Brodogradilište 3. maj
| 3. maj | |
 | |
| Vrsta | javno |
|---|---|
| Osnovana | 1892. |
| Osnivač(i) | Howaldts Werke |
| Trenutno sjedište | Rijeka (grad) |
| Industrija | brodogradnja |
| Proizvodi | brodovi, brodske palubne dizalice, brodski pogonski strojevi, brodska oprema, i ostalo |
| Usluge | - Servisiranje i popravci strojeva i uređaja - Servisiranje i popravci pogonskih dizel strojeva SULZER ... |
| Web-stranica | 3maj.hr |
3. maj Brodogradilište d. d., dioničko društvo za projektiranje, gradnju i popravak brodova, sa sjedištem u Rijeci. Od 2015. do 2019. bio je član Uljanik Grupe.
Priča o ovom brodogradilištu započinje 1892., kada je njemačka brodogradilišna tvrtka Howaldts Werke iz Kiela izgradila manje brodogradilište, na priobalnom dijelu zvanom Rivijera, zapadno od centra Rijeke, gdje je već otprije djelovalo više radionica kalafata za izgradnju i popravak drvenih brodova.
Krajem 1902. Howaldts Werke napušta taj pogon, koji je u iduće tri godine neiskorišten. 1905. gradske vlasti objavljuju natječaj koji privlači pažnju budimpeštanskih industrijskih poduzetnika Danubius, Schönichen i Hartman.
Na tom natječaju Danubius, Schönichen i Hartman pobijeđuju, te sklapaju partnerstvo s ciljem obnove, proširenja i tehničkog osuvremenjivanja dobivenog brodogradilišta. Nakon toga, 1906. godine brodogradilište je osvanulo pod imenom ˝DANUBIUS˝, te su planirani radovi odmah bili započeti.
Nakon nekog vremena, dolazi 1. svjetski rat koji, nažalost, donosi nepovoljne političke i ekonomske promjene. Godine 1924. slijedom Rimskog sporazuma Slobodna Država Rijeka pripada Italiji, a brodogradilište je preimenovano u "Cantieri navali del Quarnero˝.
Iako mu namjena i dalje ostaje gradnja vojnih plovila, brodogradilište je bilo zapostavljeno u okvirima razvojnih planova talijanske države, te zbog nametnute oštre konkurencije favoriziranih talijanskih brodogradilišta, čime ovo riječko brodogradilište zapada u novčane teškoće i stagnaciju. Unatoč tome, proizvodno tehnički standardi ostali su ipak uglavnom održani, pa su poneka od bojnih plovila iz tog razdoblja još uvijek ostala svjetski zapažena.
Godine 1943. dolazi do kapitulacije Italije, i tada je Rijeku okupirala njemačka vojska, a brodogradilište pada pod vojnu upravu. Tada je proizvodnja gotovo zamrla, a o razvoju se ne govori.
Njemačka se vojska 1945. povlači. Neposredno prije odlaska, eksplozivom su uništeni svi vitalni objekti, strojevi i uređaji brodogradilišta. Nekad uzorno brodogradilište, nakon toga pruža tužan prizor zapuštenosti.
Dana 3. maja Rijeka je oslobođena. Nakon oslobođenja, brodogradilištu je bila potrebna naporna i temeljita obnova. Radilo se danonoćno dobrovoljnim radom, a u pomoć su došli i žkverani iz Monfaconea..
Brodogradilište je 1948. uz daljnju obnovu, konačno osposobljeno za izgradnju manjih plovnih objekata uz nastavak obnove.
U spomen na oslobođenje Rijeke, 3. maja 1948., tri godine poslije nakon oslobođenja, ime ovog brodogradilišta iz ˝Kvarnersko brodogradilište˝ se mijenja u današnji Brodogradilište 3. maj˝.
Proizvodna orijentacija, tada se okree gradnji trgovačkih brodova. Početkom 50-ih godina izlaze prvi prekooceanski brodovi, izgrađeni za potrebe domaćih brodara. Usvajanjem novih tehnologija proizvodnja se povećava, a kakvoća izrade je sve bolja.
Godine 1956. Brodogradilište 3. maj zaključuje svoj prvi izvozni ugovor, a 1961. započinje proizvodnja brodskih pogonskih dizel strojeva pod licencnim sporazumom s renomiranim švicarskim proizvođačem GEBR. SULZER, Wintherthur. Od tada brodogradilište u svoje brodove ugrađuje pogonske strojeve vlastite proizvodnje.
Tijekom 60-ih i 70-ih godina 3. maj obogaćuje svoju ponudu novim tipovima brodova odgovarajući na nove zahtjeve tržišta. To ne ostaje bez odjeka pa inozemnih narudžbi pristiže sve veći broj.
U suverenoj, samostalnoj i nezavisnoj Republici Hrvatskoj, brodogradnja biva potpuno zapuštena i temeljito uništavana, pa je sa 7.500 zaposlenih i 7-11 isporuka godišnje 3. maj spao na 1.300-700 radnika i par brodova godišnje.[nedostaje referenca]