Agrumi
| Citrus Agrumi | |
|---|---|
| |
| Plodovi naranči | |
| Naučna klasifikacija | |
| Carstvo: | Plantae |
| Divizija: | Magnoliophyta |
| Razred: | Magnoliopsida |
| Podrazred: | Rosidae |
| Red: | Sapindales |
| Porodica: | Rutaceae |
| Rod: | Citrus |
Citrus ili Agrumi je zajednički naziv za rod biljaka unutar porodice Rutaceae[1], koje potječu iz tropskih krajeva jugoistočne Azije (tromeđa Indije - Burme i Kine (provincija Yunnan[2] ), gdje su prve biljke uzgojene negdje oko 4000. pne.[3]
Do istočne Afrike i Evrope su stigle tek negdje pred slom Rimskog carstva.[3] Španjolci konkvistadori, presadili su citruse u Novi svijet u 15. vijeku.[3]
Ime tog roda potječe od latinskog imena za biljku koje danas zovemo - Citron (Citrus medica), a ono je u latinski ušlo iz starogrčke riječi za drvo cedar, κέδρος (kédros).[4]
Rod Citrus poznat je i pod svojim puno raširenijim romanskim imenom - Agrumi (što doslovno prevedeno znači kiselo voće).
Biljke iz roda citrusa su mala zimzelena grmolika stabla visine između 5 i 15 metara, koja rastu između 40º sjeverne geografske širine i 40º južne geografske širine, tipično bilje Mediteranske klime.[5] Osjetljivi su na hladnoću, uvenu kad temperature padnu ispod 0 °C, zbog tog uzgajivači moraju voditi posebnu brigu da zaštite stabla od hladnoće.[5] Generalno agrumi početi nositi plodove 3 - 5 godina nakon sadnje, a punu ekonomičnost imaju tek nakon 8 do 10 godina. Od cvatnje do berbe prođe 5 - 6 mjeseci, ovisno o sredini gdje raste.[5]
_white_bg.jpg)
Cvjetovi su jednostruki ili u obliku cvata, promjera 2–4 cm, sa 5 bijelih latica i brojnim prašnicima, vrlo intenzivnog mirisa zbog flavonoida i limonoida. Plodovi citrusa dugi su od 4–30 cm, promjera od 4–20 cm, bogati hesperidinom koji pozitivno djeluje na ljude kao antioksidans, imaju puno limunske kiseline sa velikom količinom vitamina C pa se odavnina koriste kao lijek.
Plodovi citrusa imaju tri sloja:
- Vanjski sloj - epicarp, kožu ili koru, koji štiti plod od oštećenja. To je grubi sloj, boje od žute do narančaste, pun eteričnih ulja, koja plodu daju karakterističan miris agruma.[3]
- Međusloj - mesocarp, koji se sastoji od bijele spužvaste materije, taj sloj zajedno sa epicarpom formira perikarp ili koru voća.[3]
- Unutrašnji sloj - endokarp, koji se sastoji od pulpe, podijeljene na radijalne segmente ili vrećice sokova, koje imaju (ili ne - ovisno o sorti) sjemenje. Taj sloj bogat je lako topivim šećerima, značajnim količinama vitamina C, pektinom, vlaknima, raznim organskim kiselinama i solima, koja daju karakterističan okus agruma.[3]
Citrusi i sokovi rađeni od njih imaju brojne korisne sastojke za zdravlje i prehranu. Bogati su vitaminom C i folnom kiselinom, kao i hranjivim vlaknima. Nemaju masti, natrij i kolesterol, osim toga sadrže kalij, kalcij, tiamin, niacin, fosfor, magnezij i bakar. Njihova konzumacija smanjuje rizik od bolesti srca i nekih vrsta raka, kod trudnica smanjuju rizik trudnoće fetusa sa urođenim bolestima.[3]
Taksonomija unutar roda vrlo je složena te je točan broj prirodnih vrsta nepoznat zbog brojnih hibrida. Najpoznatije vrste unutar roda Citrusa su mandarina, limeta, pomelo i citron, od hibrida su najpoznatiji; limun, slatka naranča, grejpfrut, pomelo, rangpur i tandžerina.[1]
Trgovina agrumima odvija se već više od 200 godina, ispočetka je Španjolska imala dominantnu ulogu, naročito u prometu mediteranskih agruma.[3] Prava eksplozija u prometu agrumima dogodila se nakon Drugog svjetskog rata, kad je unaprijeđena industrija sokova od agruma. Danas je najveći proizvođač Brazil, koji je preuzeo tu ulogu od Sjedinjenih Američkih Država nakon što su 1960-ih stradali brojni nasadi na Floridi.[3] Agrumi se većinom jedu svježi, ali se prerađuju u sokove, marmelade, džemove i brojne slastice.
Agrumi su se u dubrovačkom primorju počeli uzgajati kao ukrasno bilje po parkovima od 15. vijeka. Agronom Mato Bobanović zabilježio je da je 1923. u Dalmaciji bilo 10 800 stabala agruma.[6]
Ipak pravi skok u proizvodnji agruma desio se tek nakon 1933. kad su u crnogorsku luku Bar stigle prve sadnice japanskih mandarina (sorte: Unšiu, Honikan i Natsu Mikan) otpornih na temperature do - 10 °C. Prve plantaže mandarina i naranača po crnogorskom primorju i neretljanskoj dolini, podignute su krajem 1950-ih.[6]
- ↑ 1,0 1,1 „Citrus” (engleski). Encyclopædia Britannica Online. Pristupljeno 17. 05. 2012.
- ↑ „Economic Botany” (engleski). Springerlink. Pristupljeno 17. 05. 2012.[mrtav link]
- ↑ 3,0 3,1 3,2 3,3 3,4 3,5 3,6 3,7 3,8 „Citrus fruit” (engleski). United Nations Conference on Trade and Development. Pristupljeno 17. 05. 2012.
- ↑ Kimball, Dan A. (1999). Citrus Processing: A Complete Guide (2 izd.). Springer. str. 9. ISBN 978-0-8342-1258-9.[mrtav link]
- ↑ 5,0 5,1 5,2 „Crop” (engleski). United Nations Conference on Trade and Development. Arhivirano iz originala na datum 2012-08-12. Pristupljeno 17. 05. 2012.
- ↑ 6,0 6,1 „Počeci sadnje i razvoj uzgoja mandarina” (hrvatski). AgroKlub.com. Pristupljeno 15. 05. 2012.
