Emma Goldman
Emma Goldman (27.6. 1869. - 14.5. 1940.) je američka politička aktivistica, poznata kao jedna od prvih predstavnica anarho-komunizma i feminizma.
| Emma Goldman | |
|---|---|
 Goldman, o. 1911. | |
| Biografske informacije | |
| Rođenje | 27. 6. 1869. Kovno, Rusko Carstvo |
| Smrt | 14. 5. 1940. (dob: 70) Toronto, Ontario, Kanada |
| Filozofija | |
| Škola/Tradicija | |
| Inspiracija | |
Rođena je u carskoj Rusiji, u familiji litvansko-židovskog porijekla, te je godine 1886. emigirirala u SAD. Tamo se priključila anarhističkom pokretu. Zbog svojih stavova je bila proganjana, a godine 1901. uhapšena i osumnjičena za sudjelovanje u atentatu na predsjednika SAD Williama McKinleya. Bila je jedna od prvih žena koja se zalagala za kontracepciju. Godine 1917. je zbog protivljenja ulasku SAD u rat protjerana u Rusiju, gdje je bila svjedokom Oktobarske revolucije. Tamo se razočarala u boljševičku vlast te promijenila svoje stavove, odbacivši svako nasilje osim u samoobrani. Godine 1936. podržavala je republikansku stranu u španskom građanskom ratu te napisala dirljivi nekrolog španskom anarhističkom vođi Buonaventuri Duruttiju.
Biografija
urediEma Goldman je rođena u jevrejskoj četvrti malog ruskog grada u današnjoj Litvaniji, 27. juna 1869. Među uspomenama na djetinjstvo jeste i svjedočenje o nasilju nad ženama i djecom, ugnjetavanje seljaka od strane zemljoposjednika, getoizacija Jevreja, koji su često bili prisiljeni da se sele u potrazi za poslom, te beskrajni niz sitnih korumpiranih službenika koji iznuđuju mito od bespomoćnog naroda. Njen porodični život nije bio jednostavan. Svom ocu, koga opisuje kao "noćnu moru svoga djetinjstva", bila je omiljeni povod za česte provale bijesa. Njena majka, koja je umjela da rječito i uvjerljivo govori u ime mladića koje je ruska vojska htjela da regrutuje, bila je emocionalno udaljena od svoje djece i često depresivna.
Sa trinaest godina zajedno sa porodicom seli se u jevrejski geto Sankt Petersburga, gdje je atmosfera bila naelektrisana idejom revolucije. Ruski narodovoljci i nihilisti zapalili su njenu maštu i usadili joj vjeru da se nepravdi može i mora suprotstaviti. Kao gorljiva čitateljka, Emma Goldman je upijala zabranjene romane i političke traktate, a uzor je otkrila u mladim ženama odanim revoluciji. Očajnički je željela da pomogne u stvaranju novog svijeta jednakosti, pravde i porodičnog sklada.
Njen otac nije djelio takvu viziju njene budućnosti, već je bio odlučan da je mladu uda i da je prisili da vodi konvencionalan život. Njegovi napori da joj, sa petnaest godina, osigura vjeridbu, ubrzali su njen bijeg od kuće. Ona i njena starija sestra iz Rusije bježe u Ameriku. Puna optimizma, Emma Goldman dolazi u novu zemlju, za koju je vjerovala da će joj omogućiti bijeg od tradicionalnih prepreka ženskoj slobodi, tako jakih u stvarnom svijetu. Godine 1885. zajedno sa rođacima, naseljava se u jevrejskom getu u Rochesteru, u državi New York. Na žalost, otkrila je da se porodični život u jevrejskom getu Rochestera i mukotrpan rad u fabrici tekstila ne razlikuju bitno od onog što je ostavila za sobom u Rusiji. Tražeći novu slobodu intimnog života u Americi, Emma Goldman se ubrzo zaljubljuje u fabričkog radnika i odlučuje da se uda za njega.
Godine 1886. jedan šokantan politički događaj mjenja joj život. Da bi se suprotstavili brutalnom gušenju štrajka u firmi MekKormik Harvester, radnički i radikalni aktivisti održavaju masovni miting na trgu Haymarket u Čikagu. Eksplodirala je bomba, koja je usmrtila sedam policajaca i ranila mnoge demonstrante u gužvi. Za taj incident je optuženo osam anarhista, sedam na smrt vješanjem i jedan na petnaest godina zatvora. Iako su dokazi na suđenju bili i nepotpuni, četvorica optuženih su pogubljeni (ostali su pomilovani nekoliko godina kasnije). Kada je saznala za političko suđenje i uvjerenja anarhista, odmah je prepoznala sličnosti između njihovih ideja i ideja ruskih populista. Počela je da čita sve što je o anarhizmu mogla pronaći. Svjesno je odlučila da svoj život posveti idealima anarhizma, kako bi dokazala da poruka mučenika sa trga Haymarket nije umrla zajedno sa njima.
Kako se kristališu njene političke ideje, tako nastupaju promjene i u njenom privatnom životu. Prihvativši stigme razvoda, Ema Goldman napušta muža i kreće u novi život, prvo u New Haven, a potom u grad New York. Godinu dana kasnije, živi u komuni sa ostalim ruskim anarhistima, među kojima je i njena prva velika ljubav i doživotni saputnik, Alexander Berkman. Dvadesetogodišnja idealistkinja ubrzo postaje istaknuta članica emigrantske anarhističke zajednice New Yorka.
Ta novonastala stabilnost potkopana je 1892. kada je Henry Clay Frick iz kompanije Carnegie Steel izazvao krvavi sukob sa radnicima tokom štrajka u fabrici Carnegie u Homesteadu, Pennsylvania. Berkman i Goldmanova odlučuju da uzvrate: Berkman odlazi u Homested da ubije Fricka, da bi svijetu pokazao da nasilje izaziva nasilje i da radnici više neće prihvatati brutalnost vlasnika kapitalističkih fabrika. Taj čin je odjeknuo – Berkman je ranio Fricka, ali ga nije ubio. Odslužio je kaznu od četrnaest godina zatvora, ne kao heroj radničke klase, već kao katalizator ponovnog oživljavanja straha od anarhista u čitavoj naciji. Nedovoljni dokazi za saučesništvo pri pokušaju ubistva Fricka spasili su Emmu Goldman od zatvora, no njenu opšte poznatu vezu s Berkmanom štampa je iskoristila i napravila senzacionalistički portret "Crvene Emme", strašnog demona neobuzdane seksualnosti i nasilja.
Ta nasilna slika ponovo je na snazi 1901., kada je na predsjednika Williama Mckinleya izvršio atentat Leon Czolgosz, tvrdeći da je anarhista koji djeluje pod uticajem Emme Goldman. Iako nije poznavala mladića, koji je očigledno slušao neko od njenih predavanja, smjesta je uhapšena kao saučesnica u zločinu. Stigma te povezanosti bila je toliko jaka da je, čak i nakon što je zbog nedostatka dokaza puštena, prošlo još nekoliko godina prije nego što se sa sigurnošću smjela pojavljivati u javnosti pod vlastitim imenom. No čak i tada, izazivala je sudbinu nastavljajući da se pojavljuje na odabranim sastancima. Do trenutka kada se ponovo pojavila u javnosti, njena su predavanja imala predznak sumnje u efikasnost taktika individualnih činova političkog nasilja, s jednim pozivom publici: molila ih je da se odupru sklonosti odbacivanja političkih zatvorenika čije se taktike možda razlikuju od njihovih. Na temelju svog sve čvršćeg uvjerenja da je "najnasilniji element društva neznanje", osniva politički i književni časopis Majka Zemlja (Mother Earth), koji je izlazio od 1906. do 1917. Časopis nije bio samo forum anarhističkih ideja i novosti o međunarodnim kretanjima, već i prilika za objavljivanje pjesničke i dramske kritike. Upoznavao je svoje pretplatnike s dramaturzima poput Ibsena, Strindberga i Shawa, te političkim ilustratorima i umjetnicima poput Man Raya. Časopis se distribuirao i izvan Amerike. Kako je rastao međunarodni ugled Emme Goldman, tako se postepeno Evropom širio i uticaj časopisa i njegova čitalačka publika.
Emma Goldman proširila je svoj uticaj u Sjedinjenim Američkim Državama preko nacionalne predavačke turneje, održane u ime časopisa. Gotovo 10 godina, od 1908. do 1917, na putovanjima joj je pomagao šarmantni i ekstravagantni menadžer, doktor Ben Reitman. Emma i Ben prokrstarili su zemljom pojavljujući se pred sve brojnijom publikom, koja je željela da zna sve o njenim političkim i društvenim izazovima, cijeneći podršku koju je pružala svim tadašnjim lokalnim radničkim i političkim bitkama. Na primjer, na turneji 1910. godine Emma je govorila 120 puta za 25.000 ljudi, u 37 gradova u 25 država.
Njeni govori su bili raznovrsni i o raznolikim temama. Za nju nije bilo neuobičajeno da jednu večer govori o "posredničkom polu: rasprava o homoseksualnosti”, a sljedeće o "društvenoj vrijednosti moderne drame". Cijeneći književnost i dramu kao moćne pokretače za buđenje društvenih promjena, posebno po pitanju pola i roda, Emma je prihvatila izazov i pokušala da skrene pažnju i obrazuje američku javnost o važnosti moderne evropske i ruske drame. Smatrala je da je obrazovanje proces koji traje čitav život, te da javne škole često iz svog programa isključuju provokativne rasprave koje dovode u pitanje status quo. Kao predstavnica pokreta Savremena škola (Modern School), koji se zalagao za nezavisnost i kreativnost, često je tvrdila da su škole pod pokroviteljstvom države "za dijete isto što i zatvor za optuženika, kasarna za vojnike, mjesta na kojima se koriste sva sredstva da se slomi volja djeteta, te da ga se oblikuje, mijesi i gnječi u nešto sasvim strano sebi samom".
To njeno vjerovanje u važnost širenja iskustva pojedinca imalo je posebnog značaja za žene. Emma Goldman biće upamćena zbog svog pionirskog rada na oslobađanju žena, utvrđivanju kontrole začeća kao osnovnog elementa u većoj bici za seksualno i ekonomsko oslobađanje žena. Emma Goldman je vjerovala da je zakon koji ženama onemogućava pristup sredstvima kontrole rađanja simptom opšte društvene i ekonomske nepravde, kao i poseban vid tlačenja žena. Bila je politička mentorka mlade Margaret Sanger, premda se ona na kraju razdvojila od Emme Goldman, usredsredivši se na jedan pragmatični cilj, dobijanje zakonskog prava distribucije informacija o kontroli rađanja. Emma Goldman nastavila je da insistira na svom stavu da je bitka za žensku kontrolu nad svojim tijelom tek dio šire borbe protiv socijalnih, ekonomskih i političkih razloga koji podstiču i održavaju nejednakost.
To nije jedina prilika u kojoj se Ema Goldman razilazila s ostalim feministkinjama svoga doba. Kritikovala je i ženski pokret sifražetkinja, koje su tvrdile da je glasanje najbolje sredstvo koje može osigurati jednakost žena, ukazujući na to da pravo glasa neće na pravi način odgovoriti na pitanje oslobođenja žena iz radničke klase, niti će osigurati bolji oblik vladavine.
Emma Goldman je riječito govorila o političkim dimenzijama privatnog života i žene iz kruga sifražetkinja i izvan njega okupljale su se na njenim predavanjima. Posebno je bilo zanimljivo njeno predavanje "Ljubav i brak", u kome je, u odnosu na položaj žene, analizirala i uobličila oslobađajući potencijal slobodne ljubavi nasuprot krutim aspektima bračnog života. Kao anarhistkinja nadala se da će pružiti živi primjer svojih ideala. No, privatno je patila, iscrpljujući se sumnjama da je njen vlastiti ljubavni neuspjeh razlog zbog koga ne zaslužuje da bude glasnica te poruke. Strastvena pisma napisana za vrijeme ljubavne priče sa menadžerom Ben Reitmanom, otkrivaju tamna osjećanja ljubomore, koja su nastala istovremeno sa govorima za govornicom o potrošnom učinku koji posesivnost ima na ljubav. Slično je pisala Benu i o svojoj čežnji za sigurnošću i odmorom, dok je istovremeno postala simbol i nosilac potpune nezavisnosti žene. Njene unutrašnje sumnje i strahovi nagnali su je da napiše Benu da, ako ostane "pokorni rob ljubavi", podnijeće "optužbu pred sudom svog vlastitog razuma".
Njena rječitost o temama iz privatnog života i njegovim vezama sa političkim i društvenim snagama djelimično su ključ njene popularnosti. Osjetivši prijetnju njene anarhističke politike, njene moći uvjeravanja u raspravama o temama koje su često bile smatrane tabuom, policija i lokalne vlasti često su zabranjivali njena predavanja. Posljednjih 18 mjeseci u Americi provela je u zatvoru pod optužbama. Njena najduža zatvorska kazna bila je direktna posljedica organizovanih napora protiv nedobrovoljnog regrutovanja mladića u vojsku. Nekoliko nedelja nakon što je Amerika ušla u Prvi svjetski rat, Emma Goldman i njen stari prijatelj Alexander Berkman pomogli su u organizovanju Lige protiv regrutacije, za obrazovanje i ohrabrivanje prigovarača savjesti. Ranije se Emma Goldman protivila američkoj ekspanziji u špansko-američkom ratu, te je osuđivala britanski imperijalizam u burskom ratu, no patriotska groznica koja je pratila Prvi svjetski rat stvarala je ozbiljnu netolerantnost prema neistomišljenicima, smatrajući takvo protivljenje ratu "jasnom i opasnom prijetnjom" naciji. Osuđeni su na dvije godine zatvora, uz mogućnost deportacije nakon puštanja. Uplašena radničkim pokretom nakon Prvog svjetskog rata i sve češćim bombaškim napadima, Willsonova administracija se organizovala protiv najosjetljivijih i najnaprednijih organizacija. Tek što je puštena iz zatvora 27. septembra 1919., Emmu je ponovo uhapsio mladi J. Edgar Hoover, direktor obavještajne službe Ministarstva pravosuđa. Pišući izvještaj i gradeći parnicu protiv Emme Goldman, Hoover je uvjerio sud da joj oduzmu pravo državljanstva i da je deportuju. Dvadeset prvog decembra 1919. Emma Goldman, Berkman i još 247 radikala rođenih izvan Amerike deportovani su u Sovjetski Savez.
Uz izuzetak kratke predavačke turneje 1934. godine, preostalu 21 godinu života Emma Goldman provela je izvan Amerike. Tokom tog razdoblja živjela je u Rusiji, Švedskoj, Njemačkoj, Francuskoj, Engleskoj, Španiji i Kanadi, ne uspjevajući da pronađe politički "dom" izvan Sjedinjenih Država. Nigdje se nije osjećala sputanijom nego u rodnoj Rusiji. Bila je šokirana bezobzirnom autoritarnošću boljševičkog režima, surovom opresijom nad anarhistima i nepoštovanjem ličnih sloboda. Budući da je bila među prvima koji su glasno s ljevice kritikovali Sovjetski Savez, udaljila se od mnogih svojih sljedbenika u Evropi i Americi. Godine 1920. sastala se sa Lenjinom, koga je ispitivala o nedostatku slobode govora i štampe u Sovjetskoj Rusiji. Izgubivši sve iluzije o smjeru kojim se revolucija kretala, Goldmanova i Berkman najzad napuštaju Rusiju.
Izgnana, lutajući od zemlje do zemlje, Emma se osjećala sputanom i često depresivnom. Tokom 20-ih i 30-ih godina, boreći se za ekonomsko preživljavanje, upuštala se i u raznovrsne književne projekte. Najzahtjevniji proizvod tog razdoblja samoispitivanja je njena dirljiva autobiografija na 1000 stranica, "Živjeći svoj život" (1931).
Emma Goldman imala je 67 godina kada je u julu 1936. izbio Španski građanski rat. Kada su španski saborci zatražili da vodi njihovu englesku propagandnu kampanju, posjećivala je kolektivizirane gradove i farme u Aragonu i Levantu i bila je oduševljena onim što joj se činilo da je početak prve istinske anarhističke revolucije. Poljuljana, ali ne i poražena Frankovim trijumfom, početkom 1939. godine Emma se seli u Kanadu, gdje je posljednje godine svog života posvetila osiguravanju političkog azila za žene i djecu izbjeglice iz Španije, objavljujući članke o zakonskim ograničenjima slobode govora u Kanadi, te vodeći kampanje u ime stranaca radikala kojima prijeti deportacija u fašističke zemlje.
Nakon njene smrti 14. maja 1940., američki doseljenički biro dozvolio je da se njeno tijelo prenese u Sjedinjene Države. Sahranjena je na groblju Waldheim u Čikagu, nedaleko od anarhista s Haymarketa koji su je toliko inspirisali.
