Prijeđi na sadržaj

Antipapa Klement III

Izvor: Wikipedija
Klement III.
Clemens III
Pravo ime Guibert od Ravenne
Razdoblje papinstva 1080., te od 1084. do 1100.
Prethodni protupapa Honorije II.
Slijedeći protupapa Teodorik
Pape imena Klement

Klement III., rođen kao Guibert od Ravenne, (cca. 1029 - 8. rujna 1101) je bio katolički protupapa 1080, te od 1084. do 1100. godine. Svoj položaj je dugovao Borbi za investituru, odnosno tome što se u njoj odredio za cara Henrika IV., a protiv pape Grgura VII. Prvi put je za protupapu izabran 1080. godine na sinodu njemačkih biskupa, a drugi put nakon što su Henrikove trupe osvojile Rim 1084. godine. Nakon toga je uživao značajnu podršku, pogotovo na početku svog stolovanja, te je bio u oporbi još trojici papa - Viktoru III., Urbanu II. i Paskalu II. Nakon smrti su mu sljedbenici pripisivali čudesa, ali je Paskal II. zapovijedio njegov deletio, iskapanje i bacanje trupla u Tiber, te damnatio memoriae.

Život prije stolovanje

[uredi | uredi kod]

Rodio se u Correggiu, u plemićkoj obitelji povezanoj sa markgrofovima Canosse. Nakon zaređenja ga je oko 1058. rimsko-njemačka regentica Agnes de Poitou imenovala u carsku kancelariju Italije. Godine 1058. je sudjelovao u izboru reformski orijentiranog pape Nikole II, ali je prilikom izbora njegovog nasljednika 1061. postao vođa anti-reformske koalicije koja je kao antipapu izabrala Honorija II, protiv reformskog pape Aleksandra II. Posredovanje vojvode Gottfrieda III od Donje Lotaringije, nadbiskupa Annoa II od Kölna i Petra Damjana je spor okončalo u Aleksandrovu korist; regentica je, pak, pristala Guiberta kazniti smjenjivanjem s mjesta kancelara.

Sljedećih nekoliko godina o Guibertu nema mnogo podataka, ali je očigledno očuvao dobre veze sa carskim dvorom, s obzirom da ga je 1072. Henrik IV. imenovao na ispražnjeno mjesto nadbiskupa Ravenne. Iako se papa Aleksandar II tome protivio, na kraju je ipak potvrdio Henrikov izbor po nagovoru svog prijatelja i suradnika Hildebranda, koji je držao da se sa carem mora održati mir.

Međutim, nakon što je Hildebrand 1073. izabran za papu Grgura VII. ponovno je eskalirao sukob Guiberta s crkvenim reformatorima, a do 1076. postao dio šireg sukoba vezanog za pitanje svjetovne investiture biskupa, odnosno nadređenosti papske vlasti crkvenoj. Guibert se priključio caru, a Grgur ga je u proljeće 1076. zbog toga ekskomunicirao, zajedno sa samim carem. Iako se nakon susreta u Canossi pomirio s carem, Grgur je prema Guibertu je zadržao neprijateljski stav, te ga još jednom izrijekom ekskomunicirao u ožujku 1078.

Stolovanje

[uredi | uredi kod]

Sukob cara i pape je ponovno eskalirao 1080. godine, kada je Grgur, ohrabren uspjesima pobunjenih njemačkih feudalaca pod Rudolfom od Rheinfeldena, ponovno ekskomunicirao Henrika IV. Car je na to reagirao sazvavši u lipnju sinod u Brixenu, na kome su njemu nakloni biskupi formalno svrgnuli Grgura VII. i za papu izabrali Guiberta koji je uzeo ime Klement III. On, međutim, nije mogao uzeti mjesto pape nekoliko godina; Henrik se prvo morao obračunati sa pobunjenicima u Njemačkoj, što mu je uspjelo nakon Rudolfove pogibije u jesen iste godine. Prvi pokušaj da zauzme Rim 1081. godine, nije uspio, ali je zato u proljeće 1084. stigao pred grad, opsjedo Grgura u Anđeoskoj tvrđavi te potom Klementa uspio dovesti u Lateransku palaču gdje ga je 24. ožujka 1084. okrunio za rimsko-njemačkog cara. Klement, međutim, nije dugo ostao u Rimu; bio je prisiljen bježati zajedno sa Henrikom, nakon što je papi u pomoć stigao normanski vojvoda Robert Guiscard s velikom vojskom.

Ni Grgurova pobjeda, međutim, nije bila dugog vijeka, s obzirom da su pljačke i silovanja normanskih vojnika protiv njega okrenula rimsko stanovništvo i prisilile ga na bijeg. Za papu je izabran Viktor III, ali je i on 1087. godine prisiljen na bijeg. Na njegovo je mjesto došao Klement III. Viktorov nasljednik Urban II je, pak, najveći dio svog pontifikata proveo u egzilu, pa se u Rim uspio vratiti tek 1093. godine; Klement je odatle protjeran tek nakon intevrencije francuskog grofa Huguesa I od Vermandoisa. Nakon toga je boravio uglavnom u svom uporištu u Ravenni, pokušavši se bez uspjeha vratiti u Rim nakon izbora Paskala II.

Njegove pristaše su nakon smrti izabrale za njegovog nasljednika Teodorika, kratkotrajnog antipapu koji je brzo zarobljen od strane Paskala i njegovih pristaša.