Azovske bitke
Azovske ofanzive 1695.-1696. (ruski: Азовские походы), je naziv za dvije ruske vojne ofenzive poduzete za vrijeme Rusko-turskog rata 1686.-1700., na čelu s Petrom Velikim koje su za cilj imale zauzimanje važne osmanske utvrde Azov (garnizon od 7000 vojnika), koja je blokirala Carskoj Rusiji pristup Azovskom i Crnom moru.[1] Budući da Ofenzive na Krim 1687. i 1689. nisu uspjele zbog brojnih teškoća pri kretanju velikog broja vojnika preko stepe, Petar Veliki se ovaj put odlučio pokušati izvesti napad preko rijeka.
| Rusko-turski ratovi | |||||||
|---|---|---|---|---|---|---|---|
| |||||||
| |||||||
| Sukobljene strane | |||||||
 Rusko Carstvo
|
.svg){kind=small} Osmansko Carstvo
| ||||||
| Komandanti i vođe | |||||||
| Petar Veliki Boris Šeremetjev Franz Lefort |
|||||||
Tok ratnih operacija
urediPrva ofenziva na Azov
urediPrva ofenziva na Azov započela je u proljeće 1695., Petar Veliki je naredio armiji od 31 000 vojnika i 170 topova da prodre do Azova. Ta armija sastavljena od udarnih pukova i Donskih kozaka, podijeljena je u tri kolone kojima su komandirali generali; Franz Lefort, Patrick Gordon i Avtonom Golovin. Vojni provijant je brodovima prevožen Donom iz Voronježa.[2] Između 27. juna i 5. jula Rusi su uspjeli opkoliti utvrdu Azov s kopna, ali nisu mogli spriječiti opskrbu opkoljenog garnizona vodenim putem i popunjavanje posade. Nakon dva neuspješna napada 5. augusta i 25. septembra opsada je prekinuta 1. oktobra.
Druga ruska armija od 120.000 vojnika, sastavljena većinom od konjice, strijelaca (poseban rod vojske) i zaporoških kozaka pod zapovjedništvom Borisa Šeremetjeva imala je zadatak prodrijeti do donjeg toka rijeke Dnjepar i zauzeti sve osmanske utvrde. Glavnu utvrdu Kazy-Kerman Rusi su zauzeli nakon što je eksplozijom raznesena središnja barutana. No i pored uspjeha Rusi nisu mogli držati tako veliko područje, te su povukli glavninu svojih snaga. Ugovorom iz Carigrada 1700. godine i preostali Rusi su povukli, a Donji Dnjepar proglašen je demilitariziranom zonom.
Druga ofenziva na Azov
uredi
Pri kraju 1695., Rusi su počeli pripreme za drugu Azovsku ofenzivu. Do proljeća 1696. izgradili su Azovsku flotilu riječnih brodova, konjica pod zapovjedništvom Šeremetjeva (oko 70.000 vojnika) ponovno je poslana u Donji Dnjepar. Glavne ruske snage (oko 75.000 ljudi) pod komandom Alekseja Semjonoviča Šeina između 23.-26. aprila otpočele su s ofenzivom na Azov kopnom i rijekama Voronjež i Don. Peter Veliki]] uputio se s riječnom flotilom u napad na utvrdu Azov 3. maja. Borbe su počele 27. maja, kad se ruska flota u sastavu 2 bojna broda, 4 brandera, 23 galije i drugih manjih brodova, (sagrađenih u Voronježu i okolnim mjestima) pod komandom Franza Jakovljeviča Leforta dospjela je u vode Azovskog mora i blokirala Azov.[3] Zbog tog se 14. juna turska flota jačine 23 broda s 4 000 mornara, pojavila se na ušću Dona. Međutim ubrzo je napustila vode Azova nakon što je izgubila 2 broda u borbi. Nakon masovnog bombardiranja s kopna i mora i zauzimanja vanjskih obrambenih bedema utvrde, što je pošlo za rukom ukrajinskim i donskim kozacima 17. jula, Azovski garnizon se predao 19. jula 1696.[1]
Posljedice pohoda na Azov
uredi
Azovske ofanzive su jasno pokazale važnost posjedovanja flote i označile početak izgradnje ruske pomorske sile. Rusija je uspješnim prodorima na teritorij Azovskog mora, ojačala svoje pozicije za vrijeme pregovaranja o uvjetima Mira u Srijemskim Karlovcima 1698.-1699. i Mira iz Carigrada 1700. Kako se Azov pokazao kao neprikladna luka za mornaricu, car je 27. jula 1696. odabrao nešto povoljniji položaj za buduću ratnu luku na rtu Tagan-Rog (današnji Taganrog). Dana 12. septembra 1698. osnovan je grad Taganrog carskim ukazom,[3] i to je postala prva vojna baza ruske ratne mornarice.
Iako su njegove ofenzive bile uspješne, caru Petru Velikom bilo je jasno da je to samo polovičan uspjeh, jer njegova flota bila je zarobljena u vodama Azovskog mora, a prolaz na otvoreno more branili su mu Turci s krimskog tjesnaca Kerč. On je uvidio potrebu formiranja redovnog roda mornarice, jer su mu trebali stručnjaci koji bi znali graditi i upravljati vojnim brodovima, koji su postali neophodni za odbranu od turskih napada. Zbog tog je 20. oktobra 1696. Boljarska duma odlučila izgraditi redovnu carsku rusku mornaricu, ovaj datum drži se za rođendan ruske ratne mornarice. Prvi program izgradnje ratnih brodova sastojao se od 52 broda.
Izvori
uredi- ↑ 1,0 1,1 „Russo-Turkish Wars of the 17th-19th Centuries” (engleski). The Free Dictionary. Pristupljeno 29. 05. 2012.
- ↑ „Два флота Петра I” (ruski). История в историях. Arhivirano iz originala na datum 2012-03-04. Pristupljeno 29. 05. 2012.
- ↑ 3,0 3,1 „Начало второго Азовского похода (1696г. 3.5)” (ruski). История Древнерусского флота. Arhivirano iz originala na datum 2012-08-01. Pristupljeno 2012-05-29.