Deklaracija o pravima čovjeka i građanina

Deklaracija o pravima čovjeka i građanina je dokument kojeg je 26.8. 1789., za vrijeme francuske revolucije usvojila francuska Narodna ustavotvorna skupština kao preteču prvog francuskog Ustava.

Njime su, po prvi put, ustanovljena univerzalna ljudska i građanska prava, od kojih je najvažnija potpuna jednakost pred zakonom.

Principi uspostavljeni u Deklaraciji su ustavne vrijednosti i mogu se koristiti za pobijanje zakonskih propisa i vladinih aktivnosti.

Slično američkoj Deklaraciji neovisnosti, teži biti univerzalnog karaktera. Ona ne daje samo niz osnovnih prava francuskim građanima već ih i pripisuje svim ljudima bez izuzetka:

Član 1: Ljudi se rađaju i žive slobodno i jednaki u pravima. Društvene razlike mogu postojati samo kao opće vrijednosti.

Usvajanje Deklaracije

U vrijeme kada je načinjen nacrt Deklaracije Markiza de Lafajea i kada je usvojena od strane Ustavotvorne skupštine, smatrala se načinom prelaska s apsolutne na ustavnu monarhiju. Mnogi principi složeni u Deklaraciji su bili neposredno suprostavljeni institucijama i praksi režima prerevolucionarne Francuske. Konačno, Francuska je postala republika, ali je ovaj dokument ostao osnovni.

Principi deklaracije se zasnivaju na načelima prosvjetiteljstva kao što su individualizam, društveni ugovor Žan-Žaka Rusoa, načelo podjele vlasti baruna Monteskjea. Također se zasniva na američkoj Deklaraciji o nezavisnosti i Deklaraciji prava Virginije, koji pak počivaju na engleskom Zakonu o pravima od 1689. godine.

Sadržaj Deklaracije

Sadržaj predstavlja jezgru manje-više korjenitog prestrojavanja društva. Punih šest tjedana nakon pada Bastilje i skoro tri tjedna poslije ukidanja feudalizma, Deklaracija je postavila doktrinu narodnog suvereniteta i jednakih mogućnosti:

Član 3: Načela svakog suvereniteta nalaze se jedino u Narodu. Nitko, nijedna osoba ne može vršiti autoritet koji ne proističe iz Naroda.

Ovo je u suprotnosti sa prerevolucionarnim vremenom, u kojem se politička doktrina monarhije temeljila na božanskom pravu kralja.

Iz Člana 4: Svi građani, su jednaki u očima zakona, imaju isti pristup javnim položajima, mjestima i službi, u skladu sa njihovim mogućnostima, bez obzira na razlike sem u vrlinama i nadarenosti. Opet, ovo je proturječilo prerevolucionarnoj podjeli društva na staleže - svećenićki, plemićki i treći stalež - gdje su prva dva imali posebna prava. Bilo je u suprotnosti sa idejom da se ljudi rađaju kao plemići ili u okviru drugih slojeva, te da na osnovu toga uživaju posebna prava.

Svim građanima se garantiraju prava na slobodu, svojinu, sigurnost i na otpor tlačenju. Deklaracija prosuđuje da potreba za pravom počiva na sljedećem: upotreba prava svakog čovjeka se ograničava onda kada su drugi članovi društva onemogućeni da uživaju ista prava. Zato, deklaracija vidi pravo kao izraz opće volje, teži promoviranju jednakosti u pravima i da zabrani sva djelovanja pogubna za društvo.

U deklaraciji se raspravlja o potrebi sigurnosti opće odbrane i nekih osnovnih državnih principa oko poreza, osobito oko jednakosti u plaćanju poreza. Također se određuje opće pravo na račun od strane javnih agenata kako ne bi iznevjerili javno mnjenje. Osigurana je ex post facto molba u kaznenom pravu i principi poput pretpostavke nevinosti, slobode govora i tiska, kao i slabašna garancija slobode vjeroispovesti - predviđa se da ispovijedanje vjere neće remetiti javni red uspostavljen zakonom. Izjavljuje se sloboda svojine, dok je javno pravo na opće dobro rezervirano:

Član 17: Svojina je nepovrjedivo i sveto pravo, ntiko ne može biti lišen privatne upotrebe, sem kada je to javna potreba zabilježena u zakonu, i pod uvjetom sadašnje i prijašnje odštete.

Današnji utjecaj

Prema preambuli Ustava Francuske Pete Republike (od 4. listopada 1958.), principi u Deklaraciji imaju ustavnu vrijednost. Mnogi zakoni i propisi su obustavljeni jer nisu bili usaglašeni sa Ustavnim vijećem Francuske ili Conseil d'État (Državni savjet).

Mnoga načela iz Deklaracije od 1789. godine imaju dalekosežni sadržaj: Porezni zakoni ili praksa koja pravi neovlaštene razlike među građanima je neustavna. Prijedlozi o pozitvnoj diskriminaciji na etničkim osnovama se odbijaju jer krše odredbu o ravnopravnosti, budući da bi uspostavili slojeve stanovništva koji bi po rođenju uživali veća prava. Vlast je zabranila zakonske prepreke na obrazovanje asocijacija (neprofitnih organizacija), jer je sloboda okupljanja osnovno pravo.