Giuseppe Mazzini
Giuseppe Mazzini (22. jun 1805., Genova - 10. mart 1872., Pisa) bio je talijanski revolucionar, osnivač tajne revolucionarne organizacije Mlada Italija (1832) i lider pokreta za Ujedinjenje Italije - Risorgimenta.
| Giuseppe Mazzini | |
 Mazzinijev portret | |
| Biografija | |
|---|---|
| Datum rođenja | 22. jun 1805. |
| Mesto rođenja | Genova (Prvo Francusko Carstvo) |
| Datum smrti | 1872. |
| Mesto smrti | Pisa. (Kraljevina Italija) |
| Narodnost | Italijan |
| Veroispovest | Katolik |
| Diploma sa | Univerzitet u Genovi |
| Potpis | 
|
| Mandat(i) | |
| Trijumvir Rimske Republike zajedno sa Aurelijem Saffijem i Carlom Armellinijem | |
| 5. februar 1849. — 3. jul 1849. | |
| Prethodnik | Aurelio Saliceti |
| Naslednik | Aurelio Saliceti |
uredi  |
|
Kao beskompromisni republikanac odbio je sudjelovati u radu vlade tek osnovane Kraljevine Italija 1861 jer je nastala kao monarhija Savojske dinastije.[1]
Biografija
urediGiuseppe Mazzini bio je sin ljekara, već kao dijete imao je izuzetne Intelektualne sposobnosti pa se upisao na Univerzitet u Genovi sa samo 14 godina. Dvije godine kasnije došao je pod utjecaj republikanaca, nakon neuspjelog ustanka u Genovi, koja je od republike poslije napoleonskih ratova postala monarhija kad ju je 1814. anektirala Kraljevina Pijemont-Sardinija. Boljelo ga je kad je vidio brojne prijatelje kako emigriraju iz vlastite zemlje i došao do zaključka - da se Talijani trebaju izboriti za slobodu svoje zemlje[1]
Nakon završenog studija prava 1827. radio je advokat za sirotinju, pisao je članke za progresivne revije i nadao se da će postati dramatičar ili pisac historijskih novela, ali ga je život odveo u drugom pravcu. Njegove slobodarske ideje dovele su ga do tog da se pridružio Karbonarima, ilegalnom pokretu koji se borio za rušenje apsolutističkih režima po Apeninskom poluotoku. Zbog tog je 1830. uhapšen i interniran u Savonu, gdje je sljedeća tri mjeseca preispitavao svoje političke ideje i domislio konture novog patriotskog pokreta koji će zamijeniti neefikasne Karbonare.[1]
Kad je početkom 1831. oslobođen, naređeno mu je da napusti Kraljevinu Pijemont-Sardiniju ili da se preseli u neko manje mjesto. Odabrao je egzil i otišao u Marseille, gdje je svojom mršavom figurom i crnim odjelom upao u oči ostalim talijanskim emigrantima, koji su ga prihvatili kao svog vođu.[1]
Marseillske godine
urediNjegov prvi javni potez bilo je - otvoreno pismo sardinskom kralju Carlu Albertu, u kom je tražio da on Kraljevini Pijemont-Sardiniji da ustavnu vladu, i postane lider nacionalnog pokreta i istjera Austrijsko Carstvo iz [[Kraljevstvo Lombardija-VenecijaLombardije-Venecije i njihovih ostalih marioneta na Apeninskom poluotoku. Pismo je kolalo širom u Italije, ali jedina reakcija Carla Alberta bila je prijetnja Mazziniju, da će ukoliko se vrati u Pijemont-Sardiniju biti uhapšen. [1]
U Marseilleu je Mazzini proveo svoje dvije najplodnije godine. Osnovao je omladinski patriotski pokret i nazvao ga Giovine Italia (Mlada Italija). Zamislio ga je kao nacionalno udruženje za oslobađanje svih talijanskih država od strane vladavine i njihovo ujedinjenje u slobodnu i nezavisnu unitarnu republiku. Način kojim je to želio postići svodio se na širenje prosvjetiteljskih ideja i buđenju otpora među stanovništvom. Tako je Mlada Italija izrasla u prvi talijanski demokratski pokret koji je okupio sve klase, jer je Mazzini vjerovao da samo narod može osloboditi Italiju - Ni papa ni kralj, već samo Bog i narod mogu stvoriti budućnosti za nas.[1]
Novi pokret plijenio je maštu talijanske omladine, filijale su ilegalno formirane u Genovi i drugim gradovima, tako da je do 1833. već bilo 60 000 članova. Mazzini je uređivao propagandistički časopis Giovina Italia, koji se švercao u Italiju sa drugim pamfletima. U to vrijeme stupio je u intimnu vezu sa lijepom modenskom udovicom Giudittom Sidoli, koja je također pobjegla iz Italije.[1]
Bune koje je organizirala Mlada Italija bile su jalove, planirani ustanak u Pijemontu 1833. otkriven je prije nego što je započeo. Pogubljeno je 12 zavjerenika, a jedan je izvršio samoubistvo, a Mazzinija je sud u odsutnosti osudio na smrtnu kaznu. Tad je proročki izjavio Ideje sazrijevaju krvlju mučenika.[1]
Švicarske godine
urediNekoliko mjeseci kasnije, pobjegao je u Švicarsku da izbjegne hapšenje francuske policije. U Švicarskoj je pokušao sakupiti hiljadu dobrovoljaca da upadnu u Savonu, koja je u to vrijeme bila dio Kraljevine Pijemont-Sardinija, ali mu se javilo samo 200 pa je tu vojsku raspustio.[1]
Ti su neuspjesi uništili Mladu Italiju kao organizaciju, ali je njezin duh preživio. Mazzini se tad okrenuo širim revolucionarnim planovima, baziranim na njegovom uvjerenju u bratsvo ljudi i snu o svjetskoj federaciji republikanaca. Osnovao je Mladu Evropu i pomogao osnovati sestrinske organizacije Mlada Njemačka, Mlada Švicarska i Mlada Poljska. Tri godine provedene u Švicarskoj, bile su nesretni period njegova života, pune neuspjeha, između ostalog i zato jer ga je ostavila Giuditta Sidoli koja se vratila djeci u Italiju. Zbog tog se 1837. sa par prijatelja odselio u London.[1]
Londonske godine
urediEngleska je postala njegov pravi dom, živio je u skromnim londonskim stanovima, okružen knjigama, papirima i pticama, odlazio u Britanski muzej i pisao za englesku periodiku. Iako je imao malo novca, pokrenuo je školu za talijanske dječake u Londonu i novine]] Apostolato popolare (Glasnik naroda"), u kom je objavio dio svog eseja O dužnostima čovjeka. Uz pomoć Giuseppe Lambertia uspio je 1840. u Parizu, obnoviti Mladu Italiju, ovaj put kao sredstvo za izgradnju nacionalne svijesti među Talijanima širom svijeta. Uz pomoć novih suradnika distribuirao je pamflete širom Evrope, Sjeverne i Južne Amerike. Sprijateljio se sa škotskim intelektualcem Thomasom Carlylom i njegovom ženom Jane, a preko njih i brojnim drugim intelektualcima.[1]
Intenzivno se dopisivao tokom 1844. sa braćom Bandiera, koji su neuspješno pokušali pokretnuti ustanak u Kalabriji. Nakon njihovog pogubljenja, rekao je dvojici prijatelja koji su bili poslanici u Britanskom parlamentu kako sumnja da je Britanska vlada otvarala pisma i prenijela informacije o njihovim planovima vlastima u Napulju. Nakon tog se zakotrljala lavina u Parlamentu, na kraju je vlada priznala da je otvorala pisma. To je izazvalo brojne proteste i veliku simpatiju za Mazzinija. Afera ga je učinila slavnim u Engleskoj, pa mu je pomogla da stupi u kontakt sa porodicom Ashursts uglednim liberalima. Zbog tog su ga brojni engleski liberali pomogli kada je 1847. osnovao Narodnu međunarodnu ligu.[1]
Te godine napisao je i otvoreno pismo novom papi Piu IX . koji je otpočeo sa liberalnim reformama u Papinskoj Državi. Pozvao je papu da ujedini Italiju, ali Pio na to nije odgovorio.[1] Mazzini se u Italiju prvi put vratio za Revolucionarne 1848, kad su Milanezi istjerali Austrijance a Kraljevina Pijemont-Sardinija započela rat da protjera Austrijance iz Italije. Milanezi su ga toplo dočekali, ali su se odnosi zahladili, kad je on nastavio inzistirati da Lombardija-Venecija treba postati republika, a ne dio Kraljevine Pijemont-Sardinija, kako je to htjela milanska privremena vlada, jer će to biti pogrešan presedan za buduću Italiju. Kad se vojska Pijemont-Sardinije povukla pred naletima austrijske vojske Mazzini se nakratko pridružio garibaldijevim dobrovoljcima prije povratka u Englesku.[1]
Triumvir Rimske Republike
urediMazzini se ponovno našao u Italiji 1849. prvo u Toskani, a nakon tog u Rimu, gdje su revolucionari istjerali papu i proglasili Rimsku Republiku. To se poklapalo sa njegovim mladalačkim maštarijama da nakon imperijalnog i papinskog Rima, mora doći do trećeg - Narodnog Rima. Dočekan je kao veliki patriot pa je izabran za trijumvira Republike i postao neformalni šef vlade. Pokazao je veliki administrativni talent u crkvenim i socijalnim reformama.[1] Ali je kratko vladao jer je papa Pio IX., uz pomoć Francuza, opet zavladao Rimom[2]
Povratak u London
urediPo povratku u London osnovao je 1851. drugo društvo - Prijatelji Italije - i ubrzo otpočeo sa novim revolucionarnim aktivnostima. Pomagao je milanske radnike u njihovom neuspješnom ustanku protiv Austrijanaca - 1853. Između 1853.-54 poslao je Felice Orsinia u dvije neuspjele misije da digne bunu u Carrari. Nakon tog je 1856. ilegalno otputovao u Genovu da organizira nekoliko akcija, od svih njih najozbiljnija je bila pokušaj Carla Pisacana u Kalabriji 1857., ali i on je završio katastrofom. Ipak su te naizgled jalove pobune, imale i pozitivnu stranu, jer su zadržavale fokus evropskih vlastodržaca na problem zvan - Italija. S druge strane u Pijemontu je postao Persona non grata, jer se tamo etablirala struja umjerenjaka, koja je do ujedinjenja htjela doći bez revolucije. Premijer Pijemont-Sardinije Camillo Benso di Cavour, nazvao ga je šefom ubojica, ali je ta optužba bila nepravedna jer je Mazzini pozivao narod na pobunu, a ne za atentate.[1]
Mazzini je 1858. osnovao još jedan časopis u Londonu - Pensiero ed azione (Misao i akcija), naslov je odražavao njegove stavove da je misao korisna samo ako rezultira akcijom. Nije sudjelovao u Austrijsko-sardinijskom ratu protiv Austrije 1859. kojim je Cavour uz pomoć Napoleona III neuspješno pokušao osloboditi Italiju od Alpa do Jadrana, niti se angažirao u radu Partije akcije, koja je pomogla Garibaldijevu ekspediciju na Siciliju 1860. Ta akcija je nakraju nazvana Mazzinijevim poklonom Partiji akcije, jer se poklapala sa njegovim ranijim planovima. Mazzini je boravio u Napulju u vrijeme kad je Garibaldi nakratko zavladao Južnom Italijom, ali se vratio u London 1861. kad je proglašena Kraljevina Italija (bez Veneta i Rima).
Po povratku se 1860-ih bavio idejama kako bez rata doći do Veneta i Rima. Kako je to bila dekada [[socijalizam|socijalističke Prve socijalističke internacionale, i on se vrlo rano upoznao sa nekim njenim članovima, ali se ubrzo povukao, jer se to kosilo sa njegovim moralnim i religijskim stavovima, pa jednostavno nije mogao prihvatiti Marksov komunizam, a ni Bakunjinov anarhizam.[1]
U Messini je nekoliko puta izabran kao parlamentarni poslanik, ali je vlada te izbore poništila. Ponovno se našao na meti policije kao vođa republikanskog ustanka na Siciliji, pa je 1870. uhapšen i zatvoren u Gaeti. Pomilovan je i pušten nakon što je Talijanska vojska okupirala Rim.[1]
Ostavština
urediMazzini je završio život duboko razočaran, iako su i Veneto (anektiran 1866.) i Rim postali dio nove Kraljevine Italije, jer je bila monarhija a ne republika koju je on želio. Zbog tog je rezignirano izjavio - Mislio sam da sam probudio dušu Italije, a pred sobom vidim samo leš.
U posljednjim godinama je osnovao još jedan časopis Roma del popolo (Narodni Rim), koji je uređivao iz Lugana, i stvarao planove za kongres talijanskih radnika. Umro je od upale plućne maramice u Pisi 1872. kao samac jer se nikad nije oženio.
Ocjene o njegovom radu jako osciliraju, dok je bio mlad bio je - legendarni heroj, ali su ga kasnije mnogi sunarodnjaci osuđivali kao neprijatelja države. Dvije generacije nakon njegove smrti većina historičara smatrala je da njegova aktivnost bila korisna do 1849. a da se nakon tog trebao povući iz političkog života.
Danas se na njega gleda nešto kompleksnije, pa se smatra da je odigrao nezamjenjivu ulogu u stvaranju moderne Italije.[1]
