Хришћанин
| Dio serije članaka na temu | ||||||
|---|---|---|---|---|---|---|
|
Isus Hristos Osnove Historija
Teologija Biblija |
Hrišćanin (ili kršćanin) je čovjek koji vjeruje u Isusa Hrista (Krista) i slijedi njegovo učenje.
U skladu sa izvornim značenjem reči, hrišćanin je onaj koji veruje da je Isus Hristos, odnosno Mesija.
Etimologija
Riječ hrišćanin je izvedena iz grčke riječi Χριστιανός (hristianos), od Χριστός (hristos) što znači " pomazanik."
U Septuaginta verziji (Hebrejska biblija na grčkom jeziku) Hebrejske biblije, izraz hristos je upotrebljen za prevod hebrejski מָשִׁיחַ (Mašíaḥ,) (mesija), što znači "[onaj što je] pomazanik." [1]
Prva znana upotreba Χριστιανός (hristianos) može se naći u Novom zavjetu, u Djelima apostolskim 11:26-31: "... i najprije u Antiohiji učenici biše nazvani hrišćani.“ Hrišćani su učenici ili slijedbenici Isusa Hrista. U Novom zavjetu piše da je car Agripa rekao apostolu Pavlu: «... još malo pa ćeš me nagovoriti da postanem hrišćanin» (Djela apostolska 26:28). Dalje u 1 Petar 4:15-16, apostol Pavle kaže: „Samo da niko od vas ne postrada kao ubica ili lopov ili zločinac, ili kao onaj koji se miješa u tuđe poslove. No ako li kao hrišćanin, neka se ne stidi, već neka slavi Boga zbog tog udjela“. Najranija zapisana upotreba naziva hrišćanin izvan Biblije je zapis Tacita da je Neron okrivio "Hrišćane" za veliki požar u Rimu 64. godine. [2]
"Hrišćanin" isto znači član ili pristalica crkve – organizovane grupe ljudi unutar hrišćanstva.
Drugi nazivi
U drugim evropskim jezicima riječ je slična kao npr. Chrétien na francuskom. Pošto oprijedjeljenje „Hrist“ sa Isusom u judaizmu nije prihvaćeno, u talmudskom hebrejskom hrišćani se nazivaju "Nazareni", jer je u Novom zavjetu zapisano da je Isus iz grada Nazareta.[3]
Među Arapima (bilo da su hrišćani, muslimani ili pripadnici neke druge religije), kao i drugim jezicima koji su pod uticajem arapskog, (uglavnom u muslimanskim kulturama pod uticajem arapskog kao liturgijskog jezika, jezika islama), dvije riječi su najčešće upotrebljavane za hrišćane: Nazrani (نصراني), and Mazihi (مسيحي) što znači slijedbenici Mesije.[4][5] Tamo gdje je razlika, izraz „Nazrani“ se odnosi na ljude hrišćanske kulture dok „Mazihi“ se odnosi na one koji vjeruju u Isusa.[6] U nekim zemljama Nazrani je generalno u upotrebi za nemuslimane bijele ljude.[6] Druga arapska riječ koja se ponekad upotrebljava za hrišćane, posebno u političkom kontekstu, je Salibi; to se odnosi na krstaše i ima negativno značenje (konotaciju).[5][7]
Smatra se da je izraz „Nazrani“ izveden od Nazaret.[4] U nekim područjima arapskog svijeta tradicionalno se smatra da je izvedena iz nazr ("pobjeda"), i znači "pobjednici" u vezi sa ranim uspjesima hrišćanske religije ili početnu podršku etiopijskih hrišćana Muhamedu za vrijeme njegoovih ranih sukoba u Arabiji. Takođe se ponekad smatra da je izraz Nazrani izveden iz ansar, što znači "učenik" ili slijedbenik. Sirijski Malabar Nazrani su hrišćanska etno-religiozna rupa iz Kerale (Indija).
Povest pojma
U ranohrićanskom spisu Poslanica Diognetu s kraja 2. veka daje se jedan od najupečatljivijih opisa hrišćana:
»Kršćane ne dijeli od ostalih ljudi ni jezik ni običaji. Niti prebivaju gdje sami u svojim gradovima, niti imadu kakvo drukčije narječje, niti živu osebujnim životom. I nije taj njihov nauk nikao umovanjem ili istraživanjem ljudi pregalaca, niti se oni, kao neki, drže kakva ljudskog nazora. Stanuju u gradovima helenskim i barbarskim, kako je već kojega zapalo; slijedeći domaće običaje u nošnji, hrani i u drugom životu. Žive u svojoj domovini, ali su kao naseljenici; dionici su svih tereta kao građani, a trpe sve kao tuđinci. Svaka im je tuđina domovina, a svaka domovina tuđina. Žene se kao svi, rađaju djecu, ali ne izlažu novorođenčad. Postavljaju zajednički stol, ali ne postelju. Nalaze se u tijelu, ali ne žive po tijelu. Borave na zemlji, ali su građani neba. Pokoravaju se donesenim zakonima, ali svojim življenjem nadmašuju zakone. Ljube sve, a svi ih progone. Ne poznaju ih, a osuđuju. Ubijaju ih, a oni oživljuju. Bokci su, a mnogoga bogate. Ničega nemaju, a u svemu obiluju. Preziru ih, a iz prezira im cvate slava. Ocrnjuju ih, a poštenje im sja. Grde ih, a oni blagosiljaju. Gaze ih, a oni iskazuju čast. Dobrotvori su, a kažnjavaju ih kao zlotvore; smrtnoj se kazni raduju kao da ustaju na život. Židovi protiv njih ratuju kao protiv tuđe rase, a Heleni ih progone: ali njihovi mrzitelji ne znaju kazati uzroka neprijateljstvu.«[8]
Autor u nastavku objašnjava ovako paradoksalan položaj kršćana u svijetu odnosom između duše i tijela u čovjeku:
Jednom riječju: što je u tijelu duša, to su svijetu kršćani ... Besmrtna duša stanuje u smrtnome šatoru; i kršćani su kao naseljenici u ovom što je raspadljivo, očekujući neraspadljivost na nebesima.[8]
Sirijski hrišćanin Bardesan u svome poznatom spisu »Knjiga o zakonima zemalja« s kraja 2. veka pobija učenje da je čovjek determiniran zakonima i običajima zemlje u kojoj živi, a poseban dokaz za slobodu volje izvodi iz činjenice da su kršćani rašireni po različitim zemljama, a moralnim se ponašanjem razlikuju od ponašanja ljudi koji žive po mjesnim običajima:
»Što da kažem o novom rodu nas kršćana, što ga je Krist svojim dolaskom podigao po svim mjestima i po svim krajevima, budući da se mi svi po samom imenu Krista, u kojem god kraju bili, nazivamo kršćanima, te se u dan Gospodnji sakupljamo, a u određene se dane od jela suzdržavamo. I naša braća koja su u Galiji ne žive seksualno s muškarcima; niti oni koji su u Partskoj zemlji ne uzimaju dvije žene; niti se oni koji su u Judeji ne obrežuju; niti naše sestre koje su kod Gela i Kusciana ne opće spolno sa strancima; niti oni koji su u Perziji ne uzimaju za žene svoje kćeri; niti oni koji žive u Mediji ne ostavljaju svoje mrtve ili žive sahranjuju ili ostavljaju za hranu psima; niti oni koji žive u Edesi ne ubijaju svoje žene ili svoje sestre koje su načinile preljub, nego odstupaju od njih i ostavljaju ih sudu Božjemu; niti oni koji stanuju u Hatri ne kamenuju razbojnike; nego ih, na kojem se god mjestu nalazili, zakoni onih pokrajina ne odvlače od njihova zakona Kristova, niti ih Fatum upravljača ne uspijeva prisiliti da rade stvari za koje vide da su nečiste«.[8]
– Bardesan, »Knjiga o zakonima zemalja«
Filipovo Jevanđelje iz 3. veka prenosi sledeće kazivanje:
Kada kažeš: "Ja sam Židov", nitko se neće pomeriti. Kada kažeš: "Ja sam Rimljanin", nitko se neće zbuniti. Kada kažeš: "Ja sam Grk", "barbar", "rob", "slobodan", nitko se neće uznemiriti. (Kada) ti (kažeš:) "Ja sam hrišćanin", nebo će se tresti.[9]
Ko su hrišćani?
Po američkom rječniku (The American Heritage Dictionary) hrišćanin je "čovjek koji propovijeda vjeru u Isusa Hrista; koji slijedi učenju Isusa Hrista; koji živi prema učenju Isusa Hrista“. [10] Veoma različita mišljenja se sreću širom svijeta među onima koji sebe smatraju za hrišćane.
Istraživanje u SAD, 2007. godine, je ukazalo na postojanje sljedećih tipičnih kategorija:[11]
- Aktivni hrišćani: Oni koji idu na crkvenu skupštinu (crkvu), čitaju redovno Bibliju, propovijedaju svoju vjeru da spasenje dolazi kroz Isusa Hrista.
- Prorokujući hrišćani: koji su primili Isusa za svoga spasioca, koji je Gospod, i smatraju, da je to ključ na osnovu čega je neko hrišćanin, koji su se usmjerili na lični odnos do Boga i Isusa, više nego na crkvu, čitanje Biblije ili širenje vjere.
- Liturgijski hrišćani: Visoki nivo duhovne aktivnosti, koja se uglavnom izražava preko prisustvovanja i priznavanja crkvene vlasti (ljudi koji su na vodećim položajima u crkvenoj hijerarhiji-strukturi), te preko služenja u crkvi ili u lokalnoj zajednici.
- Privatni hrišćani: Vjeruju u Boga i u dobra djela (činiti dobra djela) ali ne unutar sadržaja crkve. U američkoj anketi ovo je bila najbrojnija i najmlađa grupa.
- Kulturološki hrišćani: Ne smatraju da je Isus neophodan za spasenje. Njihova vjerovanja su najmanje u skladu sa učenjem Biblije. Oni se radije okreću ka univerzalnoj teologiji, koja vidi više puteva ka Bogu. Oni mogu biti i ateisti ili Agnostici koji su odrasli u „hrišćanskoj“ religiji i još uvijek rado prisustvuju ceremonijama – ritualima i vezama lokalne zajednice sa religioznim odgojem.
Druge zemlje mogu pokazati druge vrste hrišćana, posebno tamo gdje su hrišćani proganjani.
Postoje ljudi koji vjeruju u Isusa ali se oprijedjeljuju različito. Mesijski Jevreji smatraju da su sekta judaizma te da je Isus jevrejski Mesija i da je božanski spasioc. Oni nastoje da žive u poslušnosti i skladu sa hebrejskim svetim spisima uključujući Toru i Halaku.
Izvori
- ↑ Christ at Etymology Online
- ↑ Tacitus (c. 55 -117 CE): Nero's persecution of the Christians Arhivirano 2009-02-04 na Wayback Machine-u, online at Washington State University
- ↑ Nazarene at Etymology Online
- ↑ 4,0 4,1 Khaled Ahmed, Pakistan Daily Times.
- ↑ 5,0 5,1 Society for Internet Research, The Hamas Charter Arhivirano 2013-05-25 na Wayback Machine-u, note 62 (erroneously, "salidi").
- ↑ 6,0 6,1 Jeffrey Tayler, Trekking through the Moroccan Sahara.
- ↑ Akbar S. Ahmed, Islam, Globalization, and Postmodernity, p 110.
- ↑ 8,0 8,1 8,2 Tomislav J. Šagi-Bunić - Povijest kršćanske literature (svezak I) (scribd)
- ↑ Filipovo Jevanđelje (verujem.org)
- ↑ The American Heritage Dictionary of the English Language, Fourth Edition. Houghton Mifflin Company, 2006.
- ↑ "5 Kinds of Christians — Understanding the disparity of those who call themselves Christian in America. Leadership Journal, Fall 2007.
Vidi još
