James II od Engleske
James II i VII [1] (14. oktobar 1633 - 16. septembar 1701) je bio posljednji katolički kralj Škota, Engleske, i Irske. Njegova vjera i težnja ka apsolutizmu učinile su ga nepopularnim među većinskim protestantskim stanovništvom, te na kraju dovela do njegovog zbacivanja sa trona.
| James II i VII | |
|---|---|
.jpg)
| |
| Kralj Škota, Engleske i Irske | |
| Vladavina | 6. februar 1685 - 11. decembar 1688 |
| Krunidba | 23. april 1685 |
| Prethodnik | Charles II |
| Nasljednik | Villiam III i Mary II Jakobiti: James III i VIII |
| Supruga | Anne Hyde Marija Modenska |
| Djeca | Mary II Ana James Francis Edward Luiza Marija Terezija Stuart |
| Dinastija | Stuart 
|
| Otac | Charles I |
| Majka | Henrika Marija Francuska |
| Rođenje | 14. oktobar 1633 London |
| Smrt | 16. februar 1685 Pariz |
James VII i II je bio poznat po svojoj sklonosti apsolutizmu, te naporima da izgradi vjersku slobodu za svoje podanike. Obe njegove želje su, međutim, bile u suprotnosti sa željama engleskog parlamenta i većine njegovih podanika. Parlament je, zabrinut za rastući apsolutizam i opadajući autoritet Crkve Engleske, pronašao rješenje svojih problema u Jamesovoj kćeri i zetu, Mary i Villiamu, koji su pobijedivši Jamesa u Slavnoj revoluciji sjeli na prijestolje kao jedini suvladari u historiji britanskih kraljevina.
Djetinjstvo i mladost
urediJames, mlađi sina kralja Charlesa I i njegove supruge, Henrike Marije od Francuske, kćerke francuskog kralja Henrika IV i Marie de' Medici, rodio se u palači St. James, u ponoć 14. oktobra 1633. godine.[2] Nešto kasnije iste godine kršten je kao protestant, te odgajan i obrazovan zajedno sa starijim bratom Charlesom i dvojicom sinova vojvode od Buckinghama.[3] Godine 1644. dobio je titulu vojvoda od Yorka.[3]
Građanski rat
urediTokom građanskog rata u Engleskoj ostao je u Oxfordu zajedno sa ocem i starijim bratom.[2][3] Kada je Oxford pao u ruke parlamentarnim snagama 1646. godine, jedno vrijeme je bio zatvoren u palači u kojoj je i rođen, ali je prerušen uspio pobjeći 1648. godine i skloniti se u Haag kod svoje sestre Mary Stuart i njenog muža Villiama.[3] Nakon pogubljenja njihovog oca, Charles I je proglašen kraljem Škota od strane škotskog parlamenta i kraljem Irske od strane irskog parlamenta. Charles II nije uspio osigurati svoju poziciju, te je uskoro bio primoran skloniti se u Francusku.
Egzil
urediZa vrijeme egzila u Francuskoj James je stupio u francusku vojnu službu i kao njen član dobio prvo vojno iskustvo.[2] 1656. godine, kada je njegov brat ušao u savez sa Španijom, neprijateljem Francuske, James je izbačen iz francuske vojske i bio primljen u špansku vojnu službu.[2] James se, ipak, nije slagao sa svojim bratom oko izbora Španije kao saveznika umjesto Francuske. Protjerani i osiromašeni, ni Charles ni James nisu imali šireg izbora saveznika. Godine 1659. Francuska i Španija su potpisale mirovni sporazum, pa je James, sumnjičav po pitanju bratovih šansi da ponovo zauzme tron, razmatrao ponudu Španaca da bude admiral njihove mornarice. Na kraju je odbio ponudu, a nedugo zatim situacija u Engleskoj i Škotskoj je postala povoljnija, te je Charles proglašen kraljem.[2]
Bratova vladavina
urediGodine 1660, nakon smrti Olivera Cromwella i događaja koji su uslijedili povratkom njegova brata na vlast, James je postao presumirani nasljednik, ali u tom trenutku se činilo malo vjerojatnim da će on naslijediti krunu jer je Charles još uvijek bio dovoljno mlad da bi imao zakonite djece.[3] Po bratovom povratku na tron dobio je i škotsku plemićku titulu vojvode od Albanija.
Tokom drugog (1665 – 1667) i trećeg (1672 – 1674) rata sa Holandijom, James je bio imenovan lordom visokim admiralom i zapovijedao je kraljevskom mornaricom. Nakon borbi sa Holanđanima na sjevernoameričkom kontinentu, grad New Amsterdam preimenovali su, njemu u čast kao vojvodi od Yorka, u New York. James je predvodio i Kraljevsku afričku kompaniju koja je imala udjela u trgovini robljem.[2]
Prvi brak
uredi
Odmah nakon povratka u Englesku izazvao je skandal kada je objavio svoje zaruke sa djevojkom iz građanske klase, ledi Anne Hyde, kćerkom Charlesovog najdražeg ministra. Anne je bila trudna i James je ožurio da je oženi, ali uprkos njenoj trudnoći niko na dvoru nije očekivao da će princ sklopiti brak sa njom, a ne stranom princezom.[3] James i Anne su se vjenčali tajno, bez obzira na obostrana upozorenja svoje rodbine.[2] Sa blagoslovom kralja, James i Anne su se vjenčali javno 3. septembra 1660. godine. Sin rođen iz prve trudnoće umro je kao dojenče, a istu sudbinu doživjelo je još petero djece.[2] Samo dvije kćeri su doživjele punoljetnost: Marija (rođena 1662. godine) i Ana (rođena 1665. godine).[4] James je opisivan kao brižan i predan otac, za razliku od ostalih ljudi njegovog soja.[2] Anne je bila vjerna, ali i uticajna supruga, pa se smatra da je odgovorna za mnoge Jamesove odluke, uključujući i njegovo kasnije preobraćenje.[2] Anne je umrla 1671. godine.
Katoličanstvo
urediJames je došao pod uticaj katoličanstva za vrijeme svog boravka u Francuskoj, te su on i Anne brzo bili zainteresirani za tu vjeru.[2] Preobratio se 1668. ili 1669. godine, ali je jedno vrijeme to držao u tajnosti. Ne želeći izazvati bilo kakvu sumnju, prisustvovao je protestantskim vjerskim obredima i okruživao se isključivo protestantima.[3][4]
Zbog rastućeg straha od katoličkog uticaja, parlament je donio zakon kojim svi civilni i vojni službenici moraju poreći neka od osnovnih katoličkih učenja i biti aktivni članovi Crkve Engleske.[3][5] James je ovo odbio i radije se odrekao kancelarije lorda visokog admirala, te je tako njegovo preobraćenje postalo javno.[2]
Religijska kriza
uredi
Kako Jamesov brat, kralj Charles II, nije imao djece sa kraljicom Katarinom, sve izglednijom se činila mogućnost da će ga naslijediti baš James. Charles je u nastaloj situaciji zapovijedio da Jamesove kćerke treba odgajati kao protestantice.[4] Charles se ipak 1673. godine nije suprotstavljao Jamesovu braku sa petnaestogodišnjom italijanskom katoličkom princezom, Marijom Modenskom.[4] Taj brak je još više produbio sumnje u Jamesa pošto je Marija bila nazivana papinom agenticom.[4]
Godine 1677, u namjeri da odobrovolji protestante, James je udao svoju kćerku Mary za protestantskog princa, sina svoje sestre Marije Henrike, Willima Oranskog. Uprkos toj koncesiji protestantima, strah od mogućeg katoličkog vladara je i dalje ostao vrlo jak. Godine 1678. saznalo se za navodne planove atentata na Charlesa i postavljanje Jamesa na tron, a posljedica je bilo smaknuće nekoliko optuženih ljudi.[2]
Godine 1679. parlament se počeo vrlo žestoko suprotstavljati mogućnosti da Charlesa naslijedi James. Jedan od zastupnika, Anthony Ashley Cooper, grof od Shaftesburyja, predložio je zakon kojim bi se Jamesa isključilo kao nasljednika krune, a u nasljednu liniju uključio James Scott, vojvoda od Monmoutha, kraljev vanbračni sin sa Lucy Walter.[2][6] Torijevci (konzervativci) bili su protiv isključenja, a whigovci (liberali) za isključenje. Bojeći se da će ovaj zakon proći, Charles je u decembru 1679. raspustio parlament. I slijedeća dva parlamenta (jedan iz 1680. i drugi iz 1681. godine) su također bili raspušteni.[2] Charles je bio primoran 1680. godine Jamesa udaljiti iz Engleske, pa ga je imenovao visokim kraljevskim predstavnikom u Škotskoj, te je James preselio u Edinburgh.[2]
Godine 1683. otkrivena je urota čiji je cilj bio atentat na kralja i vojvodu od Yorka, te restauracija republike.[2] Zavjera nije uspjela, a urotnici su optuženi za veleizdaju i smaknuti. Posljedica urote bilo je jačanje popularnosti kralja i njegovog brata.[2][4] U uroti je učestvovao i Charlesov vanbračni sin, James Scott, koji je nakon ovog incidenta protjeran na kontinent.[2] James se 1684. godine, iskoristivši val popularnosti izazvan neuspjelim pokušajem atentata, vratio u London, ponovno se aktiviravši kao kraljevski visoki admiral.[2]
Vladavina
urediCharles II umro je bez zakonitog potomstva 6. februara 1685. godine, preobrativši se na samrtnoj postelji na katoličanstvo.[2] James ga je naslijedio kao James II Engleski i James VII Škotski, a za engleskog kralja je okrunjen u Westminsterskoj opatiji 23. aprila 1685. godine.[2][6] James se svojoj dužnosti kralja posvetio više nego njegov brat, ali se mnogo rjeđe konsultirao sa svojim savjetnicima.
Prvi ustanci
urediU samom početku vladavine James nije naišao na veliku opoziciju. Novi parlament koji se okupio u maju 1685. bio je prilično naklonjen Jamesu, te je James čak sa parlamentom postigao sporazum oko povećanja svojih prihoda. Ubrzo, već 20. juna 1685. godine, James se suočio sa velikim izazovom. James Scott, vojvoda od Monmoutha, vanbračni sin prethodnog kralja digao je ustanak sa ciljem zbacivanja Jamesa.[2] Ubrzo je poražen u bici kod Sedgemoora.[2] James se sa ustanicima brutalno obračunao, a vođa ustanka, James Scott, je pogubljen, zajedno sa 250 svojih pristalica.[6] Da bi se zaštitio od novih ustanaka James je organizirao veliku stajaću vojsku na čije čelo je postavio katolike od kojih nije zahtjevao poštivanje zakona donesenog za vrijeme vladavine njegovog brata,[2] zbog čega je ubrzo došao u sukob sa parlamentom čije je zasijedanje bilo u novembru 1685. odgođeno i nije se više dogodilo za vrijeme kratke Jamesove vladavine.[6]
Uvođenje povlastica katolicima
urediGodine 1686. nove vjerske napetosti izazvalo je nekoliko kontroverznih Jamesovih odluka. Prva je bila odluka koja je katolicima omogućavala rad u najvišim kraljevim uredima.[2] Slijedeći postupak koji je iritirao protestante bio je primanje na dvor prvog papinskog nuncija još od doba Marije I.[2] Nadalje, James je kao svog vjerskog ispovjednika doveo isusovca, oca Edvarda Petra,[2] a naročit izazov protestantima bila je suspenzija nekoliko anglikanaca iz Jamesovog političkog ureda čime je bila izgubljena politička podrška sa samog početka vladavine.[2]
Deklaracijom o oprostu (en. Declaration of Indulgence) i Deklaracijom o slobodi savjesti (en. Declaration for Liberty of Conscience) iz 1687. godine James je stavio izvan snage zakone kojima su se kažnjavali katolici i protestanti koji su se preobratili na drugu vjeru.[5] Te deklaracije uz još neke političke poteze kojim se u prvi plan guraju katolici pregrijalo je političku scenu i izazvalo protestantski odgovor.
Slavna revolucija
uredi
U aprilu 1688. James je izdao zapovjed da Deklaraciju o oprostu anglikanski svećenici moraju pročitati u crkvama.[6] To je izazvalo reakciju canterburyjskog nadbiskupa i šest drugih biskupa koji su se Jamesu obratili sa zahtjevom za preispitivanje kraljevske vjerske politike, zbog čega su bili uhićeni pod optužbom klevete.[6] Opća uzbuna u protestantskim redovima odjeknula je kada je kraljica Marija rodila sina, Jamesa Francisa Edwarda, u junu 1688. godine, katoličkog nasljednika engleske krune.[2][6] U strahu od nastanka katoličke dinastije, nekoliko uticajnih protestanata stupilo je u kontakt i počelo pregovorati sa Jamesovim zetom i protestantom Villimom III Oranskim, od kojeg su zahtijevali vojnu intervenciju protiv Jamesa.[2][4]
Do septembra 1688. godine Villiam se odlučio na intervenciju.[2] James je odbio pomoć francuskog kralja Luja XIV bojeći se reakcije naroda, te smatrajući da će se moći oduprijeti intervenciji sa vlastitom vojskom.[2] Kada se Villiam 5. novembra 1688. godine iskrcao u Englesku, svi zapovjednici engleske vojske prešli su na Villiamovu stranu. Čak je i Jamesova kćer Anne sa suprugom napustila dvor i pismom izjavila podršku svom rođaku.[4] James je oklijevao napasti neprijatelje uprkos brojčanoj prednosti svoje vojske.[2]
Dana 11. decembra Villim je sa vojskom ušao u London. James je pokušao pobjeći u Francusku, nakon što je prethodno bacio kraljevski pečat u Temzu, ali je uhvaćen u Kentu.[2] Ne želeći od Jamesa napraviti mučenika, Villim ga je 23. decembra pustio da ode u Francusku, gdje ga je Luj XIV primio davši mu palaču i visoku penziju.[2]
Villim je ubrzo sazvao parlament, koji je 12. februara 1689. proglasio da je James, pobjegavši iz Engleske i bacivši kraljevski pečat u Temzu, u stvari abdicirao.[2][6] Parlament je proglasio prijestolje upražnjenim i nije ga, po normalnom slijedu nasljeđivanja (prema kojem svi zakoniti suverenovi sinovi imaju prednost nad suverenovim kćerima), ponudio Jamesovu sinu, nego njegovoj kćeri Mary. Knez i kneginja Oranje su proglašeni suvladarima Engleske, Irske i Škotske, kao Villiam III/II i Mary II. Parlament je sve to ozakonio posebnim zakonom (en. Bill of Rights). Istim zakonom James je optužen za zloupotrebe vlasti tokom svoje vladavine, te su stavljeni izvan snage zakoni kojima su bila ukinuta ograničenja za katolike. Također je utvrđeno da niti jedan katolik ili protestant u braku sa katolikom više neće moći naslijediti englesko i škotsko prijestolje niti biti u nasljednom nizu, a propisana je i linija nasljeđivanja engleske krune prema kojoj bi krunu trebali naslijediti potomci Villiama i Mary, a ako oni ne budu imali potomaka krunu će naslijediti Jamesova mlađa kćer Anne i njezini potomci.[6]
Život u egzilu i smrt
uredi
Uz pomoć francuske vojske James se u martu 1689. godine iskrcao u Irsku.[2] Irski parlament nije u svojim odlukama slijedio odluke engleskog parlamenta, već je proglasio da James ostaje kralj [2] i sve propise koji se tiču vjerskih sloboda za katolike priznao kao važeće.[6] Međutim, Villim je pokrenuo i sam vodio vojsku kojom je 1. jula 1690. u bici kod Boynea porazio Jamesa, koji je nakon toga opet otišao u Francusku posljednji put vidjevši svoja kraljevstva.[6]
Nakon poraza James je živio u francuskom kraljevskom dvorcu Saint-Germain-en-Laye.[2] Sa njim su egzilu živjeli supruga, te sin James Francis Edward i kćerka Luise Mary Therese, zajedno sa nekoliko pristalica od kojih su neki bili i protestanti.[2] Još je jednom pokušao doći na vlast zavjerom koja nije uspjela i čiji je jedini rezultat bio pad Jamesove generalne popularnosti.[2][4] Luj XIV je Jamesu ponudio krunu poljskog kralja, ali James ju je odbio. Nakon što je 1697. godine Luj XIV sklopio mir sa Villiamom, James je kod njega prestao uživati prvobitni luksuz.[2] Svoje zadnje godine života James je proveo povučeno i pokajnički.[2] Umro je od moždanog udara 1701. godine u dvorcu Saint-Germain-en-Laye.[2] Pokopan je u Parizu, u kapeli svetog Edmunda u crkvi engleskih benediktinaca, u ulici St. Jacques. Tokom Francuske revolucije njegov grob je oskrnavljen, a Jamesovi ostaci izgubljeni.[2][4]
Izvori
uredi- ↑ Engleska i Škotska su ostale zakonski razdvojene sve do 1707. godine. James je bio sedmi škotski kralj po imenu James, te tako James VII Škotski, ali tek drugi engleski kralj po imenu James, te tako James II Engleski.
- ↑ 2,00 2,01 2,02 2,03 2,04 2,05 2,06 2,07 2,08 2,09 2,10 2,11 2,12 2,13 2,14 2,15 2,16 2,17 2,18 2,19 2,20 2,21 2,22 2,23 2,24 2,25 2,26 2,27 2,28 2,29 2,30 2,31 2,32 2,33 2,34 2,35 2,36 2,37 2,38 2,39 2,40 2,41 2,42 2,43 2,44 2,45 Miller, John: James II, Yale Univ Pr, 2000, ISBN 978-0-300-08728-4
- ↑ 3,0 3,1 3,2 3,3 3,4 3,5 3,6 3,7 Callow, John; 2000, The Making of King James II: The Formative Years of a King
- ↑ 4,00 4,01 4,02 4,03 4,04 4,05 4,06 4,07 4,08 4,09 Waller, Maureen; 2002, Ungrateful Daughters: The Stuart Princesses who Stole Their Father's Crown
- ↑ 5,0 5,1 Kenyon, J.P.; 1986, The Stuart Constitution 1603–1688, Documents and Commentary
- ↑ 6,00 6,01 6,02 6,03 6,04 6,05 6,06 6,07 6,08 6,09 6,10 Harris, Tim; 2006, Revolution: The Great Crisis of the British Monarchy, 1685–1720
| Prethodnik: | Kralj Škota i Engleske | Nasljednik: |
| Charles II | Mary II i Villiam III |
