Pérotin
Pérotin[α 1] (floruit 1200) je bio francuski kompozitor koji je djelovao u Parizu oko 1200. godine. Bio je najpoznatiji član Notredamske škole polifonije.
| Pérotin | |
|---|---|
| Visoki srednji vijek | |
 Stranica iz Pérotinove Alleluia nativitas | |
| Biografske informacije | |
| Rođenje | oko 1160. oko Pariza |
| Smrt | oko 1230. Kraljevina Francuska |
| Profesionalne informacije | |
| Zanimanje | kompozitor, profesor |
| Opus | |
| Djelatni period | između 1198. i 1220. |
| Karijerna postignuća | |
| Znamenita djela | |
| |
Skladao je srednjovjekovne forme organum, conductus i vjerojatno motete, od kojih je sedam sačuvano u rukopisima 12. i 13. vijeka. Suvremeni muzikolozi pripisuju mu još niz skladbi. Najvjerojatnije je djelovao kao muzičar u pariškoj katedrali Notre-Dame kao, uz Léonina, najistaknutiji predstavnik tzv. škole Notre-Dame, koja prethodi stilu ars antiqua. Njegov rad navode glazbeni teoretičari 13. vijeka Johannes de Garlandia i tzv. Anonim IV., koji ga spominje kao „najboljega kompozitora organuma” (optimus organista). Pripisuje mu se prva četveroglasna skladba u historiji europske umjetničke muzike, „Vidješe svi” (Viderunt omnes) iz 1198. Revidirao je Léoninovu Veliku knjigu organuma, nadomještajući djelomice starije dvoglasne skladbe (organum purum) novim, katkad troglasnim i četveroglasnim oblicima.[2]
Život i djelo
uredi.jpg)
O Pérotinu malo se zna, najvjerojatnije je živio krajem 12. i početkom 13. vijeka i pretpostavlja se da je bio Francuz.[1] Ono što je najbliže suvremenom prikazu njegovog života dolazi nam od dvaju mnogo kasnijih izvjestitelja: jedno kratko spominjanje muzičkog teoretičara Johannesa de Garlandije (fl. 1270-1320) u njegovom traktatu De Mensurabili Musica i četiri spominjanja u djelima jednog engleskog studenta iz kasnog 13. vijeka poznatog kao Anonim IV. Jedno vrijeme smatralo je se da je Anonim IV učenik Johannesa de Garlandije, ali to je najzad malo vjerojatno.
Bilo je mnogo spekulativnih pokušaja poistovjećivanja Pérotina sa članovima notredamske administracije, ali nisu bili općenito prihvaćeni.[1] Od nekoliko ljudi sa istim imenom (Petrus) koji su predloženi, najčešći su Petrus Cantor (umro 1197.), koji je bio teolog, i još jedan Petrus koji je bio succentor u Notre Dameu negdje između 1207. i 1238. Od te dvojice, Petrus Succentor je predložen kao vjerojatniji, dijelom na temelju kronoloških razloga, dijelom zbog Succentorove uloge u nadgledanju liturgijskog obreda u katedrali (čiji je kor posvećen 1182.), mada to ostaje na čisto spekulativnoj razini, počivajući na pretpostavci da je kompozitor imao neki važan rang u hijerarhiji katedrale.
Pérotin se smatra najvažnijim članom Notredamske škole polifonije, tj. grupe skladatelja koji su radili u pariškoj katedrali ili u njezinoj neposrednoj blizini, u razdoblju koje ide od oko 1160. do 1250., i koji su tvorci stila zvanog ars antiqua. Datumi Pérotinovog života i djela dugo su bili predmet rasprava, no općenito se smatra da je rođen oko 1155/60. (ili čak ranije) i da je nestao oko 1200/05. (ili kasnije), na temelju evolucije pisanja francuskog kora u tom vremenu, i posebno njegovu očitu odsutnost iz procvata francuskog moteta, koje počinje nakon 1210.
Pérotin je bio jedan od rijetkih kompozitora svoga vremena čije je ime sačuvano i može se pouzdano povezati sa pojedinačnim skladbama od kojih je većina transkribirana. Anonim IV zove ga Magister Perotinus (učitelj Perotinus) a ta titula, koju također koristi Johannes de Garlandia, ukazuje da je Perotinus, kao i Léonin, stekao stupanj magister artium, sigurno u Parizu, te da je imao dozvolu za podučavanje. Samo Anonim IV koristi epitet Magnus (Veliki) uz njegovo ime.
Ime Perotinus, latinska deminutiv od Petrus, pretpostavlja se da potječe od francuskog imena Pérotin, deminutiv od imena Pierre. Međutim, „Petrus” je bilo jedno od najčešćih imena u pariškom kraju tijekom visokog srednjeg vijeka, što je otežalo daljnju identifikaciju.[ Deminutiv je vjerojatno bio znak poštovanja koje su iskazivali njegove kolege, dok je titula Magnus bila znak poštovanja koje ga pratilo, pa čak i dugo poslije smrti.[1]
Iz notredamske grupe, Léonin je sakupio Magnus Liber Organi[α 2] i uveo organum duplum, u kojem su gornji glas (duplum) i donji glas (tenor) ponekad svirali zasebne melodije. Pérotin je preradio skladbe prisutne u Magnus Liber Organi i stvorio nove skladbe za tri ili četiri glasa (organum triplum i quadruplum).
Djela
uredi- Viderunt omnes (1198)
- Sederunt principes (1199)
- Alleluia Posui adiutorium
- Alleluia Nativitas
- Dum sigillum summi Patris
- Beata viscera (oko 1220)
Utjecaj
urediPérotin je opisan kao prvi moderni kompozitor unutar zapadne tradicije, koji je radikalno preobrazio djelo svojih predhodnika sa uglavnom improvizatorske tehnike na osebujnu muzikalnu arhitekturu.[3] Pérotinova muzika je utjecala i na suvremene minimaliste kao Steve Reich, na primjer u djelu Proverb.[4][5]
Povezano
uredi
Spoljašne veze
uredi- (EN) Pérotinove partiture na projektu International Music Score Library Project, Project Petrucci LLC.
Bilješke
uredi- ↑ U izvorima se spominje kao Perotinus, Perotinus Magnus, Magister Perotinus.[1]
- ↑ Magnus Liber Organi, tj. „Velika knjiga organuma” ili „Enciklopedija organuma”, zbirka pjesama predviđenih za liturgijsku službu.
Izvori
uredi- ↑ 1,0 1,1 1,2 1,3 Roesner 2001
- ↑ „Pérotin”. HE. Pristupljeno 5. 3. 2024.
- ↑ Wright 1989: str. 289
- ↑ Reich 2019
- ↑ Lewis 2018
Bibliografija
uredi- Johannes de Garlandia, De musica mensurabili positio (13/14. vijek)
- Alwes, Chester L. (2015). A History of Western Choral Music. Oxford University Press. ISBN 978-0-19-045772-3.
- Burrows, John (2012). The Complete Classical Music Guide. DK Publishing. ISBN 978-1-4654-0134-2.
- Hayburn, Robert F. (1979). Papal legislation on sacred music, 95 A.D. to 1977 A.D.. Collegeville: Liturgical Press. ISBN 978-0-8146-1012-1.
- Hoppin, Richard H. (1978). Medieval Music. New York: W. W. Norton. ISBN 978-0-393-09090-1., also available here on the Internet Archive
- Jovan iz Salisburyja (1938). Pike, Joseph B. ur. Frivolities of courtiers and footprints of philosophers: being a translation of the first, second, and third books and selections from the seventh and eighth books of the Policraticus of John of Salisbury. Minneapolis: The University of Minnesota Press. (full text on Internet Archive)
- Reich, Steve (2019). „Steve Reich. Proverb (1995)”. Boosey and Hawkes. Pristupljeno 21. 1. 2019.
- Lewis, Andrew (21. 2. 2018). „Reich's Proverb In Dialogue with Medieval Masters”. School of Theatre & Music, University of Illinois, Chicago. Arhivirano iz originala na datum 2019-04-27. Pristupljeno 9. 2. 2019.
- Roesner, Edward H. (2001). „Pérotin”. Grove Music Online. Oxford University Press.