao je čovekom da bi ljudi mogli postati besmrtni, čak božanski.“[3]
Obrazovan na djelima Homera, Demostena i drugih starogrčkih uzora, Atanasije nikada nije zaboravio činjenicu da kršćanstvo stoji ili pada sa izvornom apostolskom tradicijom – dakle sa onim znanjima koja se čuvaju kako u Bibliji tako i u usmenom i zapisanom nasljeđu crkvenih otaca. Međutim, Atanasije je morao doći u položaj da otkrovenje brani instrumentima antičke filozofije. On nije sistematski pisac, njegova rečitost je spontana, asocijacije slobodne, ali je ipak ostao primer kako se u objašanjavanju glavnih ideja kršćanskog otkrovenja mogu angažovati i sve dijalektičke sposobnosti duha. On se u svemu trudi da pokaže superiornost otkrovenja nad filozofijom (kao npr. u apologetskom delu Protiv neznabožaca), a konstrukcijama arijanske hereze suprotstavlja, u svojim čuvenim Govorima, logiku tradicije. Vizantijskoj teološkoj književnosti ostavio je Atanasije u nasleđe i jedno uzorno hagiografsko delo: Život sv. Antonija, u kojem piše kao očevidac. Koliko je utjecao na kasniju teološku književnost Vizantije, vidi se iz poznate rečenice Kozme Indikopleusta (6. stoljeće): "Kad god se sretneš sa rečenicom iz Atanasijevih djela, a nemaš papir pri ruci, zapiši je na svojoj haljini".
Atanasije Veliki u svom 1. pravilu kaže da je za jednog hrišćanina "ubivati u ratu neprijatelje i zakonito i dostojno pohvale", čime su poništena ranija pravila, koja su hrišćanima zabranjivala učešće i ubijanje u ratu.[4]
- ↑ 1,0 1,1 1,2 1,3 Bart Ehrman - Isus to nije rekao (scribd)
- ↑ Elejn Pejgels - Gnostička evanđelja (scribd)
- ↑ Kembridžova ilustrovana istorija religije (str. 240-241), Stylos, Novi Sad, 2006. ISBN 86-7473-281-X
- ↑ Milorad Tomanić, Srpska crkva u ratu i ratovi u njoj
