Wikipedija

Jadransko more

more
(Preusmjereno sa stranice Jadran)
„Jadran” preusmjerava ovdje. Za ostala značenja, v. Jadran (razvrstavanje).

Jadransko more je ogranak Sredozemnog mora koji odvaja Apeninski poluotok od Balkanskog poluotoka, te Apeninskog gorja od Dinarskog gorja. Jadran je najsjeverniji rukavac Mediterana, koji je s njim spojen preko Otrantskih vrata (morski prolaz između Jadranskog i Jonskog mora). Države na obalama Jadranskog mora su Albanija, Bosna i Hercegovina, Crna Gora, Hrvatska, Italija i Slovenija. U Jadranu se nalazi preko 1300 otoka, većinom smještenih na istočnoj strani, tj. hrvatskoj obali. Dijeli se na tri bazena, sjeverni koji je najplići i južni koji je najdublji, s najvećom dubinom od 1233 metra. Morske struje putuju u smjeru obrnutom od kazaljke na satu, ulazeći kroz Otrantska vrata uz istočnu obalu mora i vraćajući se uz zapadnu (talijansku) obalu. Morske mijene nisu pretjerano izražene, iako se povremeno mogu dogoditi veće razlike u njihovim amplitudama. Slanost Jadrana je manja od Sredozemnog zato što tekućice u Jadranskom slivu čine trećinu pritoka Sredozemnog mora. Površinska temperatura mora varira od 24o ljeti do 7o zimi.

Jadransko more
Satelitska fotografija Jadranskog mora
Lokacija Južna Evropa
Koordinate 43°N 15°E / 43°N 15°E / 43; 15
Granična mora Jonsko more
Površina 138.600 km²
Zapremina 35.000 km³
Prosječna dubina 252,5 m
Najveća dubina 1233 m
Najveća širina 200 km
Najveća duljina 800 km
Površina sliva 235.000 km²
Širi sliv sredozemni
Glavni pritoci Adige, Bojana, Cetina, Drim, Krka, Neretva, Soča, Pad, Zrmanja
Akumulacijski period 3 – 3,8 god.
Temperatura 9 – 24 °C
Salinitet 38 – 39 ‰
Otoci 1246
Duljina obale 3739,1 km
Obalne države  Albanija
 Crna Gora
 Bosna i Hercegovina
 Hrvatska
 Slovenija
 Italija

More leži na Jadranskoj mikroploči, koja se u Mezozoiku odvojila od Afričke ploče. Kretanje ploče i sudar s Euroazijskom pločom je znatno utjecalo na uzdizanje okolnih planinskih lanaca. U Jadranu su nađeni svi tipovi sedimenata koje je najvećim dijelom donijela rijeka Po, najveća rijeka u Jadranskom slivu. Zapadna obala je aluvijalna ili terasasta, dok je istočna vrlo razvedena i kraška. Na Jadranu je mnogo zaštićenih područja, kako bi se zaštitila bioraznolikost u kršu. More je obilato florom i faunom i u njemu obitava više od 7000 vrsta, od kojih su mnoge rijetke, endemske i ugrožene.

Jadransku obalu nastanjuje preko 3,5 milijuna ljudi. Najveći gradovi su Bari, Venecija, Trst, Rijeka i Split. Najstariji stanovnici jadranske obale su bili Etrušćani i ostala italska plemena, Iliri i Stari Grci. Do 2. vijeka pr.n.e. obala je bila pod kontrolom Rimske Republike. U Srednjem vijeku, Jadranska obala i more su kontrolirale razne države, od kojih su najznačajnije bile Bizantsko Carstvo, Mletačka Republika, Habsburška Monarhija i Osmansko Carstvo. Nakon ujedinjenja Italije, Kraljevina Italija je imala velike pretenzije na kontrolu istočne obale, a time ujedno i cijelog Jadrana koje je trajalo cijeli 20. vijek. Nakon Prvog svjetskog rata i raspada Austro-Ugarske i Osmanskog Carstva, na istočnoj obali su nastale dvije nove države: Slobodna Država Rijeka (1920-24.), Kraljevina Jugoslavija i Albanija. Nakon odvajanja jugoslavenskih saveznih republika, pomorske i teritorijalne granice su se prenijele na novoosnovane države.

Glavne djelatnosti uz obalu su ribarstvo i turizam. Hrvatski i crnogorski turizam je ekonomski najbrže rastući u regiji. Pomorski transport je također vrlo bitna djelatnost, a na obali Jadranskog mora postoji 19 većih pomorskih luka kroz koje godišnje prođe preko milijun tona robe. Najveća Jadranska pomorske luke za teretni transport su Venecija, Trst, Kopar i Rijeka, dok se venecijanska i splitska luka najveće putničke luke.

Hidrografija

uredi

Jadransko more je poluzatvoreno more[1], omeđeno s jugozapada s Apeninskim poluotokom, sa sjeverozapada s talijanskim regijama Veneto i Furlanija-Julijska krajina, na sjeveru i istoku sa Slovenijom, Hrvatskom, Bosnom i Hercegovinom, Crnom Gorom i Albanijom, tj. Balkanskim poluotokom. Na jugu se spaja s Jonskim morem, a dijele ih 72 km široka Otrantska vrata.[2] Međunarodna hidrografska organizacija (eng. International Hydrographic Organization, IHO) definira granicu između Jadranskog i Jonskog mora kao liniju koja spaja ušće rijeke Butrint u Albaniji s rtom Karagol na otoku Krfu, preko rta Kephali do rta Santa Maria di Leuca na Apeninskom poluotoku.[3] More se proteže u duljini od oko 800 km od sjevera prema jugu, te na oko 200 km širine od istoka do zapada. Pokriva površinu od oko 138.600 četvornih kilometara i volumena je 35.000 kubičnih kilometara. Jadran se proteže prema sjeveru od 40° do 45°47' predstavljajući najsjeverniju točku Sredozemnog mora.[2] Geografski je podijeljeno na Sjeverni Jadran, Srednji Jadran i Južni Jadran.[4] Sliv Jadranskog mora obuhvaća površinu od 235.000 četvornih kilometara, pri čemu je omjer kopna i mora 1.8. Prosječna nadmorska visina sliva je 782 metra, sa srednjim nagibom od 12,1o. Glavne rijeke koje se ulijevaju u Jadran su Po, Neretva, Soča, Krka, Drim, Bojana i Vjosa.[5] Krajem 19. vijeka, Austro-Ugarska je osnovala geodetsku mrežu s mjerenjem nadmorske visine koristeći srednju razinu Jadranskog mora u luci Sartorio u Trstu, Julija. Mjerenja je zadržala Austrija, koje je kasnije prihvatila Jugoslavija i na posljetku su prenesena na države nastale njezinim raspadom.[6]

 
Boka kotorska, rijas u Južnom Jadranu na obali Crne Gore
Duljina Jadranske obale u kilometrima[7][8]
Država Kopno Otoci Ukupno Zračna linijaa
Hrvatska 1777,3 4058 5835,3 526
Italija 1249 23b 1272 926
Albanija 396 10 406 265
Crna Gora 249 11 260 92
Slovenija 46,6 0 46,6 17
Bosna i Hercegovina 21,2 0 21,2 10,5
Ukupno 3739,1 4102 7841,1 1836,5
Napomene: a Udaljenost između najudaljenijih točaka obale svake države, b Ne uključuje otoke u obalnim lagunama

U Jadranskom moru leži više od 1300 otoka i otočića, od kojih se velika većina nalazi na istočnoj obali, osobito na hrvatskom dijelu obale s 1246 otoka,[9] čime je ona jedna od najrazvedenijih obala na svijetu. Broj uključuje otoke, otočiće, stijene i hridi svih veličina, ubrajajući i one koji se vide samo u vrijeme trajanja oseke.[10] Među hrvatskim otocima su i najveći u Jadranskom moru, Krk i Cres, od kojih oba pokrivaju područje od oko 405,78 četvornih kilometara i najviši otok u Jadranu, Brač, čiji najviši vrh doseže 780 metara nadmorske visine. Otoci Cres i Lošinj su odvojeni samo uskim plovnim kanalom iskopanim u antičko dobu.[11] Originalni cijeli otok je kod Starih Grka bio znan kao "Apsyrtides".[12] Od mnogo hrvatskih otoka, 48 je stalno naseljenih, a najviše stanovnika imaju Krk i Korčula.[13] Za razliku od vrlo razvedene istočne, otoci uz zapadnu obalu su brojčano i veličinom manji. Najpoznatije je 117 otoka na kojima leži grad Venecija.[14] Sjeverna obala grčkog otoka Krfa prema IHO-u također leži u Jadranskom moru.[15] IHO-ove granice su u Jadran smjestile i par manjih grčkih otoka koji se nalaze sjevernije od Krfa.[3]

Hrvatski otoci na obali Jadranskog mora


Batimetrija

uredi
 
Dubina Jadranskog mora prikazana izobatama

Prosječna dubina Jadrana je 252,5 metara, a njegova maksimalna dubina je 1233 metra. Međutim, Sjeverni Jadran je rijetko dublji od 100 metara.[7] Sjeverni Jadran, koji se prostire između Venecije i Trsta do linije koja povezuje Anconu i Zadar, je na svom najsjevernijem dijelu dubok samo 15 metara, dok se postepeno prema jugu ta dubina povećava.[16] Srednji Jadran se prostire južnije od linije Ancona-Zadar, s 270 metara dubokom Srednje Jadranskom jamom. Na jugu Srednjeg Jadrana se nalazi 170 metara duboki Palagruški prag, koji odvaja Srednji od 1200 metara duboke depresije u Južnom Jadranu. Dalje prema jugu, morsko dno se uzdiže do 780 metara dubokog Otrantskog praga na granici Jadranskog i Jonskog mora. Južni Jadran je po mnogočemu sličan sjevernom dijelu Jonskog mora.[17] Poprečno, Jadransko more je asimetrično kao i Jonsko. Obala Apeninskog poluotoka je relativno slabo razvedena s vrlo malo otoka. Kao kontrast, obala Balkanskog poluotoka je vrlo razvedena s mnogo otoka, osobito u Hrvatskoj. Na razvedenost obale su utjecali Dinaridi koji su vrlo blizu obale, dok su Apenini mnogo dalje od obalne crte.[16]

Hidrologija

uredi
 
Shematski prikaz morstkih struja u Jadranu
Crvena - površinske struje
Plava - dubinske struje

Dinamiku priobalnih voda najviše određuje asimetrična obala i protok vode iz Mediterana kroz Otrantska vrata uz istočnu obalu.[18] "Glatka" talijanska obala (s vrlo malo izbočenja i otoka) omogućava miran protok Zapadne jadranske struje, koja se sastoji od površinske relativno svježe vodene mase i dublje hladne i guste vodene mase.[19] Obalne struje na suprotnoj obali su mnogo kompleksnije, zbog krševite obale, mnogo otoka i blizine Dinarida. Blizina Dinarida je uzrok značajnih temperaturnih varijacija između mora i zaleđa, što dovodi do pojave Bure. Razlike između morskih mijena su blage, najčešće manje od 30 centimetara.[20]

Normalne visine plime i oseke se mogu značajno povećati, što dovodi do poplavljanja obale; ovaj fenomen je najpoznatiji u Italiji, osobito gradu Veneciji. Takve varijacije mogu povećati normalne razine za više od 140 cm[21], a najviša visine plime od 194 cm je izmjerena 4. studenog 1966. godine.[22] Takvo drastično povećanje amplitude plime uzrokuje kombinacije nekoliko faktora, uključujući položaj Sunca i Mjeseca, meteorološke faktore kao olujni udari Juga i geometrijski oblik uvale (koji smanjuje ili povećava astronomski faktor).[23] Nadalje, oblik Jadranskog mora koje je izduženo i usko je uzrok oscilacija u kretanju vode uz glavne osi bazena.[24] Na posljetku, Venecija je najugroženija takvim poplavama zbog slijeganja obalnog tla čime ona "tone" sve niže.[25] Neobično visoke plime su zabilježene i drugdje na Jadranu, primjerice u Kopru, Zadru i Šibeniku.[26][27][28]

 
Podvodni izvor (vrulja) kraj Omiša. Primjećuje se mreškanje vode

Procjenjuje se da se cijeli volumen Jadrana izmjeni kroz Otrantska vrata za 3,4±0,4 godina, što je vrlo kratko razdoblje (za usporedbu, oko 500 godina je potrebno da se izmjeni sva voda u Crnom moru). Ovako kratko razdoblje je iznimno važno zbog isteka rijeka u Jadransko more koji iznosi do 5700 m3/s. Ova brzina isteka iznosi 0.5% ukupnog volumena Jadrana, ili sloj od 1,3 metra slatke vode svake godine. Najveći doprinos pritoka ima rijeka Po (28%)[29], s prosječnim istjekom od 1569 m3/s. Ako gledamo najveće pritoke u Mediteranu, rijeka Po je na drugom mjestu, a prate ju Neretva i Drin koje su na trećem i četvrtom. Značaje pritoke slatke vode čine i podzemne tekućice koje izviru pod vodom - vrulje.[30] Procjenjuje se da se kroz podzemne vode slije više od 29% ukupnog pritoka slatke vode u Jadranu. Podzemni izvodi uključuju i termalne izvore, koji su otkriveni blizu grada Izola. Termalna voda je bogata sumporovodikom, temperature od 22 od 29,6 oC i omogućava razvoj specifičnog ekosustava.[31] Jadranski sliv čini trećinu ukupnog volumena dotoka slatke vode u Sredozemnom moru.[32]

Temperatura i slanost

uredi

Temperature na površini Jadrana su ljeti od 22 do 24oC ili 12 do 14oC zimi ako izuzmemo sjeverni dio Jadrana u kojem se temperatura zimi spušta do 9oC. Sezonske temperaturne razlike se javljaju kao longitudinalni gradijent u Sjevernom Jadranu i transverzalni gradijent u Srednjem i Južnom Jadranu[33] zbog geografskih karakteristika mora; pliće je i bliže obali (izduženog oblika).[34] Tokom posebno hladnih zima, more se na nekim plićim mjestima može zalediti, osobito u Venecijanskoj laguni, ali bilo je takvih slučajeva i mnogo južnije kod grada Tisno.[35][36] Južni Jadran je zimi topliji 8o do 10oC od sjevernijih područja.[37] Razlike u slanosti mora su također prisutne i variraju između 38 i 39 promila.[33] Južni Jadran je nešto slaniji zbog dotoka slanije vode iz istočnog Sredozemlja.[37]

Klima

uredi

Kao i kod većine područja na Sredozemlju, Jadransko more i kopnene mase koje ga okružuju imaju Mediteransku klimu, vrstu suptropske klime. Pošto se more nalazi na srednjim geografskim dužinama ima promjenjivu sezonsku klimu. Ljeta su topla do vruća i suha, a zime su blage do hladne i kišovite. Godišnja prosječna temperatura zraka se mijenja u opsegu od oko 20oC.[33] Prema Köppenovoj klasifikaciji klime Južni i Srednji Jadran je klasificiran da ima mediteransku klimu s vrućim ljetima (Csa), a sjeverni dio Jadrana da ima vlažnu suptropsku klimu (Cfa).[38][39] Dominantni vjetrovi zimi su Jugo i Bura. Bura puše kroz klance i prevoje na Dinaridima i donosi hladan i suh zrak s kontinenta. Najveće brzine dostiže u područjima Trsta, Senja i Splita, s naletima vjetra koji dostižu brzine do 180 km/h. Jugo donosi vlažan i topao zrak i često sa sobom nosi pijesak iz Sahare čime uzrokuje prljave kiše.

Klimatske karakteristike nekih većih gradova na Jadranu
Grad Srednja temperatura (dnevni maksimum) Srednja količina padalina (kišni dani)
siječanj srpanj siječanj srpanj
°C °C mm dana mm dana
Bari 12,1 28,4 50,8 7,3 27,0 2,6
Dubrovnik 12,2 28,3 95,2 11,2 24,1 4,4
Rijeka 8,7 27,7 134,9 11,0 82,0 9,1
Split 10,2 29,8 77,9 11,1 27,6 5,6
Venecija 5,8 27,5 58,1 6,7 63,1 5,7
Izvor: Svjetska meteorološka organizacija[40]

Naseljenost

uredi
Najveći gradovi na Jadranskoj obali

 
Bari
 
Venecija

 broj grad država regija/županija stanovništvo (gradsko)

 
Trst
 
Split

1 Bari Italija Apulija 320.475
2 Venecija Italija Veneto 270.884
3 Trst Italija Furlanija-Julijska krajina 205.535
4 Split Hrvatska Splitsko-Dalmatinska 165.893
5 Ravenna Italija Emilia-Romagna 159.497
6 Rimini Italija Emilia-Romagna 142.579
7 Rijeka Hrvatska Primorsko-Goranska 127,498
8 Pescara Italija Abruzzo 123.103
9 Drač Albanija Drač 115.550
10 Ancona Italija Marke 101.210
Izvori: Hrvatski popis stanovništva 2011.,[41] Talijanski nacionalni statistički institut (2011.),[42] Albanski popis stanovništva 2011.[43]

Na obalama i otocima Jadranskog mora nalazi se mnogo manjih naselja i samo nekoliko većih gradova. Među najvećima su talijanski Bari, Venecija, Trst, Ravenna i Rimini, hrvatski Split, Rijeka i Zadar, albanski Drač i Valona i slovenski Kopar. Ukupno na Jadranskim obalama živi oko 3,5 milijuna ljudi.[44]

Upravljanje obalom

uredi
 
Projekt MOSE sjeverno od otoka Lido di Venezia

Grad Venecija je sagrađen na skupini otoka koji se nalaze uz obalu i u opasnosti je zbog slijeganja sedimenta, a ista opasnost je prisutna u delti rijeke Po. Slijeganje uzrokuje voda koje odnosi sa sobom sedimentno tlo, a efekt se pojačava iskopavanjem pijeska za industriju, korištenjem vode za agrikulturu i crpljenjem podzemnih izvora vode.[45][46]

Potapanje Venecije je usporeno nakon odluke donesene 1960-ih da se zabrane arteški bunari, ali je grad i dalje bio u opasnosti od potopa za vrijeme većih plima. Nedavne provedene studije pokazuju da grad više ne tone,[47][48] ali unatoć tome je i dalje spreman za hitne obrane od poplava. Bivši talijanski premijer Silvio Berlusconi je u svibnju 2003. predstavio projekt MOSE (tal. Modulo Sperimentale Elettromeccanico, u prijevodu eksperimentalni elektromehanički modul) koji bi trebao u budućnosti čuvati grad od poplava. Prijedlog projekta je da se položi 79 pokretnih pontona duž morskog dna na trima ulazima u Venecijansku lagunu. Kada razina plime prijeđe 110 cm, pontoni bi se napunili zrakom tvoreći branu i blokirali nadolazeći plimni val s Jadranskog mora. Predviđeno je da će projekt biti dovršen do 2014. godine.[49]

Geologija

uredi
 
Granice Jadranske mikroploče

Geofizičke i geološke informacije pokazuju da su Jadransko more i dolina rijeke Po dio litosferne ploče nazvane Jadranska mikroploča. Pretpostavlja se da se ta ploča odvojila od Afičke ploče u Mezozoiku. Odvajanje je počelo tokom srednjeg i kasnijeg trijasa, kada je i počelo taloženje vapnenca. Između stadija Norik i Gornje krede stvorio se debeli niz karbonatnih sedimenata (dolomita i vapnenca) dubok gotovo 8 kilometara i tvorili takozvanu Jadransku karbonatnu platformu.[50] Ostaci te platforme se mogu naći u Jadranskom moru i okolnom mladom nabranom gorju (Južne Alpe i Dinaridi). Tokom Eocena i ranog Oligocena, ploča se pomaknula na sjever i sjeveroistok i zajedno s Afričkom i Euroazijskom pločom imala je utjecaja na Alpsku orogenezu tokom koje su uzdignuti Dinaridi i Alpe. U kasnije Oligocenu, kretanje ploče se okrenulo i zajedno s Euroazijskom pločom sudjelovalo u Apeninskoj oregenezi tokom koje je uzdignut Apeninski poluotok i gorski masiv Apenini.[51] Neprekinuti obruč povećane seizmičke aktivnosti u Jadranu, zajedno s obručem navlaka (rasjed), orijentiranog sjeveroistok-jugozapad i identičnom orijentacijom Apenina i Dinarida pokazuje da se ploča okreće suprotno od kazaljke sata.[52] Aktivni rasjed dužine 200 km se nalazi sjeverozapadno od Dubrovnika, uzdižući Dalmatinske otoke kako Jadranska mikroploča podvlači pod Euroazijsku. Nadalje, rasjed izaziva primicanje južnog vrha Apeninskog poluotoka prema Balkanskom poluotoku za oko 0,4 cm godišnje. Ako se ovakvo kretanje nastavi, Jadransko more će se zatvoriti za otprilike 50 do 70 milijuna godina.[53] U Sjevernom Jadranu, obala zapadne Istre i Tršćanskog zaljeva konstantno tone. U zadnjih dvijesto godina je potonula oko 1,5 metara.[54] U srednjem Jadranskom bazenu, postoje dokazi o vulkanskoj aktivnosti tokom razdoblja Perma oko Komiže na otoku Visu i vulkanskih otoka Jabuke i Brusnika.[55] Potresi se u ovoj regiji bilježe od davnina.[56] Nedavni jači potres jačine 7 po Richterovoj ljestvici je pogodio Crnu Goru 1979. godine.[57] Od ostalih većih potresa, u historiji su zapamćeni 1627. na poluotoku Gargano i 1667. veliki potresu u Dubrovniku, oba popraćena jakim cunamijem.[58] U posljednjih 600 godina, cunamiji su se u Jadranu pojavili petnaestak puta.[59]

Naslage na morskom dnu

uredi
 
Talog uz talijansku obalu u Jadranskom moru

U Jadranu su pronađeni razni tipovi morskog taloga (sedimenta). Sjeverni Jadran je pretežito plitak i karakterističan je po pijesku iz vremena kada je razine vode bila niža i to područje bilo obala. U predjelima dubljim od 100 metara, tipično je muljevito korito.[18][60] Jadran je geomorfološki podijeljen na pet jedinica. "Sjeverni Jadran" (do dubine od 100 metara), "Sjeverni Jadran otočno područje" (veliki Kvarnerski otoci) je zaštićeno od taloženja sedimenata s vanjskim otocima, "Srednji Jadran otočno područje" (veliki Dalmatinski otoci), "Srednji Jadran" (karakterizira ga srednjo-jadranska depresija) i "Južni Jadran" koji se sastoji od obalnog spruda i južno-jadranske depresije. Sedimenti nataloženi u Jadranu danas pretežito dolaze sa sjeverozapadne obale, a nanose ih rijeke Po, Reno, Adige, Brenta, Tagliamento, Piave i Soča. Količina sedimenata koje nose rijeke istočne obale, Rječina, Zrmanja, Krka, Cetina, Ombla, Dragonja, Mirna, Raša i Neretva je zanemariva, jer se ti sedimenti većinom talože na ušćima tih rijeka. Jadranska zapadna obala je aluvijalna i terasasta, dok je istočna obala većinom kamenita uz izuzetak najjužnijeg dijela u Albaniji koja ima pješčane uvale i stjenovite rtove.[51]

Obala

uredi

Istočna obala, osobito hrvatski dio je pored grčke obale najrazvedenija obalna linija na Sredozemlju.[61] Većina istočne obale karakterizira kraška topografija, razvijena vremenskim utjecajem na Jadransku karbonatnu platformu. Karstifikacija je započela nakon zadnjem uzdizanja Dinarida u Oligocenu i u Miocenu tokom kojeg su karbonatne stijene izložene atmosferskim prilikama. Vremenskom utjecaju je bilo izloženo i 120 metara obale koja se trenutno nalazi ispod površine mora, a bila je obala tokom zadnjeg ledenog doba. Procjenjuje se da su neke krške formacije iz ranijih razdoblja niske razine mora, najviše tokom Mesinske krize slaniteta.[50] Krš se razvio i u Apuliji iz Apulijanske karbonatne platforme.[62]

Najveći dio istočne obale se sastoji od karbonatnih stijena, dok je fliš uvelike prisutan u Tršćanskom zaljevu, osobito uz slovensku Istru gdje je 80 metara visoka Strunjansk klif najviša stijena na cijelom Jadranu i jedina takvog tipa na istočnom Jadranu.[63] Fliš je prisutan i na Biokovu, a može se vidjeti i u Albaniji te na zapadnoj Jadranskoj obali.[64][65]

Postoje izmjene pomorskog i aluvijalnog sedimenta u delti rijeke Po, na Jadranskoj sjeverozapadnoj obali i prema zapadu do Piacenze, koje datira iz razdoblja Pleistocena kada je razina mora rasla i potopila udolinu. Rast razine mora je nastupio nakon zadnjeg ledenog doba, koje je uzdignulo Jadransko more prije otprilike 5500 godina.[66] Od tada se delta rijeke Po širi. Od 1000 godine pr.n.e. do 1200 godine nove ere prosječno se širila oko 4 metra godišnje.[67] U XII. vijeku, delta se širila oko 25 metara godišnje. U XVII. vijeku, delta je postala okoliš kojim upravlja čovjek jer je počeo iskop umjetnih kanala. Od tada se kanalima i novim rukavcima delta rijeke širi po godišnjoj stopi od 50 metara.[68] Osim već nabrojanih rijeka, u Jadran se samo iz Italije ulijeva više od 20 drugih rijeka, koje također tvore aluvijalnu obalu,[69] uključujući lagune Venecije, Grado i Caorle.[70] Na istočnoj obali postoje manje aluvijalne ravnice u deltama rijeka Dragonje, Bojane i Neretve.[71][72]

Biogeografija i ekologija

uredi

Jadransko more ima jedinstveno vodno tijelo u odnosu na cijelokupnu biokemijsku fizionomiju. Proizvodi anorganske hranjive tvari, a uvozi čestice organskog ugljika i nitrogena kroz Otrantska vrata koja djeluju kao mjesto mineralizacije. Izmjena tvari je mnogo kompleksnija zbog batimetrije mora; 75% vode protjeće kroz tjesnac i kruži oko Palagruškog praga i Sjeverni Jadran utjeće tek na 3-4% vode u Južnom Jadranu.[73] To se reflektira na biogeografiju i ekologiju mora, osobitno na sastav i osobine njegovog ekosustava.[74] Glavne biogeografske jedinice su Sjeverni Jadran, Središnji Jadran i Južni Jadran.[75]

Flora i fauna

uredi

Jedinstvena priroda Jadrana je bogata endemima. U Jadranu je indentificirano više od 7000 životinjskih i biljnih vrsta. Srednji Jadran je nabogatiji endemskim vrstama, s 535 indentificiranih vrsta zelene, smeđe i crvene alge.[76] Četiri od pet vrsta mediteranske morske trave su pronađene u Jadranu. Najčešće vrste su Cymodocea nodosa i Zostera noltii, dok su Zostera marina i Posidonia oceanica mnogo rijeđe.[77]

Uzduž istočne obale su pronađene mnoge rijetke i zaštićene vrste. Razlog tome je čista i manje zagađena voda od one na zapadnoj obali, za što su zaslužne morske struje koje cirkuliraju u smjeru obrnutom od kazaljke sata. Takav protok vode značajno doprinosi bioraznolikosti država na istočnoj obali. Dobri dupin je često viđen na istočnom akvatoriju, a nekad je hrvatska obala pružala utočište kritično ugoroženoj sredozemnoj medvjedici i morskim kornjačama.[76]

Sjeverni Jadran je osobito bogat ribljim endemskim vrstama.[78] Oko trideset endemskih vrsta riba je nađenu u samo jednoj ili dvije države čije granice izlaze na Jadran. Razlog tome je krška morfologija obalne i podmorske topografije, uključujući nastanjena podvodna staništa, krških rijeka i područja oko vrulja.[79] Poznato je 45 podvrsta, endema Jadranske obale i otoka. U Jadranu obitava oko 410 vrsta i podvrsta riba, predstavljajući približno 70% mediteranske riblje svojte, s barem 7 vrsta koje žive samo u Jadranu. Zbog pretjeranog izlova ribe, oko 64 poznatih vrsta je pred izumiranjem.[76] Samo mali djelić ribe nađene u Jadranu je došao procesom lesepsijske migracije (eng. Lessepsian migration) i bijegom iz marikultura.[80]

Zaštićena područja

uredi
 
otočje Tremiti, zaštićeno područje

Bioraznolikost u Jadranu je velika i duž obale postoji nekoliko zaštićenih područja. U Italiji su to Miramare u Tršćanskom zaljevu (Sjeverni Jadran), Torre del Cerrano i otočje Tremiti u srednjo-jadranskom bazenu i Torre Guaceto u južnoj Apuliji.[81][82] Zaštićeno područje Miramare je uspostavljeno 1986. godine i pokriva oko 30 hektara obale i 90 hektara mora. Područje obuhvaća 1,8 kilometara oblane linije blizu rta Miramare.[83] Zaštićeno područje Torre del Cerrano je osnovano 2009., a prostire se 5,7 km (3 nautičke milje) od obale prema pučini uz 7 km dugu obalnu crtu. Različite zone zaštićenog područja pokrivaju područje od 37 km2 površine mora.[84] Otočje Tremiti je zaštićeno od 1989., dok su sami otoci dio Nacionalnog parka Gargano.[85] Zaštićeno područje Torre Guaceto, koje se nalzi blizu Brindisi i Carovingo, pokriva područje od 2227 hektara i u blizini Državni rezervat Torre Guaceto koji pokriva 1114 hektara obale i dijeli 8 kilometara obalne linije s zaštićenim područjem mora.[86] Nadalje na talijanskoj Jadranskoj obali se nalazi 10 međunarodno važnih močvarnih područja zaštićenih Ramsarskom konvencijom.[87]

 
Nacionalni park Brioni

Istra. Nacionalni park Brioni obuhvaća 743,3 hektara arhipelaga i 2651,7 hektara okolnog mora.[88] Proglašen je nacionalnim parkom 1999. godine.[89] Limski kanal je 10 kilometarski rijas rijeke Pazinčice.[90] U slovenskom dijelu Istre, morska i obalna zaštićena prirodna područja su Park prirode Sečovlje Salina, Park prirode Strunjan, Prirodni rezervat Škocjan Inlet i spomenici prirode Debeli Rtič, Cape Madona i Jezera Fiesa.[91][92] Park prirode Sečovlje Salina je osnovan 1990. i pokriva 721 hektar, te obuhvaća četiri prirodna rezervata.[93][94] Godine 1993., područje je zaštićeno Ramsarskom konvencijom i od međunarodnog je značaja za vrste ptica močvarica.[95] Park prirode Strunjan je osnovan 2004., pokriva 429 hektara i sadrži dva prirodna rezervata.[91][93] U sastavu parka se nalazi i 4 km dugi klif, najsjeverniju mediteranstku solanu i jedini slovenski sustava laguna.[96] Ujedno je i najsjevernija točka na kojoj se uzgajaju neke mediteranske biljke.[97] Prirodni rezervat Škocjan Inlet je osnovan 1998. i pokriva 122 hektara.[98] Spomenik prirode Debeli Rtič obuhvaća 24 hektara,[99] Spomenik prirode Cape Madona 12 hektara,[100] i Spomenik prirode Jezera Fiesa 2,1 hektar,[101] kao jedino obalno boćato jezero u Sloveniji.[102]

U Hrvatskoj je sedam zaštićenih podučja: pored navedenog Brioni i Limski kanal u hrvatskom dijelu Istre, u Dalmaciji su: Kornati i Telašćica u srednjo-jadranskom bazenu, blizu Šibenika; i Lastovsko otočje, Malostonski zaljev i otok Mljet u južnoj Dalmaciji.[81]

Dalmacija. Nacionalni park Kornati je utemeljen 1980. i prostire se na 220 km2, uključujući 89 otoka i hridi. Morski okoliš

 
Nacionalni park Kornati

obuhvaća tri četvrtine ukupne površine parka, dok ukupna duljina obale iznosi 238 km.[103] Nacionalni park Telašćica se nalazi na Dugom otoku i osnovan je 1998. godine. Park pokriva 69 km oblane linije, 22,95 km2 kopna i 44,55 km2 mora.[104] Malostonski zaljev je na granici između Hrvatske i Bosne i Hercegovine, sjevernije od poluotoka Pelješac i obuhvaća 48 km2 morskog područja.[81] Park prirode Lastovsko otočje je utemeljn 2006. i sadrži 44 otoka i hridi, 55 km2 kopna i 143 km2 mora.[105] Nacionalni park Mljet je utemeljen 1960., pokriva površinu od 24 km2. Ramsarskom konvencijom je zaštićena delta Neretve kao značajno međunarodno močvarno područje.[106]

 
Laguna Kravasta u Albaniji

Albanija je 2010. osnovala svoje prvo zaštićeno morsko područje, Nacionalni park Karaburun-Sazan na poluotoku Karaburun, gdje se spajaju Jadransko i Jonsko more. Park pokriva ukupno 12570 hektara površine.[107] Planirana su još dva zaštićena morska područja, Rt Rodon i Porto Palermo.[81] U Albaniji su i dva močvarna rezervata zaštićena Ramsarskom konvencijom: laguna Karavasta i Butrint.[108] Ni Bosna i Hercegovina ni Crna Gora nemaju planove za uspostavom ikakvih zaštićenih područja.[81]

Zagađenje

uredi

Ekosustav Jadranskog mora je pod stalnom prijetnjom prekomjernog unosa hranjivih tvari preko drenaža s poljoprivrednih zemljišta i otpadnih voda iz gradova na obali, ali i iz rijeka, osobito Po.[109] Venedija je najčešći primjer zagađenja obalnih voda gdje brodovi, polja, tvornice i otpadne vode pridonose zagađenju mora.[110] Rizik predstavljaju i balasne vode koje ispuštaju brodovi, osobito tankeri. No, s obzirom da većina tereta i gotovo svi tankeri dolaze s teretom, a ne da odlazi s teretom, rizik od balastnih voda ostaje minimalan. Međutim, predloženi terminali za izvoz nafte su kritizirani prvenstveno zbog toga. Glavnu prijetnju predstavlja izlijevanje nafte u more koje bi ozbiljno ugrožilo okoliš i nanjelo štetu turizmu i ribarstvu.[111] Procjenjeno je da ako se dogodi veći izlijev nafte, samo u Hrvatskoj bi gotovo milijun ljudi ostalo bez prihoda.[112] Dodatni rizik predstavljaju rafinerije nafte u delti rijeke Po gdje su se izlijevi nafte događali u prošlosti,[113] srećom bez značajnijih posljedica po okoliš.[114] Od 2006. Italija razmatra izgradnju terminala za ukapljeni zemni plin u Tršćanskom zaljevu, zajedno s plinovodom u neposrednoj blizini granice sa Slovenijom.[115] Slovenska vlada, okolne općine i gradovi su izrazili zabrinutost zbog utjecaja tog terminala na okoliš, transport i turizam.[116][117]

Još jedan izvor zagađenja u Jadranu je kruti otpad. Jugo i morske struje znaju nositi sa sobom velike količine krutog odpada, najčešće plastike.[118] Na onečišćenje zraka u Jadranu najviše utječu velika industrijska sjedišta u porječju rijeke Po i velikih industrijskih gradova uz obalu.[119][120]

Italija i SFRJ su 1977. uspostavile zajedničku komisiju za zaštitu od onečišćenja Jadrana. Organizacija je nakon raspada SPFR prenesna na Sloveniju, Hrvatsku i Crnu Goru.[121] Buduća onečišćenja su predviđena i napravljena je analiza najugoroženijih dijelova koja će se sanirati uz pomoć regionalnih projekata i Svjetske banke. Prepoznato je 27 "vrućih točaka" do 2011. godine, od kojih šest zahtijevaju brzu reakciju.[122]

Etimologija

uredi

Porijeklo imena Adriatic je povezano s Etrušćanskim naseljem Adria, koja najvjerojatnije potječe od ilirskog adur što znači voda ili more.[123] U Antici je more bilo znano kao Mare Adriaticum (Mare Hadriaticum, katkada pojednostavljeno na Adria) ili rjeđe Mare Superum (gornje more).[124] Ova dva pojma nisu sinonimi. Mare Adriaticum se odnosi općenito na područje Jadranskog mora i proteže se od Venecijanskog zaljeva do Otrantskih vrata. Granice su malo striktnije definirali Rimski autori. Rani Grčki izvori su postavili granice između Jadranskog i Jonskog mora na više točaka, od Venecijanskog zaljeva do južnog vrha otoka Peleponeza, istočne obale Sicilije i Zapadne obale Krete.[125] Mare Superum je u definiciji obuvaćalo sadašnje granice Jadrana i more južno od Apeninskog polutoka, sve do Sicilijanskog kanala.[126] Još jedno ime korišteno u to vrijeme je Mare Dalmaticum, koje se odnosilo na more uz obalu rimske provincije Dalmacije i Ilirik.[127]

Državne granice

uredi

Italija i SFRJ su 1968. dogovorile granice na Jadranu, s dodatnim sporazumom potpisanim 1975. koji se odnosio na pitanje Trščanskog zaljeva. Granica dogovorena 1968. se proteže na 654 kilometra i sastoji se od 43 točke. Te točke su povezane ravnim linijama ili kružnim segmentima. Granice dogovorene 1975. sadrže dodatnih 5 točaka, koje se nastavljaju na završnu točku određenu 1968. godine. Sve države nastale raspadom SFRJ su prihatile te sporazume. Na najjužnijem dijelu Jadrana granice nisu određene zbog izbjegavanja određivanja točke dodira dviju granica s albanskom. SFRJ, Albanija i Italija su teritorijalnim vodama definirale 15 km od kopna, ali je ta razdaljina 1970-ih smanjena na međunarodno standarnih 12 km. Italija i Albanija su dogovorile svoje morske granice 1992. po principu ekvidistance.[128] Prema konvenciji UN-a o zakonima na moru Jadransko more je definirano kao zatvoreno ili poluzatvoreno more.[129]

Jadranska Euroregija

uredi

Jadraska Euroregija je uemeljena u puli 2006. kako bi se promovirala regionalna suradnja na obalama Jadranskog mora i služila kao pomoć u rješavanju problema u regiji. Jadranska Euroregija se sastoji od 23 regije: Apulia, Molise, Abrauzzo, Marche, Emilia-Romagna, Veneto i Friuli-Venezia Giulia u Italiji; slovenska Istra (obala); Istarska, Primorsko-goranska, Ličko-senjske, Zadarske, Splitsko-dalmatinske i Dubrovačko-neretvantske županije u Hrvatskoj; Hercegovačko-neretvanska županija u Bosni i Hercegovini; općine Kotor i Tivati u Crnoj Gori; okruge Fier, Valona, Tiran, Skadar, Drač i Lješ u Albaniji te grčke perfekture Tesprocija i Krf.[130]

Sporovi

uredi

Granice republika unutar bivše SFRJ su određene odlukom AVNOJ-a 1943. i 1945. godine,[131][132] ali stroge granice nisu bile dogovorene među novonastalim državama, dok morske granice u SFRJ uopće nisu bile definirane.[133] Primjerice pomorska granica između Albanije i Crne Gore nije bila dogovorena prije 1990-ih.[128]

Hrvatska i Slovenija su započele pregovore oko dogovaranja pomorske granice u Piranskom zaljevu 1992., ali dogovor nije postignut. Obje zemlje su proglasile svoje ekonomske zone u tom proručju i one se dijelomično poklapaju.[128][134] Pristupni pregovori Hrvatske za ulazak u EU su bili usporeni zbog spora oko te granice.[128]

Pomorska granica između Bosne i Hercegovine i Hrvatske je uređena 1999., ali ostalo je još nekoliko pitanja oko polutoka Klek i dva otočića. Granica Hrvatske i Crne Gore je bila sporna kod Kotorskog zaljeva i na polutotku Prevlaka. Spor je nastao zbog Jugoslavenske okupacije poluotoka tokom Domovinskog rata. Poluotok je kasnije predan u nadzor UN-ovim promatračima koji su se tamo zadržali do 2002. godine. Hrvatska je zauzela to područje dogovorom s Crnom Gorom.[128]

Ekonomija

uredi

Ribarstvo

uredi

U Jadranskom moru je 2000. godine ulov ribe dosegao 110,000 tona žive vage.[135] Jedan od najvećih problema je pretjeran izlov i čime mnoge vrste su ugrožene (npr. Zubatac, Škarpina, Grdobina mrkulja, Šanpjer (riba Kovač)), Škombri, Kostelj,[136] Cipal, Trilja, Škamp,[137] kao i Oslić[138] i Sardine.[139] Ribarske mreže ubijaju i zapletene kornjače i dobre dupine. Kako bi se očuvala brojnost ribe, 2003. je predstavljen ZERP, ali je njegova primjena za zemlje EU ukinuta 2004. čime je izgubio smisao.[140]

Talijanski ribari ulove najveći dio ribe, s ukupnim ulovom 465.637 tona 2007. godine.[141] Od ukupnog ulova, tokom 2003. 28,8% je bilo iz Sjevernog i Srednjeg Jadrana i 24,5% iz Južnog Jadrana i Jonskog mora. Talijansko ribarstvo zapošljava 60.700 ljudi u primarnom sektoru, uključujući i one ribare koji djeluju izvan Jadrana. Od ukupnog ulova, 40% dolazi iz akvakulture. Ukupna bruto vrijednost ulovljene ribe 2002. iznosi 2 milijarde američkih dolara.[142]

Hrvatski ulov i proizvodnja je 2007. dosegnula 53,083 tona.[141] U 2006. ukupan hrvatski ulov je bio 37.800 tona uz 14,200 tona iz uzgoja. Hrvatsko ribarstvo zapošljava oko 20.000 ljudi. Tokom 2006. morski ulov ribe u hrvatskim vodama se sastojao od sardina (44,8%), inćuna (31,3%), tuna (2,7%), ostale plave ribe (4,8%), oslića (2,4%), cipala (2,1%), ostale pridnene ribe (8,3 %), rakova (ponajviše jastoga i škampa) (0,8%), školjki (0,3%), sipe (0,6%), lignji (0,2%), hobotnica i ostalih glavonošaca (1,6%). Hrvatska morska akvakulturna proizvodnja se sastoji pretežito od tune (47,2%), školjki (28,2%) i Basa i Deverika (zajedno 24,6%).[143]

Albanski ribari su 2007. godine ulovili 7.505 tona ribe, uljučujući i akvakulturnu proizvodnju, koja je dosegnula 1.970 tona 2006. godine.[141] U istom razdoblju, Slovenski ribari su ukovili 2500 tona s 55% proizvodnje u akvakulturama, što predstavlja najviši omjer u Jadranu. Crnogorski ribari su iste godine ulovili 911 tona, sa samo 11 tona uzgojem u akvakulturama.[144] Tokom 2007. godine, ribarska proizvodnja u Bosni i Hercegovini je dosegnula 9.625 tona.[141]

Turizam

uredi
 
Dubrovnik je glavna turistička destinacija u Hrvatskoj
 
Neum i plaža Zenička u Bosni i Hercegovini
 
Rimini je glavno obalno turističko odredište u Italiji
 
Portorož je najveći obalni turistički centar u dijelu Istre u Sloveniji

Zemlje koje imaju izlaz na Jadransko more su značajna turistička odredišta. Najveći broj noćenja turista u regiji ima Italija, osobito regija Veneto (oko Venecije). Slijede ju regija Emilia-Romagna i hrvatske županije. Hrvatski turističke objekte čini 21.000 morskih luka i pristaništa, a nautičke turiste privlače različiti tipovi zaštićenih morskih i priobalnih područja.[81]

Sve zemlje uz obalu Jadrana, osim Albanije i Bosne i Hercegovine sudjeluju u programu Plava zastava koji certificira marine i plaže koje zadovoljavaju stroge standarede kvalitete uključujući zaštitu okoliša, kvalitetu vode, sigurnost i razinu turističke usluge.[145] Do 30. siječnja 2013, Plavom zastavom su nagrađene 103 talijanske Jadranske plaže i 29 marina, 116 hrvatskih plaža i 19 marina, 7 slovenskih plaža i 2 marine i 16 crnogorskih plaža.[146] Turizam na Jadranu je značajan izvor prihoda zemlje, osobito Hrvatske i Crne Gore.[147][148] Direktan prihod od troškova putovanja i turizma 2011. u Hrvatskoj iznosi 5,1% BDP-a, s ukupnim industrijskim doprinosom od 12,8% BDP-a.[149] Za Crnu Goru, izravan prihod od turizma iznosi 8,1% BDP-a, s ukupnim doprinosom ekonomiji od 17,2% crnogorskog BDP-a.[150] Turizam u Hrvatskoj u posljednje vrijeme bilježi veći rast od drugih zemalja na Jadranu.[151]

Turizam na Jadranu[147][152][153][154][155][156][157]
Država Regija CAF kreveti* Hotelski kreveti Prenoćišta
Albanija - - - 2,302,899
Bosna i Hercegovina općina Neum c. 6,000 1,810 280,000
Hrvatska Jadranska Hrvatska 411,722 137,561 34,915,552
Italija Friuli-Venezia Giulia 152,847 40,921 8,656,077
Veneto 692,987 209,700 60,820,308
Emilia-Romagna 440,999 298,332 37,477,880
Marche 193,965 66,921 10,728,507
Abruzzo 108,747 50,987 33,716,112
Molise 11,711 6,383 7,306,951
Apulia** 238,972 90,618 12,982,987
Crna Gora - 40,427 25,916 7,964,893
Slovenija obalne općine 24,080 9,330 1,981,141
*Kreveti u svim kolektivnim smještajnim objektima; uključuje hotelske krevete za koje postoje odvojene brojke
**Uključuje i jadransku i jonsku obalu

Transport

uredi
 
Luka Trst, najveća teretna luka u Jadranskom moru
 
Luka Rijeka, najveća luka u Hrvatskoj
 
Luka Drač

Na obalama Jadranskog mora nalazi se ukupno 19 luka u četiri različite države, koje zajedno mogu primiti više od 1,000.000 tona tereta godišnje. Najveće teretne luke među njima su u talijanskom Trstu, Veneciji, Ravenni, slovenskom Koperu,[158] te hrvatskoj Rijeci. Najveće putničke luke u Jadranskom moru nalaze se u hrvatskom Splitu i talijanskoj Anconi.[159][160][161][162] U drugim državama, među bitnije luke spadaju Bar kao najveća crnogorska,[163] odnosno Drač kao najveća albanska luka. Godine 2010. sjevero-jadranske luke u Trstu, Veneciji, Ravenni, Koperu i Rijeci osnovale su Udruženje luka Sjevernog Jadrana s ciljem ostvarivanja bolje pozicije u transportnom sustavu EU.[164][165]

Glavne jadranske luke*
Luka Država Tonaža tereta Broj putnika
Ancona Italija 10,573,000 1,483,000
Bari Italija 3,197,000 1,392,000
Barletta Italija 1,390,000 -
Brindisi Italija 10,708,000 469,000
Chioggia Italija 2,990,000 -
Drač Albanija 3,441,000 770,000
Koper Slovenija 17,051,000 100,300
Manfredonia Italija 1,277,000 -
Monfalcone Italija 4,544,000 -
Ortona Italija 1,340,000 -
Ploče Hrvatska 5,104,000 146,000
Porto Nogaro Italija 1,475,000 -
Rabac Hrvatska 1,090,000 669,000
Ravenna Italija 27,008,000 -
Rijeka Hrvatska 15,441,000 219,800
Split Hrvatska 2,745,000 3,979,000
Trst Italija 39,833,000 -
Venecija Italija 32,042,000 1,097,000
*Uključuje luke s više od milijun tona tereta ili milijun putnika godišnje.
Izvori: Nacionalni institut za statistiku (podaci iz 2007, talijanske luke, napomena: Luka Ancona uključuje Anconu i Falconaru Marittimu;[166] putnički promet ispod 200,000
nije naveden),[159] Hrvatski zavod za statistiku (podaci iz 2008, hrvatske luke, napomena: Luka Rijeka uključuje terminale Rijeku, Bakar, Bršicu i Omišalj;[167] Luka Ploče
uključuje terminale Ploče i Metković),[160][168] Dračka komora za trgovinu i industriju – Albanija (podaci iz 2007, Luka Drač),[161] SEOnet (podaci iz 2011, Luka Koper)[169]

Ugljikovodici

uredi

Energetske tvrtke temeljem podataka koje je prikupila norveška tvrtka Spectrum i koje je prikupila INA, smatraju da se u jadranskom podmorju nalaze velika ležišta ugljikovodika pogodnih za eksploataciju. 2. travnja 2014. godine Vlada RH otvorila je javno nadmetanje za istraživanje i eksploataciju nafte i plina u hrvatskom dijelu jadranskog podmorja. Natječaj je zatvoren 3. studenog 2014. Na otvaranju javnog nadmetanja u travnju bilo je predstavnika 40-ak energetskih tvrtki, kao Exxon, Gazprom, Lukoil, Total, Ina, RWE, Edison, Turkish Petroleum, Hellenic Petroleum, Petroceltic, Hunt Oil, JP Nippon i dr. Natječaj je u djelokrugu ministarstva gospodarstva. Ponuđeno je 29 istražnih polja, površine od 1.000 do 1.600 četvornih kilometara. Osam istražnih polja je na Sjevernom Jadranu, a dvadeset i jedno na Srednjem i Južnom Jadranu. Ministarstvo procjenjuje da bi ovisno o polju istraživanja potencijalnih nalazišta nafte i plina u Jadranu trajala od dvije do pet godina.[170]

Ponude će biti procijenjene prema onome što su ponuđači ponudili o predloženom programu minimalnog ulaganja u seizmička istraživanja, broju predloženih rudarskih radova bušenja i istražnih bušotina te o drugim istraživanjima, kao i naknadi za potpis ugovora. 70-postotni udio u ocjeni ponude odnosi se na inicijalno trogodišnje istražno razdoblje, kad se najviše vrednuje broj bušotina. 20 posto ocjene ponude nose podaci iz ponude za drugo inicijalno istražno razdoblje od dvije godine. U tom razdoblju najvažniji je broj bušotina. S 10 posto u procjeni ponude sudjeluje naknada za potpis ugovora.[170]

Projektu eksploatacije su se suprotstavila eko udruženja, Oceanografski institu, Klub nezavisnih vijećnika s Jadrana i dr.[171][172]

Povezano

uredi

Reference

uredi
  1. ↑ Moranta et al. 2008., str. 3.
  2. ↑ 2,0 2,1 Cushman-Roisin, Gačić & Poulain 2001., str. 1–2.
  3. ↑ 3,0 3,1 „Limits of Oceans and Seas” (PDF). International Hydrographic Organization. 1953.. Arhivirano iz originala na datum 2011-10-08. Pristupljeno 2015-07-21. 
  4. ↑ Lipej & Dulčić 2004., str. 291.
  5. ↑ „Drainage Basin of the Mediterranean Sea” (PDF). United Nations Economic Commission for Europe. 
  6. ↑ Tutić, Dražen; Lapaine, Miljenko (2011.). „Cartography in Croatia 2007–2011 – National Report to the ICA” (PDF). International Cartographic Association. 
  7. ↑ 7,0 7,1 Blake, Topalović & Schofield 1996., str. 1–5.
  8. ↑ Statistical Office of the Republic of Slovenia (2011.). Length of the state border. „Territory and climate” (PDF). Statistical Yearbook (50): 38. ISSN 1318-5403. 
  9. ↑ . "Coastline lengths and areas of islands in the Croatian part of the Adriatic Sea determined from the topographic maps at the scale of 1 : 25 000" (PDF).
  10. ↑ Faričić, Josip; Graovac, Vera; Čuka, Anica (2010.). „Croatian small islands – residential and/or leisure area”. Geoadria (Svezčilište u Zadaru) 15 (1): 145.–185.. 
  11. ↑ „Pravilnik za luku Osor”. Luka Lošinj Authority. 23. 12. 2005.. Arhivirano iz originala na datum 2012-02-12. Pristupljeno 2015-07-21. 
  12. ↑ Regan, Krešimir; Nadilo, Branko (2010.). „Stare crkve na Cresu i Lošinju te okolnim otocima” (PDF). Građevinar (Croatian association of civil engineers) 62 (2). ISSN 0350-2465. Arhivirano iz originala na datum 2012-07-15. Pristupljeno 2015-07-21. 
  13. ↑ Bašić, Ksenija; Sović, Ivica; Katušin, Zvonimir; Cesarec, Ksenija (2011.). Ostroški, Ljiljana. ur. „Geographical and Meteorological Data” (PDF). Statistical Yearbook of the Republic of Croatia (Croatian Bureau of Statistics) 43: 41. ISSN 1333-3305. Arhivirano iz originala na datum 2019-08-02. Pristupljeno 2015-07-21. 
  14. ↑ Garwood 2009., str. 481.
  15. ↑ Hughes et al. 2010., str. 58.
  16. ↑ 16,0 16,1 Cushman-Roisin, Gačić & Poulain 2001., str. 122.
  17. ↑ Bombace 1992., str. 379.-382.
  18. ↑ 18,0 18,1 Mannini, Piero; Massa, Fabio; Milone, Nicoletta. „Adriatic Sea Fisheries: outline of some main facts” (PDF). FAO AdriaMed. 
  19. ↑ Del Negro 2001., str. 478.
  20. ↑ Cushman-Roisin, Gačić & Poulain 2001., str. 218.
  21. ↑ Valiela 2006., str. 49–56.
  22. ↑ Gower 2010., str. 11.
  23. ↑ Camuffo 2001., str. 107.–108.
  24. ↑ Ferla 2005, str. 101.
  25. ↑ Standish 2011., str. 5–6.
  26. ↑ „U Sloveniji more poplavilo obalu”. Nova TV. 9. 11. 2010.. 
  27. ↑ „Zadar: Zbog velike plime more poplavilo obalu”. Nova TV. 25. 12. 2009.. 
  28. ↑ „Jugo i niski tlak: More poplavilo šibensku rivu”. Vijesti. 1. 12. 2010.. 
  29. ↑ Franić, Zdenko; Petrinec, Branko (2006.). „Marine Radioecology and Waste Management in the Adriatic”. Archives of Industrial Hygiene and Toxicology (Institute for Medical Research and Occupational Health) 57 (3): 347–352. ISSN 0004-1254. PMID 17121008. 
  30. ↑ Taniguchi, Makoto; Burnett, William C; Cable, Jaye E; Turner, Jeffrey V (2002.). „Investigation of submarine groundwater discharge” (PDF). Hydrological Processes (John Wiley & Sons) 16 (11): 2115–2159. DOI:10.1002/hyp.1145. ISSN 1099-1085. 
  31. ↑ Žumer, Jože (2004.). „Odkritje podmorskih termalnih izvirov” (Slovenski). Geografski obzornik (Association of the Geographical Societies of Slovenia) 51 (2): 11–17. ISSN 0016-7274.  (sl)
  32. ↑ Cushman-Roisin, Gačić & Poulain 2001., str. 145.
  33. ↑ 33,0 33,1 33,2 Artegiani, A; Paschini, E; Russo, A; Bregant, D; Raicich, F; Pinardi, N (1997.). „The Adriatic Sea General Circulation. Part I: Air–Sea Interactions and Water Mass Structure” (PDF). Journal of Physical Oceanography (American Meteorological Society) 27 (8): 1492.–1514.. DOI:10.1175/1520-0485(1997)027<1492:TASGCP>2.0.CO;2. ISSN 0022-3670. 
  34. ↑ Zore-Armanda 1979., str. 43.
  35. ↑ Loinello, Malanotte-Rizzoli & Boscolo 2006., str. 47–53.
  36. ↑ „Led okovao svjetionik, u Tisnom smrznulo more”. RTL Televizija. 16. 12. 2010.. Arhivirano iz originala na datum 2013-07-31. Pristupljeno 2015-07-21. 
  37. ↑ 37,0 37,1 Lipej & Dulčić 2004, str. 293.
  38. ↑ Lionello, Piero. „Mediterranean climate: Background information” (PDF). University of Salento. Arhivirano iz originala na datum 2013-07-30. Pristupljeno 2015-07-21. 
  39. ↑ Šegota, Tomislav; Filipčić, Anita (2003.). „Köppenova podjela klima i hrvatsko nazivlje”. Geoadria (University of Zadar) 8 (1): 17–37. 
  40. ↑ „World Weather Information Service”. World Meteorological Organization. 
  41. ↑ „Census of Population, Households and Dwellings 2011, First Results by Settlements” (Croatian and English) (PDF). Statistical Reports (Zagreb: Croatian Bureau of Statistics) (1441). June 2011. ISSN 1332-0297. Pristupljeno 30 June 2011. 
  42. ↑ „Vista per singola area” [Individual area review] (Italian). National Institute of Statistics (Italy). 2011. Arhivirano iz originala na datum 2011-09-25. Pristupljeno 2015-07-21. 
  43. ↑ „Population and Housing Census in Albania”. Institute of Statistics of Albania. 2011. 
  44. ↑ Sekulić, Bogdan; Sondi, Ivan (1997.). „Koliko je Jadran doista opterećen antropogenim i prirodnim unosom tvari?”. Hrvatski geografski glasnik (Croatian Geographic Society) 59 (1). ISSN 1331-5854. 
  45. ↑ „Facing Water Challenges in the Po River Basin, Italy: A WWDR3 Case Study”. waterwiki.net. 2009. Arhivirano iz originala na datum 2009-08-01. Pristupljeno 2015-07-21. 
  46. ↑ Raggi, Meri; Ronchi, Davide; Sardonini, Laura; Viaggi, Davide (4. 4. 2006.). „Po Basin Case study status report” (PDF). AquaMoney. Arhivirano iz originala na datum 2020-06-14. Pristupljeno 2015-07-21. 
  47. ↑ „Technology: Venetians put barrage to the test against the Adriatic”. New Scientist magazine (1660). 15. 4. 1989.. Arhivirano iz originala na datum 2007-10-11. Pristupljeno 2015-07-21. 
  48. ↑ „Venice's 1,500-year battle with the waves”. BBC Online News. 17. 7. 2003.. 
  49. ↑ „'Moses project' to secure future of Venice”. Telegraph News. 11. 1. 2012.. 
  50. ↑ 50,0 50,1 Surić, Maša (2005.). „Submerged Karst – Dead or Alive? Examples from the eastern Adriatic Coast (Croatia)”. Geoadria (Sveučilište u Zadaru) 10 (1): 5–19. ISSN 1331-2294. 
  51. ↑ 51,0 51,1 „Mladen Juračić” [Geologija mora, Mediteran i Jadran] (Croatian) (PDF). Sveučilište u Zagrebu, Prirodoslovno-matematički fakultet, Geološki odsjek. Arhivirano iz originala na datum 2014-08-12. Pristupljeno 2015-07-21. 
  52. ↑ Muço 2006: str. 352
  53. ↑ Goudarzi, Sara (25. 1. 2008.). „New Fault Found in Europe; May "Close Up" Adriatic Sea”. National Geographic (National Geographic Society). 
  54. ↑ Antonioli, F; Anzideib, M; Lambeckc, K; Auriemmad, R; Gaddie, D; Furlanif, S; Orrug, P; Solinash, E i dr.. (2007.). „Sea-level change during the Holocene in Sardinia and in the northeastern Adriatic (central Mediterranean Sea) from archaeological and geomorphological data” (PDF). Quaternary Science Reviews (Elsevier) 26 (19–21): 2463–2486. DOI:10.1016/j.quascirev.2007.06.022. ISSN 0277-3791. Arhivirano iz originala na datum 2019-03-06. Pristupljeno 2015-07-21. 
  55. ↑ Vukosav, Branimir (30. 4. 2011.). „Ostaci prastarog vulkana u Jadranu” (Croatian). Zadarski list. 
  56. ↑ Muço 2006: str. 351
  57. ↑ „Historical Seismicity of Montenegro”. Montenegro seismological observatory. 
  58. ↑ Soloviev et al. 2000: str. 47–52
  59. ↑ Pasarić, Mira; Brizuela, B; Graziani, L; Maramai, A; Orlić, M (2012.). „Historical tsunamis in the Adriatic Sea”. Natural Hazards (International Society for the Prevention and Mitigation of Natural Hazards) 61 (2): 281. DOI:10.1007/s11069-011-9916-3. ISSN 1573-0840. [mrtav link]
  60. ↑ Schwartz 2005: str. 575
  61. ↑ Randić 2002: str. 155–156
  62. ↑ Parise, Mario (2011.). „Surface and subsurface karst geomorphology in the Murge (Apulia, Southern Italy)” (PDF). Acta Carsologica (Slovenian Academy of Sciences and Arts) 40 (1): 73–93. ISSN 0583-6050. Arhivirano iz originala na datum 2011-08-13. Pristupljeno 2015-07-21. 
  63. ↑ „Zavarovano območje narave: Krajinski park Strunjan / Area prottetta: Parco naturale di Strugnano” [Protected Area of Nature: Strunjan Landscape Park] (PDF). Institute of the Republic of Slovenia for Nature Conservation. 2008.. Arhivirano iz originala na datum 2017-03-31. Pristupljeno 2015-07-21. 
  64. ↑ Beccaluva et al. 1997: str. 7–16
  65. ↑ Vezzani, Festa & Ghisetti 2010: str. 6–56
  66. ↑ McKinney 2007: str. 123–132
  67. ↑ Syvitski, James P M; Kettner, Albert J; Correggiari, Anna; Nelson, Bruce W (2005.). „Distributary channels and their impact on sediment dispersal”. Marine Geology (Elsevier) 222–223 (15): 75–94. DOI:10.1016/j.margeo.2005.06.030. ISSN 0025-3227.  (potrebna pretplata)
  68. ↑ „Geological processes in the Anthropocene: the Po River Delta”. Theseus Project. 
  69. ↑ Barrocu 2003: str. 210
  70. ↑ Renato Sconfietti (2003.). „Ecological indicators of estuarine features on hard substrata in the large North Adriatic lagoons” (PDF). Proceedings of the International Conference on Southern European Coastal Lagoons: The Influence of River Basin-Coastal Zone interactions. Institute for Environment and Sustainability Inland and Marine Waters Unit. 
  71. ↑ „Rapid assessment of the Ecological Value of the Bojana-Buna Delta” (PDF). EURONATUR. Arhivirano iz originala na datum 2013-12-02. Pristupljeno 2015-07-21. 
  72. ↑ Mužinić, Jasmina (2007.). „The Neretva Delta: Green Pearl of Coastal Croatia”. Croatian Medical Journal (Medicinska Naklada) 48 (2). PMC 2121601. 
  73. ↑ Gačić, Civitarese & Ursella 1999: str. 356
  74. ↑ Lipej & Dulčić 2004: str. 291–300
  75. ↑ Bianchi 2007: str. 10
  76. ↑ 76,0 76,1 76,2 Chemonics International Inc (31 December 2000). „Biodiversity assessment for Croatia”. Natural Resources Management & Development Portal. Arhivirano iz originala na datum 2013-12-02. Pristupljeno 2015-07-21. 
  77. ↑ Koce, Jasna Dolenc; Vilhar, Barbara; Bohanec, Borut; Dermastia, Marina (2003). „Genome size of Adriatic seagrasses” (PDF). Aquatic Botany 77: 17–25. DOI:10.1016/S0304-3770(03)00072-X. ISSN 0304-3770. 
  78. ↑ Bombace 1992: str. 379–382
  79. ↑ Vukšić, Ivna (18 May 2009). „Fourth national report of the Republic of Croatia to the Convention on Biological Diversity” (PDF). Ministry of Culture (Croatia). 
  80. ↑ Lipej & Dulčić 2004: str. 300
  81. ↑ 81,0 81,1 81,2 81,3 81,4 81,5 „The potential of Maritime Spatial Planning in the Mediterranean Sea – Case study report: The Adriatic Sea” (PDF). European Union. 5 January 2011. 
  82. ↑ „Dove Siamo” [Where We Are] (Italian). Torre del Cerrano. 2010.  (it)
  83. ↑ „La Riserva” [The reserve] (Italian). La Riserva Marina di Miramare. Arhivirano iz originala na datum 2004-09-18. Pristupljeno 2015-07-21.  (it)
  84. ↑ „The Marine Protected Area”. Marine Protected Area Torre Cerrano. Arhivirano iz originala na datum 2013-05-14. Pristupljeno 2015-07-21. 
  85. ↑ „Riserva Marina delle Isole Tremiti” [Tremiti Islands Marine Reserve] (Italian). tremiti.eu.  (it)
  86. ↑ „Protected Area”. Consorzio di Gestione di Torre Guaceto. 
  87. ↑ „The Annotated Ramsar List: Italy”. Ramsar Convention. 
  88. ↑ „General Info”. Brijuni national park. Arhivirano iz originala na datum 2012-01-14. Pristupljeno 2015-07-21. 
  89. ↑ „Documents and reports”. Brijuni national park. [mrtav link]
  90. ↑ „Limski kanal” [Lim Canal] (Croatian). City of Rovinj.  (sh)
  91. ↑ 91,0 91,1 Vidmar, Barbara; Turk, Robert (2011). „Marine protected areas in Slovenia: How far are we from the 2012/2020 target?” (PDF). Varstvo narave (Nature Conservation Institute of the Republic of Slovenia) Suppl. (1): 159–170. ISSN 0506-4252. Arhivirano iz originala na datum 2017-03-31. Pristupljeno 2015-07-21. 
  92. ↑ „Naravni spomenik Jezeri v Fiesi” [The Fiesa Lakes Natural Monument] (Slovene). Nature Conservation Institute of the Republic of Slovenia. Arhivirano iz originala na datum 2007-03-10. Pristupljeno 2015-07-21.  (sl)
  93. ↑ 93,0 93,1 Statistical Office of the Republic of Slovenia (30 June 2011). Enlarged protected areas of nature – natural parks. „Territory and climate” (PDF). Statistical Yearbook (50): 38. ISSN 1318-5403. 
  94. ↑ Pipan, Primož. „Sečoveljske soline”. u: Šmid Hribar, Mateja; Torkar, Gregor; Golež, Mateja i dr. (Slovene). Enciklopedija naravne in kulturne dediščine na Slovenskem – DEDI.  (sl)
  95. ↑ „Report of the Republic of Slovenia on the implementation of the Agreement in the period 2005–2007” (PDF). Agreement on the Conservation of African-Eurasian Migratory Waterbirds. 2008. Arhivirano iz originala na datum 2012-11-20. Pristupljeno 2015-07-21. 
  96. ↑ Bratina Jurkovič, Nataša (2011). „Landscape Management Methodologies: Synthesis report of thematic studies” (PDF). United Nations Environment Programme. str. 286–291. Arhivirano iz originala na datum 2015-09-24. Pristupljeno 2015-07-21. 
  97. ↑ Putrle, Dejan (2011). „Landscape Park Strunjan” (PDF). Varstvo narave (Nature Conservation Institute of the Republic of Slovenia) Suppl. (1): 187. ISSN 0506-4252. Arhivirano iz originala na datum 2017-03-31. Pristupljeno 2015-07-21. 
  98. ↑ „Osebna izkaznica” [Identity Card] (Slovene). Bird Watching and Bird Study Society of Slovenia.  (sl)
  99. ↑ „Zavarovana območja: Debeli rtič” [Protected Areas: Debeli Rtič] (Slovene). Geopedia.si. Agencija RS za okolje; Zavod Republike Slovenije za varstvo narave; Synergise, d. o. o.. 2007. Arhivirano iz originala na datum 2013-07-31. Pristupljeno 2015-07-21. 
  100. ↑ „Zavarovana območja: Rt Madona v Piranu” [Protected Areas: Cape Madona in Piran] (Slovene). Geopedia.si. Agencija RS za okolje; Zavod Republike Slovenije za varstvo narave; Synergise, d. o. o.. 2007. 
  101. ↑ „Zavarovana območja: Jezeri v Fiesi” [Protected Areas: Lakes in Fiesa] (Slovene). Geopedia.si. Agencija RS za okolje; Zavod Republike Slovenije za varstvo narave; Synergise, d. o. o.. 2007. 
  102. ↑ Krivograd Klemenčič, Aleksandra; Vrhovšek, Danijel; Smolar-Žvanut, Nataša (31 March 2007). „Microplanktonic and Microbenthic Algal Assemblages in the Coastal Brackish Lake Fiesa and the Dragonja Estuary (Slovenia)”. Natura Croatica (Croatian Natural History Museum) 16 (1). 
  103. ↑ „Welcome back to the National Park Kornati”. Kornati national park. 
  104. ↑ „Nature Park Telašćica”. Telašćica nature park. Arhivirano iz originala na datum 2009-07-23. Pristupljeno 2015-07-21. 
  105. ↑ „About Us”. Lastovo nature park. Arhivirano iz originala na datum 2013-12-02. Pristupljeno 2015-07-21. 
  106. ↑ „The Annotated Ramsar List: Croatia”. Ramsar Convention. 
  107. ↑ „Vendim për shpalljen "Park Kombëtar" të ekosistemit natyror detar pranë gadishullit të Karaburunit dhe ishullit të Sazanit” [Decision to declare as a "National Park" the maritime natural ecosystem of Karaburun Peninsula and Sazan Island] (Albanian). shqiperia.com.  (sq)
  108. ↑ „The Annotated Ramsar List: Albania”. Ramsar Convention. 
  109. ↑ Chin 2006: str. 5–6
  110. ↑ „Woes of Venice Lagoon tackled in U.S.”. CNN. 23 September 1999. Arhivirano iz originala na datum 2010-11-02. Pristupljeno 2015-07-21. 
  111. ↑ Jelavić, Vedran; Radan, Damir (2004). „Ecologic risks from crude oil tankers in Croatian part of Adriatic Sea” (PDF). University of Zagreb. Arhivirano iz originala na datum 2013-12-02. Pristupljeno 2015-07-21. 
  112. ↑ Trajković, Sergej; Horvat, Nevenka (14 May 2010). „Tankerska havarija u Jadranu bez prihoda bi ostavila milijun ljudi” [A tanker disaster in the Adriatic would cost a million people their livelihood] (Croatian). Jutarnji list. Arhivirano iz originala na datum 2012-01-12. Pristupljeno 2015-07-21.  (sh)
  113. ↑ „Environmental disaster warning as oil spill reaches the Po, Italy's biggest river”. The Guardian. 24 February 2010. 
  114. ↑ Budimir, M (22 September 2009). „Havarija tankera na Hvaru: pijani kormilar vozio, kapetan boravio u – zahodu” [Tanker disaster on Hvar: drunken crewmember at the helm while the captain went to the toilet] (Croatian). Slobodna Dalmacija.  (sh)
  115. ↑ Malačič, Faganeli & Malej 2008: str. 375–376
  116. ↑ „Coastal Town Mayors Protest over Italy's Gas Terminal”. STA: Slovenian Press Agency. 25 July 2011. Arhivirano iz originala na datum 2015-01-09. Pristupljeno 2015-07-21. 
  117. ↑ „Slovenia slams Italy's Trieste LNG plans”. United Press International. 11 August 2011. 
  118. ↑ Kalajdžić, Ahmet (26 December 2011). „Nevrijeme i Božićni blagdani: smeće u starom Portu” [Poor weather and Christmas holidays: waste in the old port] (Croatian). Slobodna Dalmacija.  (sh)
  119. ↑ Rosenthal, Elisabeth (11 June 2007). „Made in Italy: Fashion, food, Fiat, pollution”. The New York Times. 
  120. ↑ Glavan, Marinko (12 October 2011). „Kvaliteta zraka u Rijeci: Mlaka, Urinj i Viševac crne točke zagađenja” [Quality of air in Rijeka: Mlaka, Urinj and Viševac are black spots of pollution] (Croatian). Novi list.  (sh)
  121. ↑ „The Joint Commission for the protection of the Adriatic Sea and coastal area from pollution”. Ministry of Environment and Nature Protection (Croatia). 2008. Arhivirano iz originala na datum 2012-07-15. Pristupljeno 2015-07-21. 
  122. ↑ „Addressing Adriatic Hot Spots: A Proposed Adriatic Environmental Program” (PDF). Western Balkans Investment Framework. 2011. Arhivirano iz originala na datum 2012-04-07. Pristupljeno 2015-07-21. 
  123. ↑ Room 2006: str. 20
  124. ↑ Playfair, James (1812). „System of Geography”. The British Critic (F. and C. Rivington) 40: 504. 
  125. ↑ Calmet & Taylor 1830: str. 53–54
  126. ↑ Anthon 2005: str. 20
  127. ↑ Tacitus 1853: str. 380
  128. ↑ 128,0 128,1 128,2 128,3 128,4 Klemenčić, Mladen; Topalović, Duško (2009). „The maritime boundaries of the Adriatic Sea”. Geoadria (University of Zadar) 14 (2): 311–324. ISSN 1331-2294. 
  129. ↑ Vukas 2006: str. 205
  130. ↑ „About the Adriatic Euroregion”. Adriatic Euroregion. 
  131. ↑ Kraljević, Egon (2007). „Prilog za povijest uprave: Komisija za razgraničenje pri Predsjedništvu Vlade Narodne Republike Hrvatske 1945–1946” [Contribution to the history of public administration: commission for the boundary demarcation at the government's presidency of the People's Republic of Croatia, 1945–1946] (Croatian) (PDF). Arhivski vjesnik (Croatian State Archives) (50). ISSN 0570-9008. 
  132. ↑ Tomaić, Tatjana (2011). „Kriza međunarodnih odnosa – studija slučaja: Hrvatska i Slovenija – granica u Istri” [International relations crisis – a case study: Croatia and Slovenia – border in Istria] (Croatian). Časopis za suvremenu povijest (Croatian Institute of History) 43 (2): 391–414. ISSN 0590-9597.  (sh)
  133. ↑ Vukas 2007: str. 553–566
  134. ↑ „Chronology of Events 2005”. Government Communication Office, Republic of Slovenia. Arhivirano iz originala na datum 2013-07-19. Pristupljeno 2015-07-21. 
  135. ↑ Mannini, Piero; Massa, Fabio; Milone, Nicoletta. „Adriatic Sea Fisheries: outline of some main facts” (PDF). FAO AdriaMed. 
  136. ↑ Damir Herceg (29 April 2011). „Talijanski ribari optužuju hrvatsku flotu da im kradu ribu” [Italian fishermen accuse Croatian fleet of fish theft] (Croatian). Vjesnik. Arhivirano iz originala na datum 2012-06-14. Pristupljeno 2015-07-21. 
  137. ↑ Houde et al. 1999: str. 344
  138. ↑ Lola Wright (26 August 2003). „U Jadranu je 40 posto manje ribe” [Adriatic Sea fish stock drops 40 percent] (Croatian). Slobodna Dalmacija. 
  139. ↑ „Prosvjed zbog prekomjernog izlova srdele” [Protest over overfishing of sardines] (Croatian). Nova TV (Croatia). 30 September 2011. 
  140. ↑ Bajruši, Robert (6 December 2007). „ZERP je nepotrebna avantura” (Croatian). Nacional. Arhivirano iz originala na datum 2012-07-11. Pristupljeno 2015-07-21. 
  141. ↑ 141,0 141,1 141,2 141,3 „Fishery and Aquaculture Statistics” (PDF). FAO yearbook (Rome: Food and Agriculture Organization). 2011. ISSN 2070-6057. [mrtav link]
  142. ↑ „Fishery and Aquaculture Country Profiles – Italy”. Food and Agriculture Organization. 
  143. ↑ „Fishery Country Profiles – Croatia” (PDF). Food and Agriculture Organization. Arhivirano iz originala na datum 2017-05-18. Pristupljeno 2015-07-21. 
  144. ↑ „Country Fishery Information”. FAO AdriaMed. 
  145. ↑ „FEE is”. Foundation for Environmental Education. Arhivirano iz originala na datum 2008-08-15. Pristupljeno 2015-07-21. 
  146. ↑ „Blue Flag Beaches and Marinas”. Foundation for Environmental Education. Arhivirano iz originala na datum 2011-06-09. Pristupljeno 2015-07-21. 
  147. ↑ 147,0 147,1 „Tourism”. Statistical office of Montenegro. 
  148. ↑ Krasić, Davor; Gatti, Petra; Gledec, Mladen; Jugović, Alen; Kesić, Blanka; Klarić, Zoran; Krešić, Damir; Kunst, Ivo i dr.. (2011). „Glavni plan i strategija razvoja turizma Republike Hrvatske” [General plan and strategy of development of tourism in the Republic of Croatia] (Croatian) (PDF). Institute for Tourism (Croatia).  (sh)
  149. ↑ „Croatia – Key Facts at a Glance”. World Travel and Tourism Council. 
  150. ↑ „Montenegro – Key Facts at a Glance”. World Travel and Tourism Council. 
  151. ↑ Quintiliani, Fabio. „International tourism in the coastal regions of five Mediterranean countries” (PDF). The Rimini Centre for Economic Analysis. 
  152. ↑ „Eurostat – Tourism”. Eurostat. 
  153. ↑ „Intervju: Načelnik općine Neum dr. Živko Matuško za BH. Privrednik” [Interview: Municipal mayor dr. Živko Matuško for BH Privrednik] (Bosnian). Neum municipality. 17 October 2011. Arhivirano iz originala na datum 2015-01-09. Pristupljeno 2015-07-21.  (sh)
  154. ↑ „Pregled sektora turizma” [A review of tourism sector] (Bosnian) (PDF). Chamber of Economy of the Federation of Bosnia and Herzegovina. 2011. Arhivirano iz originala na datum 2013-12-02. Pristupljeno 2015-07-21.  (sh)
  155. ↑ „Treguesit statistikorë të turizmit” [Tourism statistical indicators] (Albanian). Ministry of Tourism, Cultural Affairs, Youth and Sports (Albania). Arhivirano iz originala na datum 2012-01-19. Pristupljeno 2015-07-21.  (sq)
  156. ↑ Statistical Office of the Republic of Slovenia (2011). „Tourism” (PDF). Statistical Yearbook of the Republic of Slovenia. ISSN 1318–5403. Arhivirano iz originala na datum 2013-05-15. Pristupljeno 2015-07-21. 
  157. ↑ Statistical Office of the Republic of Slovenia (27 September 2011). „Tourism – Hotels, Slovenia, 2008–2010 – final data” (PDF). Statistične informacije – Rapid Reports 16: 5. ISSN 1854-1275. Arhivirano iz originala na datum 2012-01-05. Pristupljeno 2015-07-21. 
  158. ↑ „Transport” (PDF). Statistical Office of the Republic of Slovenia. 2011. Arhivirano iz originala na datum 2013-05-15. Pristupljeno 2015-07-21. 
  159. ↑ 159,0 159,1 „Trasporti e telecomunicazioni” [Transport and communications] (Italian) (PDF). Istituto Nazionale di Statistica. Arhivirano iz originala na datum 2011-08-12. Pristupljeno 2015-07-21.  (it)
  160. ↑ 160,0 160,1 „Traffic of ships, passengers and goods by harbour master's offices and statistical ports, 2008” (PDF). Croatian Bureau of Statistics. Arhivirano iz originala na datum 2010-11-14. Pristupljeno 2015-07-21. 
  161. ↑ 161,0 161,1 „Durrës, a good business choice” (PDF). Durrës' Chamber of Commerce and Industry – Albania. str. 14. Arhivirano iz originala na datum 2013-05-13. Pristupljeno 2015-07-21. 
  162. ↑ „Slovenia's Luka Koper 2011 Cargo Throughput Up 11%”. limun.hr. Raiffeisen Zentralbank. 17 January 2012. Arhivirano iz originala na datum 2013-12-02. Pristupljeno 2015-07-21. 
  163. ↑ „Serbia eyes Montenegro's largest port”. B92. 26 August 2009. Arhivirano iz originala na datum 2009-08-29. Pristupljeno 2015-07-21. 
  164. ↑ „Signed the founding of the NAPA in Trieste, Rijeka is expected to join in”. Ministarstvo pomorstva, prometa i infrastrukture. Zagreb: Ministry of Maritime Affairs, Transport and Infrastructure (Croatia). 2 March 2010. Arhivirano iz originala na datum 2012-12-15. Pristupljeno 2015-07-21. 
  165. ↑ „Port of Rijeka – Fifth Star of NAPA”. North Adriatic Ports Association. 29 November 2010. 
  166. ↑ „Rapporto statistico 2011” [Statistical report 2011] (Italian) (PDF). Port of Ancona Authority. 
  167. ↑ „General information”. Port of Rijeka Authority. Arhivirano iz originala na datum 2015-01-09. Pristupljeno 2015-07-21. 
  168. ↑ „Capacities”. Port of Ploče Authority. Arhivirano iz originala na datum 2012-01-21. Pristupljeno 2015-07-21. 
  169. ↑ „Ladijski pretovor v letu 2011” [Ship Transloading in 2011] (Slovene). Port of Koper. 17 January 2012.  (sl)
  170. ↑ 170,0 170,1 [1]
  171. ↑ „Archive copy”. Arhivirano iz originala na datum 2015-02-22. Pristupljeno 2015-07-21. 
  172. ↑ [2]

Literatura

uredi

Vanjske veze

uredi
Ostali projekti
 U Wikimedijinoj ostavi nalazi se članak na temu: Jadransko more
 U Wikimedijinoj ostavi ima još materijala vezanih za: Jadransko more
Izvor: https://sh.wikipedia.org/w/index.php?title=Jadransko_more&oldid=42237178