Berlinski kongres

Berlinski kongres je bio mirovni kongres predstavnika tadašnjih velikih sila Njemačke, Austro-Ugarske, Francuske, Velike Britanije, Italije, Rusije i Turske, koji je pod predsjedanjem Otta von Bismarcka održan od 13. lipnja do 13. srpnja 1878. godine u Berlinu.

Berlinski mirovni kongres je održan nakon Rusko-turskog rata (1877—1878) i Velike istočne krize, koja je otpočela hercegovačkim ustankom protiv otomanske vlasti 1875. godine, podržanim od Crne Gore i Srbije, a ubrzo potom i od Rusije. Velike evropske sile su Berlinskim kongresom nastojale izbjeći novi rat izazvan nezadovoljstvom Velike Britanije činjenicom da je Rusija Sanstefanskim mirovnim ugovorom stekla ogroman utjecaj na Balkanu. Na kongresu je odlučeno da se Sanstefanski ugovor stavi van snage, a jedna od odluka se ticala i Bosne i Hercegovine, koja je po Sanstefanskom ugovoru trebala dobiti široku autonomiju u okviru Otomanskog Imperija. Berlinski Kongres je ostavio BiH formalno u sastavu Otomanskog Imperija, ali je zato odlučeno da na teritoriju BiH i Sandžaka uđu austro-ugarske trupe kako bi zavele red i mir.

Berlinskim kongresom su Crna Gora i Srbija dobile nezavisnost i teritorijalna proširenja, ali ne i glavninu Bosne i Hercegovine, koju su velike sile dodelile na upravu Austrougarskoj. Dio Hercegovine (Nikšićko područje) dobila je Crna Gora, a dio Bosne (Novopazarski sandžak) ostao je pod turskom upravom.

Ruski stavovi

Anton von Werner, „Berlinski kongres“.

Kongresu je prethodio San-Stefanski mir (potpisan 3. ožujka 1878. godine), kojim je završen rusko-turski rat (1877.-1878). Prema tim pregovorima, što ih je pretežno diktirala Rusije, Turska je mogla izgubiti veliki dio svoga dotadašnjeg teritorija na Balkanu, a trebala je biti stvorena velika Bugarska (kao ruski satelit) koja bi uključila najveći dio današnje Makedonije, te dijelove Srbije do Niša, Albanije i grčku Makedoniju osim Halkidike i Soluna. Bosna i Hercegovina, premda pod turskim suverenitetom, dobila bi značajnu autonomiju, dok su dobici za Srbiju bili neznatni, jer je Rusija osjećala kako se Srbija sve više približava Austro-Ugarskoj.

Pozicija ostalih sila

Protiv naglog porasta utjecaja Rusije u tom području najviše su se borile upravo Austro-Ugarska i Velika Britanija. Njemačka i Austro-Ugarska bile su zabrinute naglim porastom panslavizma pod utjecajem snažne Rusije, što je moglo ugroziti položaj Habsburgovaca. Velika Britanija i Francuska s nelagodom su gledale prema širenju ruskog utjecaja na jug, gdje su ove dvije zemlje imale svoje interese: Francuska u Egiptu, a Britanija u Palestini. Stoga su Velika Britanija i Austro-Ugarska zajedniči zatražile održavanje ovog kongresa.

Tok pregovora

Prisiljena međunarodnim pritiskom, Rusija je morala popustiti, a i San-Stefanski mirovni ugovor je poništen, dok su pregovori o teritorijalnom uređenju Balkana krenuli iznova. Kako Njemačka praktično nije morala štititi vlastite interese na Balkanu, pri tim je pregovorima Bismarck mogao nastupiti kao "relativno neutralan" (poznata je uostalom Bismarkova izjava da Balkan "nije vrijedan ni malog prsta ili kostiju jednog pomeranskog panzir-grenadira"). U pregovorima su sudjelovali samo pregovarači velikih sila, dok su predstavnici malih zemalja pokušavali utjecati na ishod posrednim putem, te su sudjelovali isključivo na onim zasjedanjima koja su ih se izravno ticala.

Ishod pregovora

Karta jugoistočne Europe nakon Berlinskog kongresa, 1878.

Ishod pregovora je bio Berlinski mir, potpisan 13. srpnja 1878. godine. Njime je temeljito izmijenjeno ili poništeno 18 od 29 točaka San-Stefanskog sporazuma. Time su bile priznate Rumunjska, Srbija i Crna Gora kao suverene države, a Bugarska je podijeljena južni dio koji je ostao pod osmanskim suverenitetom, na Istočnu Rumeliju kao neovisnu državu, dok je ostatak teritorija bila neovisna Bugarska. Niz drugih turskih provincija odvojeno je od Turske i dano na upravljanje drugim državama, poput Cipra koji je dodijeljen Velikoj Britaniji, te Bosne i Hercegovine, koja je većim dijelom dodijeljena Austro-Ugarskoj (1908. Austro-Ugarska će anektirati Bosnu i Hercegovinu). Srbija je znatno proširena i dobila je četiri okruga na račun Turske: niški, pirotski, toplički i vranjski, Rumunjska je dobila Dobrudžu, a Crna Gora Nikšić, Podgoricu i Bar.

Turska je morala jamčiti građanska prava svojim nemuslimanskim građanima, ostvarujući tako odredbe Organskog zakona iz 1868.

Zemlje koje su ovim pregovorima dobile neovisnost trebale su preuzeti i dio turskog državnog duga, no to se nije dogodilo, jer nije nikad postignut dogovor o tome kako podijeliti taj iznos.

Posljedice

Italija je bila nezadovoljna ishodom Kongresa, a ostala su i mnoga neriješena pitanja između Turske i Grčke, sve dok Turska nije 17. travnja 1897. navijestila rat Grčkoj. Nakon mjesec dana neprijateljstva su prekinuta nastojanjem Rusije.

Moć Turske u Europi i Aziji ovim je mirovnim sporazumom drastično smanjena. Utjecaj Rusije također je smanjen u korist Austro-Ugarske, što je povećalo napetosti između dva carstva. Usto, ovo je novo uređenje Balkana dovelo do novih napetosti na tom području, koje će uroditi Balkanskim ratovima, a potom će djelomično dovesti i do Prvog svjetskog rata, te armenskog genocida u Turskoj.