Čarobnjak
Za ostala značenja, vidi Čarobnjak (razvrstavanje).
Čarobnjak (lat. magus), prema tradiciji, osoba koja je inicirana u okultna znanja i provodi ih u praksi. Za razliku od poklonika narodne magije, vjerovalo se da se čarobnjaštvom bave uglavnom obrazovani ljudi s ciljem otkrivanja tajnih znanja o smislu života i skrivenim silama prirode koja su nekoć poznavali svećenici drevnih kultova.[1] Praktičari magije koristili su se u svojim obredima brojnim pomagalima, poput grimorija, talismana, svijeća, ogledala, bodeža i druge obredne opreme.
Latinski naziv za čarobnjaka (magus) potjeće od naziva zoroastrinih svećenika (magi). Preko njih razvio se grčki izraz magos (μάγος), po kojima je nastao i sam naziv magija.
Hrvatski oblik nastao je od glagola čarati, što bi značilo da je čarobnjak osoba koja izvodi čarolije, koja čara. Osim ovog naziva, u Hrvatskoj se spominju još neki, poput grabancijaša i nigromanta.
Grabancijaš je, prema narodnom vjerovanju, student koji je završivši dvanaest bogoslovnih škola, izučio i trinaestu, vilenjačku ili đavolju školu, koja mu omogućuje zapovjedanje vragovima, jahanje na zmaju i ulazak u vrzino kolo.[2] Nigromant je, također, oznaka za čarobnjaka, osobito onog koji je ovladao nigromantijom (crnom vještinom). Kod nas se ponekad za čarobnjaka upotrebljava i izraz - mag.
Prvobitni čarobnjaci u drevnim društvima bili su šamani, koji su u svojem okruženju igrali ulogu duhovnih vođa, iscjelitelja, predkazivača božanske volje, psihologa i savjetnika.
U biblijskim i mitološkim izvorima spominju se osobe poput Šimuna Maga, Vještice iz Endora, Salomona, Medeje i Merlina, ali jednako tako, nailazimo i na niz povijesnih osoba čija se imena, bilo stvarno bilo legendarno, vezuju uz pojam magije. U antici poznate su osobe poput Apolonija iz Tijane, Apuleja i Jambliha čije je ezoterično znanje bilo većinom zasnovano na tradicionalnim misterijskim školama i novoplatonističkoj tradiciji.[3]
U srednjem vijeku opstao je, unatoč širenju kršćanstva, ostatak poganskih vjerovanja keltsko-germanske provinijencije, koje su u kombinaciji s istočnjačkim hermetizmom i alkemijom, njegovali Albert Veliki, Michael Scot[4], Roger Bacon, a prema legendi i Gerbert d'Aurillac.
Najvažniji pobornici okultistične tradicije u razdoblju humanizma i renesanse bili su Marsilio Ficino, Pico della Mirandola, Giambattista della Porta, Johann von Tritheim, Heinrich Cornelius Agrippa, Paracelsus i legendarni Johann Georg Faust[5], dok su tijekom druge polovice 16. stoljeća značajni engleski okultisti dr. John Dee i Edward Kelley.[6]
Tijekom prosvjetiteljstva opada zanimanje za tzv. okultne znanosti, a od 17. stoljeća umjesto individualnih magova razvijaju se ezoterične sljedbe poput rozenkrojcera, iluminata i slobodnih zidara.[7] U to vrijeme istaknuli su se šarlatan i prevarant grof Alessandro Cagliostro i grof Saint-Germain.
Nakon obnove zanimanja za magiju i ostale okultne znanosti od sredine 19. stoljeća, pojavio se niz modernih okultista među kojima su istaknutiji Eliphas Levi, Aleister Crowley, Dion Fortune i Israel Regardie. Istovremeno, osnovana su i nova ezoterična društva poput Zlatne zore i O.T.O.-a u kojima se podučavaju tzv. tajna znanja.
Čarobnjaci i čarobnice likovi su mnogih antičkih mitova. Štoviše, božanstva mnogih mitologija posjedovala su čarobne moći i smatrani su zaštitnicima magije, tajnog znanja i čarobnjaštva uopće:
U suvremenoj književnosti osobito su popularni Harry Potter naslovni junak iz zbirke knjiga J. K. Rowling, kao i Gandalf iz Tolkienovih djela Hobbit i Gospodar prstenova.
- Baigent, Michael i Leigh, Richard, Eliksir i kamen, naslijeđe magije i alkemije, Stari Grad, Zagreb, 2000. ISBN 953-6716-11-9
- Havens, Nigel, Tradicija čarobnjaštva, Nova Arka, Zagreb, 1995. ISBN 953-6123-31-2
- Klaić, Bratoljub, Rječnik stranih riječi, Zagreb, 1951.