Zvonimir Boban
| Zvonimir Boban | |||||||||||||||
|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|
| |||||||||||||||
| Država |  Hrvatska
| ||||||||||||||
| Osobni podatci | |||||||||||||||
| Puno ime | Zvonimir Boban | ||||||||||||||
| Rođenje | 8. listopada, 1968. Imotski | ||||||||||||||
| Visina | 183 cm | ||||||||||||||
| Klub | |||||||||||||||
| Trenutačni klub | Igračka mirovina | ||||||||||||||
| Pozicija | vezni | ||||||||||||||
| Mlađi uzrasti | |||||||||||||||
| Mračaj Runović | |||||||||||||||
| Igračka karijera* | |||||||||||||||
| Godina | Klub | Nast. (gol.) | |||||||||||||
| 1985. – 1991. 1991. – 2002. 1991. – 1992. 2001. – 2002. |
Dinamo Zagreb Milan → Bari (posudba) → Celta Vigo (posudba) |
109 (45) 251 (30) 17 (2) 4 (0) | |||||||||||||
| Reprezentativna karijera** | |||||||||||||||
| 1988. – 1991. 1990. – 1999. |
.svg){kind=small} Jugoslavija Hrvatska
|
8 (1) 51 (12) | |||||||||||||
| Osvojene medalje | |||||||||||||||
| |||||||||||||||
| Portal o životopisima | |||||||||||||||
| Portal o športu | |||||||||||||||
Zvonimir Boban (Imotski, 8. listopada 1968.) bivši je hrvatski nogometaš i nogometni reprezentativac. Do lipnja 2019. obavljao je dužnost glavnog savjetnika predsjednika FIFA-e Giannia Infantina.[1] Od lipnja 2019. do 7. ožujka 2020. obnašao je dužnost športskoga upravitelja AC Milana.[2]
Legendarni kapetan i igrač hrvatske nogometne reprezentacije. Igrao je u sredini terena, u dresu s brojem 10. Uz Roberta Prosinečkog, Aljošu Asanovića i Luku Modrića smatra se najboljim vezni igrač kojega je Hrvatska ikad imala. 1987. nastupa na Svjetskom prvenstvu do 20 godina u Čileu, na kojemu osvaja zlato, a upravo je u završnoj utakmici izveo posljednji jedanaesterac u seriji koja je odlučila pobjednika. Dvostruki je dobitnik Državne nagrade za šport „Franjo Bučar”, kao član reprezentacije 1998. i osobno 2002.
Igrao za klubove:
Dinamo Zagreb (1985. – 1991.),
AC Milan (1991. – 2002.),- A.S. Bari (1991. – 1992.),
Celta Vigo (2001. – 2002.).
Većinu klupske karijere proveo je u AC Milanu, s kojim je 1994. godine postao prvak UEFA-ine Lige prvaka, te je također osvojio 4 naslova prvaka Italije. Zbog svog iznimnog doprinosa u uspjesima AC Milana, proglašen je najboljim stranim igračem u povijesti kluba. Veliku popularnost i nogometnu veličinu Zvonimira Bobana, najbolje pokazuje veličanstveni, vjerojatno i najveći, oproštaj od nogometa 7. listopada 2002. na Maksimiru, kada je Boban okupio mnoge nogometne legende, a prepun stadion uzvikivao njegovo ime.
Za reprezentacije Jugoslavije i Hrvatske odigrao je 51 utakmicu i postigao 12 golova.
Drugi najbolji igrač (iza Roberta Prosinečkog) juniorskog svjetskog nogometnog prvenstva u Čileu.
Vodio vatrene kao kapetan na EP-u u Engleskoj 1996. i do trećega mjesta na SP-u 1998. u Francuskoj.
Poznat je po skok-udarcu na policajca, braneći Dinamova navijača od napada, dok su u isto vrijeme navijači Crvene zvezde nekažnjeno divljali po stadionu na Maksimiru. Uz Bobana Dinamove su navijače skočili braniti Vjekoslav Škrinjar i Josip Kuže.[3]
Hrvatski radijski športski komentator Ivo Tomić ga je u svojim prijenosima nazivao „zagrebački nogometni ban Zvone Boban” (nakon što se koncem osamdesetih smjelo više govoriti o banu Jelačiću).
- ↑ Arhivirana kopija. Inačica izvorne stranice arhivirana 14. veljače 2018. Pristupljeno 13. veljače 2018. journal zahtijeva
|journal=(pomoć)CS1 održavanje: arhivirana kopija u naslovu (link) - ↑ https://www.slobodnadalmacija.hr/sport/domaci-nogomet/clanak/id/608849/nije-odolio-pozivu-zvonimir-boban-napusta-fifa-u-i-stize-u-milan-za-sefa-nogometnih-operacija
- ↑ Zvonko Alač: Kockar, boem i lutalica nije bio "jedan od nas", jer je uvijek sam sebe demistificirao, Index.hr, 17. lipnja 2013.
| |||||||
| |||||||